{"id":13517,"date":"2014-03-11T22:00:03","date_gmt":"2014-03-11T21:00:03","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=13517"},"modified":"2014-03-12T22:04:45","modified_gmt":"2014-03-12T21:04:45","slug":"knjiga-uvod-u-antropologiju-izvedbe-kome-treba-kazaliste-osvrt-ozana-ivekovic","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=13517","title":{"rendered":"KNJIGA: UVOD U ANTROPOLOGIJU IZVEDBE. KOME TREBA KAZALI\u0160TE? [osvrt Ozana Ivekovi\u0107]"},"content":{"rendered":"

O NU\u017dNOSTI IZVEDBI<\/strong><\/p>\n

Darko Luki\u0107, Uvod u antropologiju izvedbe. Kome treba kazali\u0161te?<\/em>, Leykaminternational d.o.o., Zagreb, 2013.<\/p>\n

Svakom ljudskom bi\u0107u, bez ikakve iznimke, potrebne su, \u0161tovi\u0161e nu\u017ene izvedbe najrazli\u010ditijih vrsta jer su ljudi jednostavno evolucijski, antropolo\u0161ki, neurolo\u0161ki, psiholo\u0161ki i dru\u0161tveno uvjetovani i \u201eprogramirani\u201c sudjelovati u izvedbama i promatrati izvedbe. <\/em><\/strong>(Ulomak iz knjige.)<\/p>\n

Nova knjiga Darka Luki\u0107a Uvod u antropologiju izvedbe<\/em> s podnaslovom Kome treba kazali\u0161te?<\/em> nastoji, kako sam autor ka\u017ee, u brojnim susretima antropologije i teatrologije (i teatra!) postaviti ona pitanja koja su dosada bila relativno zanemarena,barem me\u0111u onim stru\u010dnjacima kojima je kazali\u0161na umjetnost osnovna preokupacija.<\/p>\n

Kako bi odgovorio na ta pitanja, Luki\u0107 pose\u017ee za suvremenom relevantnom literaturom iz podru\u010dja neurologije, antropologije, psihologije, sociologije te drugih interdisciplinarnih podru\u010dja kakvo je recimo sociobiologija ili neuroantropologija. Kroz deset poglavlja autor razmatra razli\u010dite aspekte problema izvedbe uvijek i iznova dokazuju\u0107i kako je izvedba \u010dovjeku priro\u0111ena te igra va\u017enu ulogu u \u010dovjekovu psihi\u010dkom i dru\u0161tvenom \u017eivotu.<\/p>\n

\n
\n
\"Naslovnica<\/a><\/dt>\n
Naslovnica knjige ‘Uvod u antropologiju izvedbe. Kome treba kazali\u0161te?’<\/dd>\n<\/dl>\n<\/div>\n

Na po\u010detku, autor definira pojam antropologije izvedbe uspore\u0111uju\u0107i njegovo zna\u010denje sa srodnim pojmovima kako bi odagnao terminolo\u0161ku zbrku i nejasno\u0107e koje bi se oko toga pojma mogle pojaviti. Tako antropologiju izvedbe razlikuje od kazali\u0161ne antropologije budu\u0107i da promatra izvedbu u \u0161irem smislu te rije\u010di \u0161to zna\u010di da se taj pojam \u0161iri na razli\u010dite oblike ljudskog djelovanja koji nemaju nu\u017eno veze s kazali\u0161tem, a uklju\u010duju predstavljanje (igra, sportska natjecanja, rituali i sl.). Osnovno je pitanje koje si autor pritom postavlja jest za\u0161to su te \u0161iroko shva\u0107ene izvedbe uop\u0107e nastale, za\u0161to traju do dana dana\u0161njeg te, u krajnjoj crti, za\u0161to su nam uop\u0107e potrebne?<\/p>\n

