Dok sjedim u \u010dekaonici Ordinacije za patologiju Stomatolo\u0161kog fakulteta u Gunduli\u0107evoj u Zagrebu, imam vremena za razmi\u0161ljanje. Svi imaju vremena za razmi\u0161ljanje u svim \u010dekaonicama, ali rijetki koriste tu priliku. A i oni koji se upuste u razmi\u0161ljanje, upadnu u crne misli. Dosadno im je, mu\u010di ih \u0161to \u010dekaju tako dugo, a neki ne \u010dekaju tako dugo kao oni.<\/p>\n
Mu\u010di ih zub, najradije bi vikali od muke, a evo, sjede tu mirno kao u kazali\u0161tu. Sje\u0107aju se kako ih je boljelo sino\u0107 i kako su jedva \u010dekali da do\u0111u do zubara, a sad kad su tu, najva\u017enije im je kad \u0107e oti\u0107i\u2026<\/p>\n
<\/p>\n
Stisnuti zubi (foto Ada Juki\u0107)<\/p>\n
U \u00a0 \u010d e k a o n i c i\u00a0<\/em><\/p>\n Dok sjedim u toplom i tijesnom prostoru, neugodno zbli\u017eena s nepoznatim ljudima kao u punom tramvaju, grize me \u0161to ne mogu biti negdje drugdje i raditi ne\u0161to drugo, a evo, sad sam tu i tko zna koliko \u0107u jo\u0161 biti, osje\u0107am patnju malog \u010dovjeka koji ne ide kod privatnog zubara jer ne mo\u017ee i ne ide preko reda, a i\u0161ao bi, da mo\u017ee. Kakvi principi, kad je zdravlje u pitanju!<\/p>\n Neki oko mene otvoreno su neraspolo\u017eeni, ne daju se oni tako lako ignorirati.<\/p>\n ‘Ne dam se ja ignorirati!’ ka\u017ee starac najbli\u017ee vratima. ‘Ja sam tu naru\u010den u jedanaest i ne dam da tko u\u0111e prije mene, makar bio nate\u010den kao lubenica!’ Ali neki ipak pro\u0111u, kraj svih tih kerberskih prepreka, naoko neupu\u0107eni i slabi, primi\u010du se polako do vrata kao da pro\u010ditaju natpis na vratima, pa \u010dekaju da se vrata od\u0161krinu, spremni na skok i uzmak, ovisno o situaciji. Rekao im je doktor, bili su tu ve\u0107, trebaju samo potvrdu, samo da provire je li tamo netko tko bi tu trebao biti\u2026 Pa kad prekora\u010de prag, u\u0111u, prije nego ih oni koji \u010dekaju sprije\u010de svojim otrovnim pogledima :). Preostali su pomireni sa sudbinom, prepu\u0161teni \u010dekanju kao mu\u010denju, bez otpora.<\/p>\n Ja \u010ditam. Shakespearea. Ili Balzaka, ni\u0161ta mla\u0111e od devetnaestog stolje\u0107a. Ili pi\u0161em bilje\u0161ke na ra\u010dunalu. Sve \u0107u ja to opisati\u2026Razmi\u0161ljam o budu\u0107nosti. Kad sve to izdr\u017eim, kad pro\u0111e to \u010dekanje, pa injekcija (ho\u0107e li im dati injekciju?), pa bu\u0161enje, ne smijem ni pomisliti \u0161to me sve \u010deka iza onih vrata, ali nisam ja kukavica, samo ne volim \u010dekati\u2026<\/p>\n Kad pro\u0111e, dobit \u0107u nagradu. Oti\u0107i \u0107u na kavu. Ali ne smijem ni\u0161ta vru\u0107e! Dobro, pro\u0161etat \u0107u do Name, pogledat \u0107u one cipele\u2026 Zar nemam dovoljno cipela! \u0160to mi preostaje? Planiram \u0161to \u0107u kupiti na Dolcu, kad iza\u0111em. Sir i vrhnje, to ne treba \u017evakati.