Bila je izme\u0111u tre\u0107e i \u010detvrte autobusne stanice poslije okreti\u0161ta, s desne strane, izme\u0111u natpisa Kompletna adaptacija, dizajniranje i opremanje prostora i Tisu\u0107u proizvoda po sni\u017eenim cijenama. Najljep\u0161a ku\u0107a u nizu ru\u017enih ku\u0107a i drugih nakaznih objekata u ulici kojom vozi bus 1415 za Marenicu, u neopisivoj mje\u0161avini stambenih zgrada, poslovnih prostora, skladi\u0161ta i parkirali\u0161ta kraj kojih prolazim svaki put kad idem na posao i kad se vra\u0107am, od kad smo kupili ve\u0107i stan u predgra\u0111u, s centralnim grijanjem.<\/p>\n
S jedne strane ceste je \u017eeljezni\u010dka pruga, desno kad se vozim u grad, a s druge strane su te ku\u0107e, uz tanki plo\u010dnik bez drve\u0107a, razbacane po svojim prilazima i prolazima, nisu poredane kao u normalnoj ulici, jedna uz drugu ili na odmjerenoj udaljenosti ili jednako odmaknute od ceste ili bilo kako uskla\u0111ene jedna s drugom, ve\u0107 svaka za sebe, ne obaziru\u0107i se na druge, svaka strana susjednoj i neo\u010dekivana, s ostacima gra\u0111evinskog materijala u dvori\u0161tu i starim autima pokrivenim ceradom.<\/p>\n
<\/p>\n
Ku\u0107a – Foto AJ<\/p>\n
Novije zgrade bile su isturene naprijed, koriste\u0107i svaki metar prodajnog stambenog prostora, a one manje okrenute u stranu, neke slijepljene jedna uz drugu, lijeva dva kata vi\u0161a od desne s kojom je slijepljena, neo\u017ebukani dijelovi zida vri\u0161tali su kao ogoljela ko\u017ea, neza\u0161ti\u0107eni od zime. Bilo je\u00a0 i po tri-\u010detiri ku\u0107e nizu, sve razli\u010ditih boja, visine eta\u017ea i prozora, vi\u0161ekatnice ravnih krovova kraj trokutastih prizemnica s vrtovima, autopraonice uz spavaonice, ku\u0107ice s ostakljenim verandama, zarasle parcele na prodaju, sve zapu\u0161teno i natrpano, s praznim prostorima za gradnju. Sve sam to gledala dok sam se vozila autobusom.<\/p>\n
***<\/p>\n
U po\u010detku sam mislila da ne\u0107u mo\u0107i izdr\u017eati, nisam vjerovala da \u0107u to mo\u0107i gledati svaki dan, bar radnim danom, bar dva puta dnevno, kad idem na posao, mislila sam da to nije mogu\u0107e, a evo, deset godina to jo\u0161 uvijek gledam, uvijek isto, a ako se \u0161to i promijenilo, postalo je gore. U one prazne prostore\u00a0 izme\u0111u\u00a0 tih ku\u0107a i skladi\u0161ta i spremi\u0161ta, u doba potra\u017enje za nekretninama izgradile su se neke druge ku\u0107e, sve nezamislivo ru\u017ene i neuredne, iako nove, a onda su, u doba krize, ostale prazne i napu\u0161tene, pa se po\u010dele zapu\u0161tati iako ih nitko nije napustio. A na praznim prolazima uz cestu, kraj neuseljenih interpolacija i propalih investicija, s platnenim natpisima na ogradama balkona s krupnim uzaludnim ‘Za Prodaju’ ili ‘Za najam, povoljni uvjeti’, prkose\u0107i zdravom razumu, nicali su novi objekti, s novim breskvinim fasadama i su\u017eenim ulazima, sni\u017eenim katovima i prodajnim sloganima.<\/p>\n
