{"id":13750,"date":"2014-03-26T21:22:37","date_gmt":"2014-03-26T20:22:37","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=13750"},"modified":"2014-03-26T21:22:37","modified_gmt":"2014-03-26T20:22:37","slug":"venecija-u-zagrebu-od-27-do-30-03-2014","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=13750","title":{"rendered":"Venecija u Zagrebu od 27.do 30.03.2014."},"content":{"rendered":"

Program \u2018Venecija u Zagrebu\u2019 donosi izbor filmova prikazanih na pro\u0161logodi\u0161njem\u00a0Filmskom festivalu u Venecij<\/strong>i<\/a>\u00a0(Mostri).<\/p>\n

Od 27. do 30. o\u017eujka bit \u0107e prikazano sedam naslova, me\u0111u kojima su\u00a0novi film<\/a><\/strong>\u00a0Andree Segrea (prvijenac \u2018Shun Li i Pjesnik\u2019 dobitnik je nagrade LUX 2012.), restaurirana verzija filma\u00a0\u2018Ruke nad gradom\u2019<\/a>\u00a0Francesca Rosija iz 1963., dokumentarci o\u00a0Pasoliniju<\/a><\/strong>\u00a0i\u00a0Bertolucciju<\/a><\/strong>\u00a0te\u00a0\u2018Sacro Gra\u2019<\/a><\/strong>, prvi dokumentarac u povijesti Mostre koji je dobio Zlatnog lava za najbolji film.<\/p>\n

Program je ostvaren kao suradnja\u00a0Zagreb Film Festivala<\/a><\/strong>,\u00a0Mostre<\/a><\/strong>\u00a0i\u00a0Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu<\/a><\/strong>, a ulaznice \u0107e biti u prodaji od ponedjeljka, 24. o\u017eujka.<\/p>\n

\n
\n
\"Venecija<\/a><\/dt>\n
Venecija u Zagrebu 2014<\/dd>\n<\/dl>\n<\/div>\n

Diana Nenadi\u0107 o ‘Veneciji u Zagrebu’<\/strong><\/p>\n

Svake godine u bablje ljeto, jo\u0161 od davne 1932, o\u010di filmske javnosti okrenute su prema venecijanskom Lidu, pozornici najstarijeg filmskog festivala na svijetu i jednog od tri najuglednija. Svo to vrijeme, od \u010duvene Mostre ne o\u010dekuju se samo novi filmski naslovi, jer ona je uvijek bila i detektor novih trendova u svjetskoj kinematografiji, a to je ostala do svojeg posljednjeg, sedamdesetog izdanja. Tako je pro\u0161logodi\u0161nju slavljeni\u010dku Mostru obilje\u017eio i jedan presedan; Zlatni lav prvi put u povijesti festivala dodijeljen je dokumentarcu (Sacro Gra<\/strong>, Gianfranco Rosi), \u0161to svakako korespondira s op\u0107enito visokim plasmanom nefikcionalnih filmova na pro\u0161logodi\u0161njim listama najboljih filmova diljem svijeta. No sedamdeseto izdanje festivala poklopilo se i sa sedamdesetim ro\u0111endanom Viscontijeve Opsesije<\/strong> (1943), koja se smatra rodona\u010delnikom neorealizma, pravca koji je sredinom 20. stolje\u0107a proslavio talijansku kinematografiju, a to valja re\u0107i zato \u0161to Mostra nikada ne zaboravlja ba\u0161tinu talijanskoga filma i njegove vizionare, dok su suvremenost i pro\u0161lost katkada itekako povezane.<\/p>\n

Sve to, na malom uzorku izabranih festivalskih filmova, pokazuje i \u201eVenecija u Zagrebu\u201c. Program zapo\u010dinje projekcijom restaurirane kopije filma Ruke nad gradom<\/strong> (Le mani sulla citt\u00e0, 1963) koji je prije pola stolje\u0107a re\u017eirao jedan od u\u010denika neorealista i prvaka talijanskog politi\u010dkog filma, Francesco Rosi, te njime zaradio Zlatnoga lava, a da tada mo\u017eda nije ni slutio kako \u0107e njegova pri\u010da o koruptivnoj sprezi kapitala i politi\u010dke mo\u0107i biti itekako aktualna i u 21. stolje\u0107u. Sli\u010dno tome, njegov suvremenik, najve\u0107i marksist i pjesnik, a mo\u017eda i teoreti\u010dar, me\u0111u talijanskim sineastima, Pier Paolo Pasolini, svojim je filmovima iz 1960-ih nagovijestio da \u0107e njegova omiljena Afrika jednoga (postkolonijalnog) dana izmjestiti lumpenproletarijat iz talijanskih predgra\u0111a, \u010dime se tragom Accatonea<\/strong>, Evan\u0111elja po Mateju<\/strong> i drugih filmova iz 1960-ih, ali i njegova onodobnog razgovora s Jean-Paulom Sartreom, bavi posljednji film u programu, dokumentarni esej Profezia: L’Africa di Pasolini<\/strong> Enrica Mendunija.<\/p>\n

Pasolinijevu dalekovidnost na neki na\u010din potvr\u0111uje i suvremeni igrani prvijenac dokumentarista Andrea Segrea, Prvi snijeg<\/strong> (La prima neve, 2013) nadahnut \u017eivotom postkolonijalne Italije, no Segre ide korak dalje od komparativne antropologije svojega velikog prethodnika, supostavljaju\u0107i drame talijanske obitelji i samohranog libijskog azilanta u planinskom zaseoku na sjeveru Italije kao dvije strane iste intimne medalje. Na tu se suvremenu situaciju, tematiziraju\u0107i odnos samohranog oca-samaritanca i depresivnog sina, nadovezuje epizodi\u010dna i stilizirana melodrama Neustra\u0161ivi<\/strong> (L’intrepido, 2013; Zlatni lav 1998.) iskusnog i nagra\u0111ivanog Giannija Amelija, redatelja \u010diji su se sentimalni i socijalno sentimentalno obojeni filmovi iz 1990-ih naslanjali na naslje\u0111e neorealizma.<\/p>\n

A o tom naslje\u0111u govori dokumentarac Gianija Bozzacchija Nismo bili samo\u2026 kradljivci bicikla: neorealizam<\/strong> (Non eranvamo solo\u2026 ladri di biciclette. Il neorealismo, 2013), prema scenariju neorealista Carla Lizzanija, rubno i Pasolinijev \u201e\u0161egrt\u201c Bernardo Bertolucci u dokumentarcu Bertolucci on Bertolucci<\/strong> (Luca Guadagnino i Walter Fasano, 2013), koji je ipak ponajvi\u0161e fokusiran na sklapanje mozai\u010dnog portreta kontroverznog redatelja iz isje\u010daka njegovih intervjua iz raznih etapa njegove filmske karijere.<\/p>\n

I dok su veteran Rosi i Pasolini u\u010dili od neorealista, a Bertolucci od Pasolinija, pro\u0161logodi\u0161nji laureat Mostre Gianfranco Rosi, ro\u0111en 1960-ih, prema vlastitoj izjavi, poku\u0161ao se u dokumentarcu Sacro Gra<\/strong> referirati na prozu Itala Calvina. Uz prometnu autocestu GRA u blizini Rima mo\u017eda nije prona\u0161ao Calvinove nevidljive gradove, ali jest ekscentri\u010dne marginalce neke nove i nevidljive Italije.<\/p>\n

Diana Nenadi\u0107<\/em><\/p>\n

Share<\/a><\/div>