Kako bi se razumjelo izvedbe kod ljudi treba promotriti kako se one manifestiraju kod drugih primata odnosno \u010dovjekolikih majmuna. Za antropologiju izvedbe posebno su zna\u010dajne spoznaje o prethumanim izvedbama<\/em> kakve se mogu na\u0107i u \u010dovjekolikih majmuna (apes), a to su \u010dimpanze, gorile, orangutani i giboni. Pritom se posebna pozornost posve\u0107uje pona\u0161anju bonobo \u010dimpanza koje su geneti\u010dki najbli\u017ee \u010dovjeku. Emotivna povezanost majke i mladunaca, kontrola agresije, razvijanje suradni\u010dkih odnosa u skupini te socijalno pona\u0161anje ovisno o okru\u017eenju kod \u010dimpanza, pogotovo su va\u017ena otkri\u0107a za antropologiju izvedbe. \u010cimpanze, usprkos poku\u0161ajima, nikada nisu uspjele nau\u010diti jezik.No bez obzira na to kod njih se mo\u017ee govoriti o elementima kulture naro\u010dito ako se njezini za\u010deci povezuju s uporabom oru\u0111a (\u0161to je danas prevladavaju\u0107e stajali\u0161te o po\u010detku kulture uop\u0107e). Majmuni nemaju sposobnost apstraktnog mi\u0161ljenja koje bi kod njih dovelo do razvoja umjetnosti, religije ili mitologije. Kod \u010dovjekolikih majmuna postoje, me\u0111utim, izvedbena pona\u0161anja poput \u201eplesa\u201c ili igre pa se mo\u017ee govoriti o predizvedbenom ili ranom izvedbenom pona\u0161anju. Izvedbena pona\u0161anja majmuna omogu\u0107uju zbli\u017eavanje unutar skupine i njezino pretvaranje u zajednicu.<\/p>\n

Iako izvedbene prakse, nastavlja autor, nisu isklju\u010divo ljudsko obilje\u017eje, u ljudskoj zajednici imaju posebno zna\u010denje i smisao koji se razlikuju od svih drugih vrsta. Humane izvedbe proizlaze iz ljudske evolucije pri \u010demu u ljudskoj zajednici imaju posebno zna\u010denje i mjesto. One su i evolucijski uvjetovane (uro\u0111ene) i evolucijski razvijene (nau\u010dene) tako da imaju i biolo\u0161ku i socijalnu dimenziju.<\/p>\n

Izvedbena su pona\u0161anja, tako, odigrala va\u017enu ulogu u ljudskoj evoluciji i zapravo su temelj ljudskosti. Radi se o specifi\u010dnom pona\u0161anju ljudske vrste i njezinoj univerzalnoj potrebi koja je odigrala va\u017enu ulogu u razvoju i opstanku \u010dovjeka. Izvedbenost je evolucijski starija od jezika i govora tako da se mo\u017ee na\u0107i i u \u010dovjekovih izravnih predaka (australopitek, Homo erectus itd.).<\/p>\n

Razli\u010dita obilje\u017eja i sposobnosti ostvario je, me\u0111utim, tek Homo sapiens. Njegov kulturni razvoj omogu\u0107ila je zemljoradnja i sjedila\u010dki na\u010din \u017eivota i, dakako, nastanak jezika. Apstraktno mi\u0161ljenje i jezik doveli su do stvaranja umjetnosti, slo\u017eenije tehnologije, religijskih vjerovanja kao i uzgoja biljaka i pripitomljavanja \u017eivotinja. Apstraktno mi\u0161ljenje dovelo je do simboli\u010dkog pona\u0161anja te uporabe simbola u kulturnim praksama (u koje spadaju i izvedbe). Budu\u0107i da su izvedbe va\u017ene za ljudski razvoj, pona\u0161anje i opstanak mo\u017ee se slobodno konstatirati da je \u010dovjek, izme\u0111u ostaloga, i Homoscaenicus, <\/em>navodi Luki\u0107.<\/p>\n

