Kad je sjela na svoje mjesto u parteru Koncertnog zavoda, sve je jo\u0161 bilo u redu. Osje\u0107ala se, zapravo, super, sretna \u0161to je stigla na vrijeme, u zadnji \u010das, ali ipak na vrijeme. Utonula je u sjedalo, osmi red, broj osam, u sredini, i odahnula s olak\u0161anjem. Ve\u0107 je blijedio osje\u0107aj nelagode \u0161to su zbog nje morali ustati ti ljudi, dva stara para i dvije studentice, vjerojatno studentice, sve\u010dano obu\u010dene kao da same nastupaju, i neki pri\u0161tavi mladi\u0107 koji na njih nije obra\u0107ao pa\u017enju. Druga strana reda bila je popunjena, suhi likovi penzionerske pretplate, namirisani pro\u0161lim vremena, svaki sa svojim \u0161kripanjem i hripanjem, ve\u0107 ih je \u010dula kako ka\u0161lju izme\u0111u stavaka.<\/p>\n
Evo \u0161to je sve ona u stanju u\u010diniti, \u0161to je sve u\u010dinila danas do\u0111e ovamo, da malo u\u017eiva u glazbi, drugi bi na njenom mjestu ve\u0107 bili u krevetu, mrtvi umorni, a ona \u00a0od osam na nogama, i tako svaki dan, od ponedjeljka do petka, i na kraju evo je na koncertu, tu \u0107e se opustiti, tu \u0107e se odmoriti, odmoriti du\u0161u, kako lijepo ka\u017eu.<\/p>\n
<\/p>\n
Foto AJ<\/p>\n
Pro\u017eeo ju je osje\u0107aj zadovoljstva, dok je iz sigurnosti sjedala gledala one koji su jo\u0161 ulazili, uvijek ima onih koji do\u0111u jo\u0161 kasnije, ulaze uznemireni, nesigurni, s kosom s koje je u brzini skinut \u0161e\u0161ir, s haljinom zalijepljenom uz bokove, poku\u0161avaju se dovesti u red dok prilaze sjedalima, svaki \u010das mogu se ugasiti svjetla i oni \u0107e ostati uko\u010deni, u mraku, osje\u0107ala je uzbu\u0111enje zbog toga, ona je do\u0161la prije njih, a mislila je da \u0107e zakasniti.<\/p>\n
Dvorana je bila puna. Na programu Mozartov klavirski 20. koncert, siguran izbor, a poslije \u0160ostakovi\u010d, pod temom Klasici i suvremenici, tako nekako, ali ovi starci do\u0161li su zbog Mozarta, Mozart je njihov ljubimac. ‘Malo \u017eivosti, mladena\u010dkog poleta, kao da se pomladim kad slu\u0161am Mozarta’, \u0161u\u0161ka gebisom starica s frizurom od pola metra u redu ispred nje, kome to govori? Sre\u0107a, nije odmah ispred, ve\u0107 malo ulijevo, onaj pri\u0161tavac ne\u0107e ni\u0161ta vidjeti! Hahaha!<\/p>\n
Raspolo\u017eenje joj se \u0161irilo, kao miris kave u ljetnoj kuhinji. \u017divot je lijep. I smije\u0161an, ako malo pogleda\u0161 oko sebe. Svi ti slatki star\u010di\u0107i\u2026 Sve je zapravo kako treba biti, za\u0161to se neki ljudi stalno uzrujavaju\u2026 U\u017eivala je u krije\u0161tanju instrumenata u o\u010dekivanju dirigenta. Bilo je to gostovanje iz inozemstva, poznati pijanist, snima televizija.<\/p>\n