<\/p>\n Ali tek treba do\u0107i do zubarske stolice, a onda ‘stisnuti zube’ dok ih ne poprave, ako se uop\u0107e mogu popraviti, a ako ne mogu, neka ih izvade, neka rade \u0161to ho\u0107e, samo da se to obavi… Do tada sjedim, dobro da sam se do\u010depala stolice, i oslu\u0161kujem ho\u0107e li me tko prozvati. Uz to vrebam ho\u0107e li tko u\u0107i preko reda, svatko tko u\u0111e je sumnjiv \ud83d\ude42 .<\/p>\n U v o d.\u00a0 u\u00a0\u00a0\u00a0 \u010d e k a n j e<\/em><\/p>\n Kriti\u010dno je dok ne predamo karton. A kartone dobivamo kroz stakleni prozor\u010di\u0107 na odmori\u0161tu stepenica. I tamo \u010dekamo, ali \u0161to je to prema pravom \u010dekanju! Kad savladamo prvu prepreku, s tim kartonom u rukama, pitamo se da li pokucati na vrata ordinacije (na vratima pi\u0161e ‘Ne kucati’) ili \u010dekati bolni\u010darku, sestru, kako joj se obratiti?<\/p>\n A ako neka bolni\u010darka ili zubna tehni\u010darka ili tehni\u010dar, mo\u017eda doktor, dobro, ako netko u bijeloj kuti i klompama, samouvjerenog pogleda, bez osmijeha na licu, netko tko nije probdio cijelu no\u0107, ali ne misli da je to dovoljan razlog za osmjeh od zuba do zuba od sre\u0107e, ako dakle, netko ozbiljan i slu\u017eben i zubat pro\u0111e tvojim hodnikom, ti se uputi\u0161 prema njemu. To mo\u017eda nije onaj kome se treba\u0161 obratiti, ali ti se ne da\u0161, zna\u0161 da ako ga zaustavi\u0161 i pita\u0161, ovi koji \u010dekaju mogu pomisliti da ne\u0161to tra\u017ei\u0161 preko reda, ali mora\u0161 riskirati i pitati. Ako \u0161uti\u0161, u ordinaciji mo\u017eda ni ne znaju da si do\u0161ao. Ali nitko ne otvara vrata.<\/p>\n I tako tu stoji\u0161, neodlu\u010dan i nesiguran, kako pravi pacijent i treba izgledati. I \u010deka\u0161.<\/p>\n Onda se dogodi da\u00a0 iza\u0111e netko u bijeloj kuti i zatra\u017ei kartone, pa ga preda\u0161. I drugi predaju svoje, i onda se svi mirno prepustimo \u010dekanju.<\/p>\n U p u t e \u00a0 z a\u00a0 p r a v i l n o\u00a0 \u010d e k a n j e<\/em><\/p>\n Za \u010dekanje se treba pripremiti. Kao za izlet. Naravno, u stomatolo\u0161ku \u010dekaonicu ne mo\u017eemo ponijeti sendvi\u010d. Nema \u017evakanja. Zubi i hrana u ovom su okru\u017eenju odvojeni, \u0161to poja\u010dava \u017eelju za njihovim povezivanjem. Zami\u0161ljam kako zabijam zube u ljetnu jabuku. Ili \u010dokoladni kola\u010d. Ne, slatko uzrokuje karijes. Ili grickam nad knjigom zami\u0161ljene kikirikije, ne, tvrdo tro\u0161i zubnu caklinu…. Sir i vrhnje, to mi preostaje.<\/p>\n Bitno je ne misliti na ono \u0161to nas \u010deka. Treba se baviti \u010dime. Ponijeti predmete koji nam mogu zaokupiti pa\u017enju, ne smijemo imati ni trenutka za \u010dekanje.