Razvoj mozga u \u010dovjeka doveo je do toga da je on uspio opa\u017eati vlastite psihi\u010dke procese. \u010covjek mo\u017ee promatrati svoje osjete, osje\u0107aje i spoznaje pa je stoga jedino bi\u0107e na Zemlji koje ima samosvijest. S druge strane, primje\u0107uje razlike izme\u0111u svog i tu\u0111eg uma pa je nau\u010dio uva\u017eavati i to da drugi imaju razli\u010dite stavove i percepcije od njega. Upravo zbog ovih sposobnosti, \u010dovjek ima i izvedbenu dimenziju. Stoga se mo\u017ee i pretvarati da je netko drugi (glumiti i predstavljati) a i zamisliti likove i doga\u0111aje koji ne postoje u njegovoj okolini.<\/p>\n

Za\u0161to su ljudi razvili umjetnost i izvedbene prakse? Svijet je za ranog \u010dovjeka bio vrlo opasno i nesigurno mjesto u kojem je prijetnji po njegov \u017eivot i opstanak bilo puno, a koje su povrh toga bile i stalno prisutne. Stoga su ljudi izmislili oru\u0111a, tehnologije, povezali se u zajednice u kojima su sura\u0111ivali kako bi se za\u0161titili i opskrbili hranom, a u svrhu za\u0161tite sebe i drugih stvorili su umjetnost, vjeru, znanost i sl. Pomo\u0107u svega navedenoga ljudi su se snalazili u svijetu oko sebe i prilago\u0111avali mu se. Kroz te aktivnosti postizali su izvjesno emocionalno olak\u0161anje i osigurali si iskustvo transcendencije, a to dvoje utje\u010de na mozak i njegov rad. Potreba za umjetni\u010dkim i izvedbenim aktivnostima, u svakom slu\u010daju, omogu\u0107uje iskorak iz stvarnosti i svakodnevice, bijeg od \u017eivotnih patnji te pridavanje smisla vlastitoj egzistenciji.<\/p>\n

U evoluciji \u010dovjeka razni su se izvedbeni oblici (glazba, govor, mit, religija, kazali\u0161te i sl.) me\u0111usobno susretali i pro\u017eimali, no oni se me\u0111usobno razlikuju i po vrsti i po evolucijskoj funkciji. Religija je vjerojatno nastala zato jer je nudila me\u0111usobno povezivanje ljudi unutar zajednice kao i njihovo djelovanje prema zajedni\u010dkom interesu. Religijski obredi s plesom, pjevanjem i drugim aktivnostima smanjuju stres, poti\u010du lu\u010denje endorfina, navodi autor, i razvijaju sna\u017ean osje\u0107aj pripadnosti zajednici.<\/p>\n

Izvedbene prakse imaju bitnu funkciju pri pomirenju individualnih i skupnih interesa. Jedinka tako nastoji izboriti svoj status, hranu, partnera pa je stoga u sukobu s drugim jedinkama koje \u017eele to isto. Skupina pak poti\u010de suradnju i altruisti\u010dno pona\u0161anje budu\u0107i da samo takvi odnosi u skupini mogu omogu\u0107iti njezino pre\u017eivljavanje. Dru\u017eenje s drugim jedinkama poti\u010de lu\u010denje unutra\u0161njih opijata i razvija sna\u017ean osje\u0107aj pripadnosti te me\u0111usobno povezuje \u010dlanove skupine. Pretpostavlja se da se i jezik razvio kako bi omogu\u0107io povezivanje ljudi unutar ve\u0107ih skupina, a utvr\u0111eno je da su teme razgovora me\u0111u njima uglavnom socijalne prirode (odnosno ogovaranje u \u0161irem smislu te rije\u010di), zaklju\u010duje Luki\u0107.<\/p>\n