***<\/p>\n
Onda pomisli kako to ipak predugo traje. Sve te pripreme. Koncert je ve\u0107 trebao po\u010deti. A ako jo\u0161 nije po\u010deo, ona i nije do\u0161la u zadnji \u010das. Nije ni trebala \u017euriti! Ono \u0161to joj se \u010dinilo kao podvig, sve one pripreme, taxi poslije posla, ru\u010dak na brzinu, blitva i trilja, jogurt da poni\u0161ti miris \u010de\u0161njaka, savjet s interneta, tu\u0161iranje i \u00a0presvla\u010denje, trk na \u0161esticu, pa kroz pothodnik do parka za dru\u017eenje pasa, pa dijagonalom po parku, u novim cipelama, nije se usudila ni pogledati u garderobi kako izgledaju, nije bilo vremena, ne\u0161to je \u010dudno mirisalo s poda, sve to sad se \u010dinilo nepotrebno. Za\u0161to je \u017eurila kad sad mora \u010dekati? Nije bila ni na WC-u, kao \u0161to \u010dini uvijek prije koncerta. Mislila je da ne\u0107e sti\u0107i, a evo, sad je jasno, mogla je to obaviti. Tko zna kad \u0107e pauza? Mo\u017eda je zapelo sa snimanjem.<\/p>\n
Osjetila se kao gubitnik prema onima koji su do\u0161li poslije nje, evo ih i sad ulaze, dokle \u0107e to trajati? Osjetila je ogor\u010denje, kao i svaki put kad je shvatila kako se njeni napori umanjuju, kako se drugi snalaze, kako je dosti\u017eu, oni bez sposobnosti i strategije, bez odricanja, jednostavno tako dobiju, kao na tanjuru, a ona se toliko trudi. Za\u0161to je to tako? To nije pravedno.\u2026<\/p>\n
Ali, ne\u0107e ona sebe sa\u017ealijevati. Ne ona. Drugi se \u017eale i kukaju, a ona \u0161uti i trpi. Tako se pokazuje karakter. Uvuci bol, progutaj gor\u010dinu. Nitko ti ne\u0107e pomo\u0107i. Uzdaj se u se… Kao \u0161to je i do sada \u010dinila. Ni\u0161ta je ne\u0107e slomiti. Ne da se ona!<\/p>\n
Mo\u017eda da sad ode, mo\u017eda bi stigla, ne treba joj vi\u0161e od pet minuta. Ali ako po\u010dnu! \u0160to ako po\u010dnu ba\u0161 kad izi\u0111e? Ne bi bilo prvi put da je tako \u0161to pogodi. Trebala je odmah oti\u0107i. Da je odmah oti\u0161la, ve\u0107 bi to obavila i vratila se na mjesto, da je oti\u0161la prije nego je do\u0161la, ne bi morala jo\u0161 jednom izlaziti. Za\u0161to ne po\u010dinju?<\/p>\n
‘Idem ja’, pomisli, ‘ovo ne\u0107e tako brzo\u2026’. Pogleda ulijevo prema kraju reda kojim je pro\u0161la i poku\u0161a procijeniti koliko bi im trebalo da opet ustanu. Ona djeca bi brzo, ali starci, jedva su ustali kad je \u00a0do\u0161la, ljuti \u0161to moraju ustati, \u010dinilo se da je onaj s leptir kravatom ne\u0161to i proslinio u bradu, neku primjedbu,\u00a0 ali nije imala vremena reagirati. S desne strane bilo je deset punih sjedala, ne mo\u017ee sve njih dizati. Idi! Ustani!<\/p>\n
***<\/p>\n
Svjetla su se po\u010dela gasiti. Jo\u0161 dvoje je u\u0161lo na pokrajnja vrata prije nego je \u010dula da su se zatvorila. Sad nema vi\u0161e razmi\u0161ljanja o izlasku. Prva violina po\u010dela je pratiti obou, orkestar je iz ludnice zvukova u\u0161ao u umiruju\u0107u liniju G-a. Sad \u0107e\u2026<\/p>\n