<\/p>\n Dakle, ja ponesem ‘Francuski bez muke’ i Ovidijeve ‘Metamorfoze’ i kremu za ruke i paketi\u0107 papirnatih rup\u010di\u0107a i Labello s kamilicom za usne\u2026 Vje\u017ebam tre\u0107u pravilnu konjugaciju, u\u010dim ‘Lorelay’ napamet, sla\u017eem kartice u nov\u010daniku, poni\u0161tavam stare poruke na mobitelu, pregledavam klju\u010deve (jesam li ih sve ponijela?, jesam li zaklju\u010dala ku\u0107u?, jesam li ugasila plin?), radim vje\u017ebe za kralje\u017enicu (koliko mogu u stolici, drugi me \u010dudno gledaju) i sve to radim dok gledam ulaz \u010dekaonice (da tko novi ne u\u0111e) i ordinacije (da mi ne promakne poziv).<\/p>\n Potrebne su nam stvari koje gutaju vrijeme. Knjiga, u redu, najbolje knjiga, novine iritiraju, same recesije i crne kronike, ba\u0161 nam trebaju uz zubobolju, ni modni \u010dasopisi ni tjednici, \u0161to nas se ti\u010de \u0161to je ona pjeva\u010dica htjela postati kad je bila mala… Najbolje knjiga. Da je na stoli\u0107u bilo koja knjiga, zbornik, almanah, mislim da bi se \u010ditali i eseji o kvantnoj fizici, samo kad \u010dekanje prigusti. Kad bi marketin\u0161ke agencije znale kakva glad postoji u \u010dekaonicama za bilo kojim \u0161tivom, opskrbili bi ih sve prospektnim materijalima. Ali na stolu nema ni\u0161ta. Nema ni stola. Nema ni stolica dovoljno, neki uspravno \u010dekaju.<\/p>\n A glazba s mobitela, imam slu\u0161alice. Ali ne, moram \u010duti kad me prozovu, moram biti spremna brzo se odazvati, ovi jedva \u010dekaju da se ne odazovem. Na\u0107uli u\u0161i! Ali ruke mogu koristiti, za\u0161to se nitko ne koristi rukama? Nisam nikoga vidjela da plete u \u010dekaonici, na primjer, a to je idealno mjesto za pletenje. Nitko vi\u0161e ne plete ni kod ku\u0107e. Ni na televiziji. A \u010dega nema na televiziji, ni ne postoji. To je to! Televizija! Ono \u0161to bi \u010deka\u010di u \u010dekaonici najvi\u0161e voljeli je televizija. Da se postavi televizor u \u010dekaonicu, bilo bi i onih koji bi, zbog neke sapunice, prepustili svoj red drugome. Ovako, bez televizije i drugih zamjenica za razmi\u0161ljanje, nitko dok \u010deka ne radi ni\u0161ta drugo od \u010dekanja<\/p>\n U\u00a0\u00a0\u00a0 o r d i n a c i j i<\/em><\/p>\n Jednom, kad tad, prije ili kasnije, kako god dugo traje, \u010dekanje prestaje. Evo, i meni se to dogodilo! Gotovo je! Zovu me. Ustajem, dok me drugi sa zavi\u0161\u0107u promatraju, uzimam stvari (jer ih, prema pisanom naputku, nije pametno ostaviti u \u010dekaonici) i ulazim. Do\u010dekala sam i to! Ulazim u ordinaciju!<\/p>\n Osobitost postupka u ordinacijama Stomatolo\u0161kog fakulteta je da nas, pod nadzorom profesora i doktora, to jest profesorica i doktorica, ‘obra\u0111uju’ studenti (utje\u0161no, vi\u0161ih godina studija). Dakle, pored mogu\u0107nosti da popravimo zube, imamo mogu\u0107nost, kao ‘pokusni zubi\u0107’, doprinijeti u\u010denju mladih ljudi koji \u0107e danas-sutra biti ‘strah i trepet’ budu\u0107ih pacijenata. To je na\u0161 doprinos znanstvenom uvje\u017ebavanju, pa ako ne\u0161to i ne pro\u0111e dobro, \u010dinimo dobro djelo!