Ritual je na\u010din ljudskog suo\u010davanja s vlastitom ograni\u010deno\u0161\u0107u i nesigurno\u0161\u0107u. Mnoge su ceremonije povezane s anksiozno\u0161\u0107u i svojom strukturom omogu\u0107uju emocionalno ispunjenje. Ritual je samo jedna od izvedbenih aktivnosti povezana s kazali\u0161tem. Druge su sport, igra, ples, glazba i sli\u010dno. Ritual je samo starija izvedbena praksa od ostalih i kao takva je sasvim sigurno mogla utjecati na one mla\u0111e podrijetlom. No pogre\u0161no je tvrditi, napominje autor, da je kazali\u0161te nastalo iz rituala jer istra\u017eivanja takvo \u0161to ne potvr\u0111uju niti se to mo\u017ee dokazati. Rituali jesu najstarije ozbiljne izvedbene prakse, no kazali\u0161te i ples se antropolo\u0161ki od njih razlikuju tako da zaista nije mogu\u0107e dokazati izravnu povezanost, a kamoli pretpostaviti nekakav evolucijski tijek. Za\u010deci umjetnosti, smatraju neki stru\u010dnjaci, le\u017ei u \u010dovjekovoj potrebi da stvori neku \u201eposebnost\u201c ili da istu prepozna.<\/p>\n

Izvedbe opstaju do dana dana\u0161njeg i jednako su potrebne suvremenom \u010dovjeku kao i paleolitskim ljudima. Izvedbe su se u suvremenom svijetu prili\u010dno izmijenile u formalnom smislu i koriste se raznovrsnim medijima, no jo\u0161 im je uvijek funkcija uspostavljanje i u\u010dvr\u0161\u0107ivanje osobnih i dru\u0161tvenih identiteta.<\/p>\n

U suvremenim dru\u0161tvima koja su slo\u017eena i gube neposrednost prvobitnih zajednica postoje izvedbene prakse koje \u010dlanovima dru\u0161tva omogu\u0107uje snala\u017eenje u takvim \u017eivotnim okolnostima. Stvara se neka vrsta \u201edru\u0161tva spektakla\u201c koje odgovara slo\u017eenom dru\u0161tvenom ustrojstvu. Tako virtualne izvedbe, kompjutorske tehnologije i dru\u0161tvene mre\u017ee omogu\u0107uju pojedincima i skupinama da \u201eizvode\u201c i prate izvedbe. Te se izvedbe radikalno razlikuju od izvedbi u paleolitskim spiljama, ka\u017ee autor, ali zadovoljavaju potrebe koje se od paleolita do danas nisu bitno izmijenile. Danas ve\u0107ina ljudi izvedbe konzumira putem tehnologija koje glazbu, dramu i ples donose u dnevni boravak. Postoje i virtualne, digitalne i posthumane izvedbe pa je stoga pitanje kako tretirati izvedbu u dana\u0161njim okolnostima.<\/p>\n

Zaklju\u010dno, ova je knjiga zaista \u201epopunila\u201c rupu koja je postojala u hrvatskim studijama izvedbe budu\u0107i da promatra taj fenomen iz kutova koji su u na\u0161oj znanosti malo poznati ili posve nepoznati. Jasno artikulira potrebu da se izvedba promatra interdisciplinarno te upu\u0107uje na\u0161u stru\u010dnu javnost na relevantnu literaturu o njoj. Ova ozbiljna i vrijedna knjiga svjedo\u010di o erudiciji svoga autora kao i inovativnosti u pristupu i analizi teme kojom se bavi. Vjerujem da \u0107e knjiga biti zanimljiva i pou\u010dna ne samo teatrolozima, ve\u0107 i \u0161irem krugu stru\u010dnjaka koji se zanimaju za fenomen izvedbe iz aspekta drugih osnovnih struka. Bit \u0107e od velike koristi i studentima te svima zainteresiranima za kazali\u0161te kojima kazali\u0161te, kako u podnaslovu ka\u017ee i sam autor, nu\u017eno i istinski treba.<\/p>\n

Ozana Ivekovi\u0107<\/strong><\/p>\n

Share<\/a><\/div>