A onda je ne\u0161to presje\u010de, u utrobi, kao da ju je ona violinistica gudalom probola kroz jednjak, duboko, do dna, bol kao kad treba\u0161 dobiti menstruaciju. Nije se odmah sna\u0161la. Nije razabrala odakle zapravo dolazi? Da nije srce? U njenim godinama? Slijepo crijevo? S koje je strane slijepo crijevo, mora pogledati na internetu. \u017du\u010d! Tako boli \u017eu\u010dni kamenac, devet od deset poena na ljestvici boli\u2026<\/p>\n
A onda prestane. Ni traga. Ni ostatka. Dok je ulazio dirigent i grmio pljesak, oporavila se od \u0161oka, nije to ni\u0161ta, bilo pa pro\u0161lo. Dirigent se rukovao s prvom violinom, pijanist se poklonio publici.<\/p>\n
U prvim akordima klavira bol se vratio. Sad manje jak, ali dulji. Gr\u010d. Oblio ju je znoj. Gr\u010d u \u017eelucu.<\/p>\n
***<\/p>\n
Prvo je obuzme ogor\u010denje. Za\u0161to ba\u0161 nju, za\u0161to ba\u0161 sad, na koncertu? I to na koncertu koji je toliko \u010dekala, zbog kojeg se i pretplatila na ciklus petkom, bolje da je doplatila za Glazbeni do\u017eivljaj subotom, kad se odmori i naspava. Dok je razmi\u0161ljala, bol se istanjila i udaljila kao zvuk hitne pomo\u0107i. \u0160to je to bilo? Ni\u0161ta, samo da joj pokvari Mozarta, to se njoj uvijek doga\u0111a. Vratila se u muzici.<\/p>\n
Prvi stavak, Allegro, ali ne veseo. Nije Mozart veseo, stari mozartovci, samo se pravio da je veseo, zbog vas. I onih koje je onda razveseljavao. Mladena\u010dki i \u017eivahno! Mozart je umro prije \u010detrdesete, sve su njegove kompozicije mladena\u010dke. I rekvijem.<\/p>\n
Slu\u0161ala je sa zanosom. Kako je mogu\u0107e uz ove zvukove misliti na probavu? Kako uop\u0107e misliti na tijelo kad slu\u0161a\u0161 ove zvukove, koji te di\u017eu, koji te nose, kako to opisati? Pitala se osje\u0107aju li isto ovi oko nje, ove ostarjele u\u0161i, ove osu\u0161ene nadlaktice na naslonja\u010dima kao tipkovnice, si\u0161u li te zvukove kao \u0161i\u0161mi\u0161i afri\u010dke bambije, nisu ka\u0161ljali, zna\u010di, primilo ih je.<\/p>\n
Novi udar potrese joj tijelo, zakrivljena strijela prere\u017ee je napola, osjetila je kako se ne\u0161to mi\u010de, kako se gura u njenoj utrobi, ne\u0161to sna\u017eno i neumoljivo, pritisak se poja\u010davao, znala je da mora u zahod. Pogleda ulijevo i udesno, profili u onom prvom dodiru sa zvukom u kojem ih jo\u0161 ne \u017euljaju stolice i ne svrbe nosovi, u onoj po\u010detnoj koncentraciji slu\u0161a\u010da nesvjesnih okoline. Nema govora da sad poku\u0161a izi\u0107i.<\/p>\n
Trbuh se ponovo smirio. Dakle, to ide u razmacima. U po\u010detku misli\u0161 da ne mo\u017ee\u0161 izdr\u017eati, a onda pro\u0111e. Bitno je da zna\u0161 da \u0107e pro\u0107i. Ako tako nastavi, mo\u017ee izdr\u017eati. Bar do pauze. Nije to tako dugo, \u010ditav koncert ne traje dulje od pola sata, a sad je ve\u0107 pro\u0161lo, koliko, desetak minuta, eto, jo\u0161 dvadeset. Ali onda \u0107e bis, sigurno \u0107e bis.<\/p>\n