<\/p>\n Jo\u0161 jedna osobitost je da nas svaki put ‘preuzme’ drugi student, \u0161to je u isto vrijeme i dobro i nije. Jer, ako je pro\u0161li put pro\u0161lo ‘u redu’ pod nekom studentskom rukom, tko zna da li \u0107e nova ruka biti jednako dobra prema tvojim zubima. A ako pro\u0161li put s nekim nije bilo ba\u0161 kako bi pacijent ‘sam sebi po\u017eelio’, \u00a0sljede\u0107i put mo\u017ee biti bolje. I to je uzbu\u0111enje koje te pro\u017eima u \u010dekaonici. Tko \u0107e te pozvati u ordinaciju….<\/p>\n Do sada je bilo sve u redu. Bilo je manje ili vi\u0161e, odnosno, kra\u0107e ili dulje na zubarskoj stolici, u kojoj se ispru\u017eim kao na le\u017ealjci. Dolazim s pozitivnim mislima. Spremna sam za suradnju. Mogu izdr\u017eati prihvatljivu koli\u010dinu boli. \u010cak odbijam injekciju, jer mi se uko\u010di jezik, a to je najgore za osobu koja toliko voli pri\u010dati. Otvaram usta koliko je to mogu\u0107e. Ispirem usta kad god mi ka\u017eu. Klimam glavom kad me pitaju osje\u0107am li \u0161to. Osje\u0107am. \u017delim biti uzoran pacijent, kao odli\u010dna u\u010denica.<\/p>\n Spremna sam za komunikaciju. Iako se ona u pravilu ne tra\u017ei. Ovi mladi budu\u0107i doktori ve\u0107 imaju zrele doktorske pristupe. A prvi ‘doktorski zakon’ je da pacijent ne zna ni\u0161ta. A ako i zna, ne zna to izraziti. U stomatolo\u0161koj stolici, sa sisaljkom me\u0111u zubima, ne bi se ni o\u010dekivalo da pacijent ne\u0161to pametno ka\u017ee. Stoga koristim ono kratko vrijeme dok me pripremaju i pokrivaju mi prsa papirnatom prega\u010dom (kao u restoranu u kojem \u0107e mi poslu\u017eiti morske plodove) i brzo ka\u017eem za\u0161to sam do\u0161la, \u0161to je bilo pro\u0161li put, \u0161to su rekli da \u0107e napraviti danas i \u0161to sam u me\u0111uvremenu u\u010dinila. Te informacije primaju se usputno, kao suvi\u0161ne i \u00a0neva\u017ene, kao da im nije mjesto i kao da im nije vrijeme, ne treba ih re\u0107i sad, ve\u0107 kad do\u0111e profesorica, ali kad ona do\u0111e, ja sam ve\u0107 zauzdanih usta i mogu samo klimati glavom, a i to nije uputno, kad je u blizini bu\u0161ilica.<\/p>\n Kad god mogu, to jest kad stignem, prije nego se predam pacijentskoj bespomo\u0107nosti, poku\u0161am saznati ime studenta kod kojeg sam dospjela, jer se u pravilu, sami ne predstavljaju. Dakle, ka\u017eem, Ja sam Ada Juki\u0107, a kako se Vi zovete? \u010cini se kao da im nije jasno za\u0161to \u017eelim znati njihovo ime, ali mi ga ipak ka\u017eu, misle, Kakva \u010dudna gospo\u0111a, tko zna kakva \u0107e biti kad po\u010dnemo bu\u0161iti…<\/p>\n I do sada, kao \u0161to sam rekla, sve je bilo OK, par puta doista naporno, nekoliko sati na le\u017ealjci, razjapljenih usta, dok mi pro\u0161iruju ‘neobi\u010dno uske i zavinute’ kanale u osmici, na primjer, tri i pol sata, ali ja sam mirna, to je dobro za zub, vidi se kako ga studiozno obra\u0111uju.