Kakvo rasipanje u toj sirotinji, vidi se kako su nastajale te novogradnje, kakvi krediti su bili u pitanju, kakva utrka vremenom, dok traje potra\u017enja (a ipak su zakasnili), kakve u\u0161tede na materijalu, da se isplate kamate, kakvi porazi u obliku i izvedbi i ishodu. Kad god sam prolazila tom ulicom, bilo mi je kao da sam bolesna i kao da se sprema ne\u0161to ru\u017eno i kao da se ne\u0161to lo\u0161e ve\u0107 dogodilo i ni\u010dim se vi\u0161e mo\u017ee ispraviti.<\/p>\n
***<\/p>\n
Prvih par godina poku\u0161avala sam se oduprijeti tom prizoru. Smisliti ne\u0161to. Na\u0107i neko rje\u0161enje. Nisam ja slabi\u0107 da se odmah predam, ne dam se. Ima na\u010dina. Ne moram \u00a0gledati kroz prozor, na primjer, mogu \u010ditati ne\u0161to. \u00a0Uzela sam Tolstoja, uzela sam Sofokla, nikakvi krimi\u0107i u busu. Mora to biti ne\u0161to \u0161to oni ne \u010ditaju, ali su \u010duli za to. Mislit \u0107e, profesorica, osim onih koji me vide na \u0161alteru osiguravaju\u0107eg zavoda kraj Gradske knji\u017enice. Poku\u0161ala sam \u010ditati. Ali mu\u010dno mi je kad \u010ditam dok se vozim, ne samo u autobusu. \u00a0Onda sam poku\u0161ala \u017emiriti. Ne\u0107u gledati ni lijevo ni desno, samo \u0107u nagnuti glavu, kao mislim ne\u0161to romanti\u010dno, sje\u0107am se ne\u010dega lijepog, oni misle Valentinovo, romanti\u010dno se doga\u0111a na Valentinovo. Ali glupo je \u017emiriti u busu, mislit \u0107e da sam zaspala. Ako gledam u pod i to ne valja, mislit \u0107e da ne\u0161to nije u redu sa mnom.\u00a0 A ni njih nisam mogla gledati, najmanje \u0161to sam htjela gledati bili su oni sami, putnici u busu, bijednici zajedno sa mnom, izazivali su u meni jednaku mu\u010dninu kao te rasparene ku\u0107e kraj kojih smo prolazili, onako lo\u0161e obu\u010deni i umorni ve\u0107 na polasku kamo god idu, neki nisu mirisali kao da imaju toplu vodu, \u017ealosno.<\/p>\n
Onda sam poku\u0161ala obratno. Obrati pa\u017enju na te ku\u0107e. Upoznaj ih, prona\u0111i na njima ono \u0161to ih \u010dini zanimljivim, izra\u010dunaj udaljenost izme\u0111u njih, koliko ih ima po jednoj stanici, koliko ih ima koje imaju dvori\u0161te, koliko ih je bez krova, koliko je napu\u0161tenih gradili\u0161ta me\u0111u njima. Koliko imaju prozora u prizemlju. Koliko ih ima plasti\u010dnu!!! stolariju?\u00a0 I onda sam primijetila tu ku\u0107u. S desne strane, kad sam se vra\u0107ala ku\u0107i. Izme\u0111u tre\u0107e i \u010detvrte autobusne stanice od sedam stanica koliko ih imam od polazi\u0161ta do ku\u0107e.<\/p>\n
***<\/p>\n
Katnica, povu\u010dena od ceste \u017eivicom i zavjesom breza, na kosini travnjaka, sa stepenicama i natkrivenim\u00a0 ulazom punih greda, simetri\u010dnih prozora koja te gledaju kao \u010dovjek, i malom drvenom krovnom terasom.\u00a0 Savr\u0161eno mjesto za jednu obitelj, zami\u0161ljala sam da ih je troje i da se vole i da ne mogu jedni druge naljutiti. Zapravo nikad nisam vidjela da netko ulazi ili izlazi iz te ku\u0107e, ali\u00a0 bila sam sigurna da su tu i da im je lijepo. Svaki put kad bih se vra\u0107ala ku\u0107i, radovala sam se \u0161to \u0107u je ponovo vidjeti.\u00a0 Godinama.\u00a0 U prolje\u0107e se polako povla\u010dila od pogleda mre\u017eom grana, ljeti se jedva razabirala iza tamnog zelenila, a kad sam se kasno ujesen ili zimi vra\u0107ala s posla, vidjela sam svjetla na prozorima i zami\u0161ljala kako iza zavjesa ve\u010deraju i kako \u010ditaju poslije ve\u010dere, nisu gledali televiziju.<\/p>\n