Prekine je ti\u0161ina, pa ka\u0161alj i nakon prvog stavka (ve\u0107 smo na polovici koncerta, jo\u0161 samo pola!), po\u010deo je drugi, nje\u017ean kao hod na prstima, kao usne po vratu, kao ljubavna pri\u010da koja mora tragi\u010dno zavr\u0161iti, ali bilo je lijepih trenutaka. Od svakog dodira tipke je\u017eile su joj se ruke i stiskalo \u00a0joj se srce, obrve su se nagnule nad o\u010dima, gledala je usporene kadrove filmova s andantima i addaggima, oplakivala je Beethovenove kasne sonate, vidjela je slike Zelenog soilenta prije nego Edward G. Robinson umre, slike svemira da ti stane dah, da ne \u017eeli\u0161 disati, da ne \u017eeli\u0161 \u017eivjeti, da ne \u017eeli\u0161 \u017eivjeti vi\u0161e\u2026 A onda te prihvate i umire guda\u010di i daju ti da di\u0161e\u0161, da se oporavi\u0161 od ganu\u0107a, i dok si jo\u0161 na rubu, jo\u0161 neodlu\u010dan ho\u0107e\u0161 li se vratiti ili se prepustiti padu, grom udaraljki da ti transfuziju, Trgni se, ne daj se, ne daj se raznje\u017eiti, \u017eivot je grub, opiri se gadovima, nemoj da te uhvate na spavanju, ne daj da te gaze zato \u0161to si osjetljiva, \u0161to si sama, Achtung!<\/p>\n
Za\u010duje kruljenje, tiho, jedva se \u010duje, kao da joj se pri\u010dinilo, ali nije. Iznad one boli, u krilu, pod njenom rukom. \u0160to ako se poja\u010da, ako zakrulji preko ovog pianissima, kao preko poja\u010dala? Pogledala je prema kamerama, dvije sa strane , dvije na pozornici, jesu li dovoljno daleko. \u0160to ako je opet primi? \u0160to ako mora van? \u0160to onda! Pa \u0107e izi\u0107i. \u010cudna mi \u010duda. Ni prva ni zadnja. To je nu\u017eda, nu\u017eda zakon mijenja, ne mo\u017ee\u0161 birati, ne mo\u017ee\u0161 odlagati, to jest, mo\u017ee\u0161 odlagati neko vrijeme, ali ne mo\u017ee\u0161 stalno odlagati.<\/p>\n
Kako to da se drugima to ne dogodi? Kako svim ovim ljudima? Ka\u0161lju, ali ne \u2026 Kako to da ovog dirigenta to ne uhvati, na gostovanju, nije navikao na ovu kuhinju, ne\u0161to je pojeo u avionu, ili bez razloga, onako, samo ga uhvati? Ba\u0161 kad treba izi\u0107i, dok je u dvorani ti\u0161ina, \u010dekaju ga, a njega presije\u010de i ne mo\u017ee izi\u0107i, kako to da se njemu to ne dogodi? Ili se dogodi? Sje\u0107ala se kako su katkad dugo \u010dekali dirigenta.<\/p>\n
\u00a0Prene je ka\u0161ljanje, zavr\u0161en drugi stavak, starci su praznili viruse u ventilaciju. Jo\u0161 samo Rondo. Rije\u0161eno, postignut poen, svladana prepreka! \u00a0Sad joj se u\u010dinilo da je pretjerivala, brinula se niza\u0161to, mali gr\u010devi od ru\u010dka, evo i ovom mladi\u0107u krulji, od gladi vjerojatno, ti mladi\u0107i ne vode ra\u010duna o prehrani, misle samo\u2026<\/p>\n