<\/p>\n Ve\u0107 se snalazim u ordinaciji, svaki put na drugoj stolici, svaki put pod drugom studentskom maskom, me\u0111u kojima ve\u0107 mogu razabrati vrhunske majstore, one ro\u0111ene zubare i zubarice, umjetnike svoje profesije, koji sve izvode lako\u0107om i uz zadovoljstvo, a prema pacijentima se odnose kao kipari prema svojoj skulpturi. I one druge, koji \u0107e to mo\u0107i nekako obaviti. Ali i s njima je nekako i\u0161lo. Do onoga dana.<\/p>\n P a n i k a<\/em><\/p>\n Dakle, do\u0161ao je i taj dan, odnosno taj zub, sedmica koju treba lije\u010diti, iako me ne boli, ali ako ho\u0107emo biti sigurni… U ordinaciju me uvela jedna studentica, ozbiljna, kao da me sprema na sr\u010danu operaciju. Nisam je pitala kako se zove. Poslije sam saznala, kad je sve pro\u0161lo i kad sam gotovo zaboravila kako je bilo. Ali trebalo je to izdr\u017eati.<\/p>\n Dugo sam \u010dekala na red i u \u010dekaonici izgubila energiju koja je potrebna za ‘zubne radove’. U \u017eurbi, kad su me pozvali, nisam stigla otr\u010dati u WC (to je preporu\u010dljivo prije dugotrajnog boravka na zubarskoj stolici). U \u010dekaonici mi je ostala torba, spremala sam se na put, na neko savjetovanje, kolega me \u010dekao u autu, na Maruli\u0107evom, tko zna kad \u0107emo krenuti?<\/p>\n U sedmici je bio lijek, a sad treba o\u010distiti i popuniti tri kanala, procijenjeno vrijeme sat i pol, dva? Profesorica daje u\u010dinkovite upute. Odlazi. Ostajemo samo Ona i ja. Dok se pru\u017eam na zubarskoj stolici, osje\u0107am napetost u trbuhu. Po\u010dinju se nakupljati negativni naboji. Nikako da me namjesti na pravu visinu. Razmak izme\u0111u spu\u0161tanja i dizanja traje. A onda mi stavljaju neku zelenu gumenu plahtu u usta. Kao neku zavjesu oko mjesta za operaciju, a to su moja usta. Potrebno je tu gumu zategnuti nekim metalnim dr\u017ea\u010dima. I to ne ide. To ispada. Zub na koji se ta sprava treba osloniti, istanjena i zaobljena osmica, ne daje dovoljno podr\u0161ke. Poku\u0161aji razvla\u010denja ponavljaju se i prekidaju u razli\u010ditim fazama zatezanja, dok ja dr\u017eim otvorena usta i poku\u0161avam disati na nos. Dobro \u0161to nisam prehla\u0111ena…<\/p>\n Znojim se. Vrh jezika mi je suh, a na dnu me priti\u0161\u0107u valj\u010di\u0107i vate. Osje\u0107am se krivom. Kao da \u010dinim ne\u0161to \u0161to ne bih trebala ili ne \u010dinim ono \u0161to bi trebalo da se stvar kona\u010dno obavi. A jo\u0161 uvijek traju ‘pripreme za operaciju’, dok mi istje\u010de snaga, dok prolazi vrijeme. Mi\u010dem rukama i o\u010dima i svime \u0161to se mo\u017ee micati.