{"id":34501,"date":"2018-01-14T20:47:03","date_gmt":"2018-01-14T19:47:03","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=34501"},"modified":"2026-01-11T21:28:16","modified_gmt":"2026-01-11T20:28:16","slug":"kazaliste-ko-rukom-odneseno-osvrt-ada-jukic","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=34501","title":{"rendered":"KAZALI\u0160TE: KO RUKOM ODNESENO [osvrt Ada Juki\u0107]"},"content":{"rendered":"

Predstava autora i redatelja Bobe Jel\u010di\u0107a prikazana u okviru Maratona najboljih predstava Teatra &TD u sije\u010dnju 2018. godine<\/p>\n

Drage su mi ‘male’ predstave, koje se ne isti\u010du duljinom ni veli\u010dinom ansambla, predstave skromne scenografije, bez specijalnih efekata, pokretne kao umjetni\u010dki laptopi, ispod ‘uzvi\u0161enih’ tema i katarzi\u010dnih pretenzija, a opet o ljudskoj prirodi i ljudskoj tragici i kad su komedije, a najbolje su kad su komedije. Ta ‘mala djela’, kao i mali ljudi, ovise’ sami o sebi, o sposobnosti opstanka na osnovi osnovnih\u00a0 resursa,\u00a0 na autorskom korijenu i kro\u0161nji sposobnosti glumaca, ne ide im u prilog \u010dak ni naklonost publike, koja se (u pravilu) vi\u0161e divi onome izvan svoga dosega, nego onome \u0161to govori o njima samima.<\/p>\n

Autorski projekt Bobe Jel\u010di\u0107a ‘Ko rukom odneseno’ dobio je priznanje (me\u0111u ostalim, Veliku nagradu Ve\u010dernjeg lista za najbolju predstavu u cjelini te nagrade za gluma\u010dka ostvarenja na Danima satire 2015. godine). Ali nikad dovoljno priznanja za ‘Velika mala’ djela.<\/p>\n

\"Ko<\/a>

Protagonisti predstave ‘Ko rukom odneseno’ ; Foto: RJ<\/p><\/div>\n

Predstavu sam u okviru ovogodi\u0161njeg Maratona najboljih predstava Teatra &TD gledala drugi put. Prvi put\u00a0 odu\u0161evila me na premijeri, 2014. godine, pa sam sad mogla pratiti njezin razvoj, male odmake od\u00a0 po\u010detne forme, prilagodbe prostoru, opu\u0161tenu igru glumaca. Uz varijacije zrele izvedbe odu\u0161evila me humoristi\u010dka snaga ve\u0107 vi\u0111enog djela, izvorna snaga komi\u010dnog i apsurdnog u tekstu i kontekstu, poticaj za nov, svje\u017e, premijerni smijeh, homerski grohot na jednu suvremenu nejuna\u010dku temu. Uzgred, ono \u0161to sam primijetila (ne samo u ovoj komediji)\u00a0 po\u010detna je suzdr\u017eanost na\u0161e publike u smijehu. \u010cini se da institucija kazali\u0161ta kod gledatelja izaziva neka uozbiljena o\u010dekivanja i konvencije, pa im je potrebno uvjerenje da se ‘smiju smijati’ prije nego to u\u010dine, \u010dak i kad se te\u0161ko uzdr\u017eavaju od smijeha. Dok se smiju drugima, najmanje \u010demu su skloni je da sami ispadnu smije\u0161ni. Ve\u0107i im je problem da se nasmiju kad se to ‘ne pristoji’, ve\u0107 da im zazvoni mobitel za vrijeme predstave :).<\/p>\n

Dakle, smijala sam se kao Chaplinovom ‘Cirkusu’ (nedavno prikazan u kinu Europa uz \u017eivu pratnju Zagreba\u010dke filharmonije) ili spasonosnoj kazaljki sata Harolda Lloyda (prikazan u istoj ‘podjeli uloga’ i na istom mjestu). \u00e2Kao \u0161to se ni u jednoj pravoj komediji ne radi samo o smije\u0161nim stvarima, i u ovoj se ulazi u mra\u010dni svijet pritiska, frustracije, kontradikcije i paradoksa. A kad i to postane smije\u0161no, radi se o umjetni\u010dkoj alkemiji.<\/p>\n