Dakle, jo\u0161 malo u\u017eitka, \u0161teta \u0161to joj je toliko toga promaklo. Ali \u0160ostakovi\u010d je pred njom, nedirnut! Zna to\u010dno \u0161to joj je u\u010diniti. Oti\u0107i do WC-a prije nego nastane gu\u017eva, ove bakice ne mogu tako brzo niz stepenice. Pa se vratiti, prije nego drugi sjednu. Onda se pustiti, onako mirna, pustiti da je prodrma cijela filharmonija, da je opremi za otpor, za sudar s te\u0161ko\u0107ama, zna \u0161to je \u010deka sljede\u0107i tjedan. Sve \u0107u vas ja\u2026. Svima \u0107u\u2026 Ne\u0107ete vi meni\u2026<\/p>\n
***<\/p>\n
Onda osjeti da je to do\u0161lo do kraja. Da ho\u0107e van. Da je na izlazu. Svaki \u010das mo\u017ee izi\u0107i. Jo\u0161 jedan rez kroz utrobu zaprijeti joj kao ultimatum. Mora ustati, mora di\u0107i cijeli red, pro\u0107i kraj tih neprijateljskih poprsja, sad se ve\u0107 me\u0161kolje, le\u0111a su im se uko\u010dila, grla suha, si\u0161u peperminte. Mora ustati odlu\u010dno i\u00a0 bez oklijevanja, dok se jo\u0161 nisu sna\u0161li, dok jo\u0161 ne stignu protestirati, ostrugat \u0107e ih torbom u prolazu, nije je briga, neka je snime, eto je kona\u010dno na televiziji!!<\/p>\n
A onda shvati da ne smije ustati. \u0160to bi se dogodilo da ustane! Jo\u0161 se ja\u010de pritisne na stolicu. Ne smije se pomaknuti dok gr\u010d ne pro\u0111e. Mora izdr\u017eati. Nema druge. Novi znoj oblije je preko Chanel Mademoiselle i znoja s po\u010detka ve\u010deri. To je neizdr\u017eivo, to \u010dovjek ne mo\u017ee izdr\u017eati. \u0160to onda? \u0160to onda kad ne mo\u017ee izdr\u017eati? Nekoliko srednjevjekovnih kadrova provu\u010de se kroz usporenu snimku njenog poraza, ona popu\u0161ta, ona tu ne mo\u017ee ni\u0161ta, kao u snu kad se ne mo\u017ee pomaknuti\u2026 Onda opet olak\u0161anje, jednako potpuno i naglo kao \u0161to je do\u0161lo, nikom ni\u0161ta.<\/p>\n
Pomisli kako je to priroda gadno slo\u017eila, kako je \u010dovjek bijedno bi\u0107e, mo\u017ee slu\u0161ati glazbu dokle ho\u0107e\u2026 Vidjela je te potiljke ispred sebe \u00a0kako se kvr\u010de u zahodu, da, da i vi gospo\u0111o, i vi ste jutros to obavili. I vi uva\u017eeni \u010dlanovi orkestra, svi ste vi jutros, ili ru\u010dka, kako tko, a najkasnije popodne, prije finalne probe, u krajnjem slu\u010daju pola sata prije priredbe, svi ste vi\u2026 Sjeti se one junakinje iz Maupassanta, u\u017easnute \u0161to je otvor za u\u017eitak smje\u0161ten tako blizu onim drugima. Je li se ipak poseksala? A. molim vas, je li sad \u010das da o tome razmi\u0161lja? Tipi\u010dno! Uvijek misli na ono na \u0161to ne treba misliti. Bilo joj je zlo od sebe. Pritisak je po\u010deo popu\u0161tati. Samo da izdr\u017ei. Do pljeska.<\/p>\n
I onda se prolomio. Svi su odu\u0161evljeno pljeskali. Izgleda da je bilo stvarno dobro. Onaj mladi\u0107 digao se na noge i pljeskao. Mogla je ustati bez opasnosti. Da ode? Ili pri\u010deka. Bis. Tko zna kad \u0107e ponovo do\u017eivjeti ovakvu izvedbu?<\/p>\n
U Zagrebu, 25 03 2018<\/p>\n