Oko te ku\u0107e prodavale su se i napu\u0161tale parcele, ru\u0161ile prizemnice, asfaltirali pravokutnici parkirali\u0161ta i razmno\u017eavale reklame. Po praznim postrani\u010dnim fasadama nacrtane su borovnice ve\u0107e od bundeva i telefoni ve\u0107i od automobila. Podignite su plohe na vlastitoj konstrukciji, jumbo plakati pod reflektorima koji ih osvjetljavaju kao celebritije, uvijek se pitam kako je to graditi ne\u0161to da bi na tome ne\u0161to pisalo, uvijek se pitam jesu li dovoljno \u010dvrste plo\u010de, mo\u017ee li ih i\u0161\u010dupati vjetar? \u00a0A ta ku\u0107a ostala je na svom mjestu i znam da kad do\u0111em do nje, imam jo\u0161 samo \u010detiri stanice do svoje ku\u0107e, a tamo mogu sklopiti o\u010di i mogu gledati u pod i mogu raditi \u0161to ho\u0107u i ne moram raditi ni\u0161ta, sve dok sutra ne krenem na posao, ako nije subota.<\/p>\n
Ne mogu opisati koliko mi je ta ku\u0107a zna\u010dila, ne bi mi nitko ni vjerovao da sam im rekla, rekli bi da to nije \u2026, tako ne\u0161to, kakva ku\u0107a, rekli bi da nisam \u2026., rekli bi, kao \u0161to bi rekli da im i drugo ka\u017eem \u0161to im ne govorim, ne smijem ni\u0161ta govoriti, najbolje je ne govoriti, ali moram re\u0107i da mi je ta ku\u0107a toliko zna\u010dila kao da je moja. I ne samo ku\u0107a, ve\u0107 svi u toj ku\u0107i, bili su to moji ljudi, ja sam ih tamo \u010duvala, ja sam se brinula za njih, ja sam bila odgovorna za njih, oni nisu ni slutili kako je vani. Kako je opasno. Kako je ru\u017eno. Kako je ru\u017eno i tu\u017eno vani. Ne znam kako su izlazili na kraj s tom rugobom kad su izlazili, ali nadala sam se da i ne izlaze kad ne moraju, da su ve\u0107inom kod ku\u0107e, mogli su izi\u0107i na terasu ako im treba zraka, ako su ba\u0161 trebali.<\/p>\n
I sve dok sam znala da je ta ku\u0107a tamo, bilo mi je dobro. Dobro, ono dvoje nisu vi\u0161e mladi, ali jo\u0161 uvijek se vole i ona djevoj\u010dica sad ide ve\u0107 u srednju \u0161kolu, ali jo\u0161 je s njima i dobro im je, dobro im je \u00a0unutra, a i meni, dok prolazim kraj njih. Svaki radni dan. Osim kad mi nije bilo dobro i kad sam bolesna, ali kad sam na bolovanju, ne moram i\u0107i na posao, a to je dobro.<\/p>\n
***<\/p>\n
A onda, kad sam se po\u010detkom o\u017eujka, prvi put poslije dvotjedne gripe, vra\u0107ala s posla, pred Ku\u0107om iza sru\u0161enih breza bio je parkiran bager, a na plakatu je, umjesto Tisu\u0107u diskontnih proizvoda, bila nacrtana zgrada s dvadesetak stanova, kako pi\u0161e, uskoro useljivih, i telefonom agencije za prodaju.<\/p>\n
U Zagrebu, 23. o\u017eujka 2018.<\/strong><\/p>\n