Scena je jednostavna do prepoznatljivosti rutinskih stambenih minijatura u kojima se i u stvarnosti odvijaju obiteljske drame. Staromodni \u0161tednjak i sudoper ‘u profilu’ \u010dine pravi kut neke bezli\u010dne kuhinje, stol s tri stolice za (sva tri glavna) lika guta preostali prostor, tlocrt\u00a0 linoleuma odre\u0111uje nepodno\u0161ljivo sku\u010denu povr\u0161inu po kojoj nije mogu\u0107e kretanje. Ta kuhinjska ‘mjera kaveza’ vizualno izra\u017eava ograni\u010denja u kojima \u017eive ti ljudi, njihovu nemogu\u0107nost akcije i reakcije, izraza i izlaza. Jedino \u0161to im je na raspolaganju, (jednako neproduktivno, ali obvezuju\u0107e) \u00a0je govor, \u00a0pri\u010danje, brbljanje, ponavljanje, fraze toliko ispranog zna\u010denja \u00a0da se mogu bezbroj puta ponoviti i uti\u0161ati do \u0161apta, i tako zapravo nitko ne slu\u0161a \u0161to drugi ka\u017ee. Voda do grla…, Stati na loptu…, Gdje mi je glava…, \u00a0Nisam svoj…, pa i s\u00e2m naslov predstave jedna je od tih fraza. Tako ljudi govore u osobnim kontaktima, telefonom i u kafi\u0107ima, tako razmjenjuju sms-e i povjeravaju se svojem Facebooku, to su kanali kojima pr\u0161te jedinstvene fontane ljudskih du\u0161a… Jo\u0161 jedan na\u010din ispuhavanja nepodno\u0161ljivog pritiska sku\u010dene egzistencije je gestikulacija, razmahivanje kao jedini dostupni raspon olak\u0161anja, gr\u010denje udova u gradaciji od nezamjetnoga tika do udaraca \u0161akom i hrvanja.<\/p>\n

Radi se o pri\u010di o ljubavi i prijateljstvu. Ali, ljubavna veza je prekinuta, a prijateljska lojalnost ostaje u frustriraju\u0107oj poziciji izme\u0111u dviju strana. Na antologijskom kraju predstave, pri\u010da se od ‘drugog’ i ‘tu\u0111eg’ problema vra\u0107a vlastitoj nesigurnosti i smislu i svrsi. Je li to \u017eivot zbog kojeg se vrijedi odre\u0107i drugih \u017eivotnih mogu\u0107nosti? Mo\u017eda je odgovor nemogu\u0107nost izbora, ali to nije samo smije\u0161no \ud83d\ude42 .<\/p>\n

Ada Juki\u0107<\/strong><\/p>\n

Detalji o predstavi: <\/strong><\/h3>\n

Bobo Jel\u010di\u0107: Ko rukom odneseno
\nRedatelj: Bobo Jel\u010di\u0107
\nIgraju: Ivana Krizmani\u0107, Marko Makovi\u010di\u0107, Jerko Mar\u010di\u0107
\nVizualni identitet: Niko Mihaljevi\u0107
\nProdukcija: Sveu\u010dili\u0161te u Zagrebu \u2013 Studentski centar \u2013 Kultura promjene \u2013 Teatar &TD
\nPremijera: 28. travnja 2014.<\/p>\n

Poveznice:<\/strong><\/h3>\n

Kazali\u0161na premijera: \u2018Ko rukom odneseno\u2019 u Teatru &TD<\/strong><\/a><\/p>\n

Dani satire 2015: Nagrade<\/strong><\/a><\/p>\n

Maraton najboljih predstava Teatra &TD u sije\u010dnju 2018. godine<\/strong><\/a><\/p>\n

Share<\/a><\/div>