<\/p>\n Mi\u010dem se… Ne smijem se micati. Koliko to jo\u0161 mo\u017ee trajati? Osje\u0107am kako se studentica upla\u0161ila. Izgleda krhko i zabrinuto. Malo ogor\u010deno, uz to. Ba\u0161 nju da dopadne taj slu\u010daj! Samo joj treba da joj se ova \u010dudna gospo\u0111a, koja stalno ne\u0161to pita i pri\u010da, pred njom onesvijesti? To zaslu\u017euje malo podr\u0161ke.<\/p>\n Jo\u0161 samo malo, brzo \u0107emo to. Samo se nemojte micati. Ne \u00a0mogu vi\u0161e.<\/p>\n A onda \u010dujem kako nekoga zove…. O l a k \u0161 a n j e<\/em><\/p>\n Nada mnom se nadvije lijepo mlado \u017eensko lice, uokvireno svjetlom stomatolo\u0161kog reflektora kao aureolom, lice Botticellijevog Prolje\u0107a. I ruka u kojoj se zubarske naprave umek\u0161avaju i ni jedna ne bode ni sti\u0161\u0107e. U nekoliko nje\u017enih minuta, moja izmu\u010dena \u010deljust predaje se pokretima doktorice Ivane (poslije sam saznala njeno ime i dobila pristanak da ga navedem u tekstu), ali onda je za mene bila Gemma i Beatrice i Laura, kao oni poetski renesansni profili iza kojih su ostali tekstovi bez vremenskih dimenzija.<\/p>\n Crte\u017e (A. Juki\u0107) po Botticelliju<\/p>\n Doktorica je pjevu\u0161ila neku melodiju, koju bi trebalo patentirati u kriznim situacijama, koja ka\u017ee da se ni\u0161ta stra\u0161no nije dogodilo, da se ni\u0161ta stra\u0161no ne mo\u017ee dogoditi, da se nikad ni\u0161ta krivo ni stra\u0161no ne mo\u017ee dogoditi. Njen glas poni\u0161tava paniku, ja sam ponovo spremna za trpnju, imam snage za jo\u0161 napora, ali nije potrebno. Nekoliko pokreta iglom, nekoliko taktova pjesme i zub je popunjen. Ispiranje usta i mogu i\u0107i. Sa stolice! Iz Ordinacije! Na put!<\/p>\n Takvo olak\u0161anje mogu zamisliti samo oni koji su bili kod zubara. Osje\u0107am najdublju vezu pacijenta i doktora, onaj stisak koji povezuje one koji trebaju pomo\u0107 i one koji je mogu dati, nevjerojatnu blizinu uloga na krajevima raspolo\u017eivih mogu\u0107nosti.<\/p>\n Pa ako vas jednom iz \u017eivotne rutine probudi bolni zub ili neizbje\u017eni zub vremena \u010c), tje\u0161ite se da je i na zubarskoj stolici mogu\u0107e do\u017eivjeti ne\u0161to lijepo. Renesansno lice iz suvremene pacijentove perspektive. U tragovima dobrih vremena.<\/p>\n Ada Juki\u0107 <\/em><\/p>\n Reizdanje teksta, svibanj 2018. <\/em> Foto i crte\u017e: Ada Juki\u0107<\/em><\/p>\n
\nDrugi su oprezni i trgnu se na svaki ulazak ili prolazak novog pacijenta, spremni na neu\u010dinkovito negodovanje. ‘Pa to nije u redu da neki samo tako ulaze, a ja sjedim od pola devet…’<\/p>\n
\nJo\u0161 malo, samo ostanite mirni!
\nNe mogu! Lo\u0161e mi je!<\/p>\n
\nA jedino \u0161to ja ne mogu vi\u0161e to je sjediti u stolici i dr\u017eati otvorena usta.<\/p>\n
\nDoktorice Ivana, mo\u017eete li, molim, do\u0107i? Pacijentici nije dobro…<\/p>\n<\/p>\n
\n(prva objava u o\u017eujku 2010., www.film-mag.net<\/strong><\/a>)<\/em><\/p>\n