![\"Bolesnik](\"http:\/\/film-mag.net\/wp\/wp-content\/uploads\/2013\/12\/AJ_MVR_covjek_sa_stapom.jpg\" "\\"Bolesnik")
<\/a>Bolesnik na nogama ; Foto AJ<\/p><\/div>\n
Obavim upis u neizostavni centralni registar, ali ne odolim ponovno upitati sestru na odjelnom \u0161alteru: \u2018A \u0161to ako pacijent ne mo\u017ee sam obaviti upis, a nema nikoga u pratnji?\u2019 – \u2018Onda to obavljamo mi!\u2019 Dakle tako, birokracija na \u0161kolskom primjeru! Uputim se napokon na ozna\u010deni mi odjel, a tamo u \u010dekaonici gu\u017eva. \u010cudno, pomislim, a \u0161to toliki ljudi ovdje rade ujutro? Shvatim ubrzo da svi poput mene \u010dekaju na prijem za bolni\u010dko lije\u010denje. Vrijeme prolazi, neizvjesnost i\u0161\u010dekivanja raste, glavna sestra povremeno dolazi kroz vrata s mutnim staklom kojim je odjel odvojen od svijeta, proziva neko ime, vlasnik imena odlazi s njom. Neumitno mi se javlja sje\u0107anje na Dantea – \u2018Voi qu’entrate…\u2019 U \u010dekaonici, koja je zapravo polumra\u010dni hodnik, nema vje\u0161alice, nema ni mjesta za odlaganje mokrih ki\u0161obrana, ali nema niti zahoda! Tu su dva naslonja\u010da iz nekih starijih, mo\u017eda sretnijih vremena i tri stolca. U nastupu adrenalina za samoodr\u017eanjem sugeriram sebi da sam me\u0111u mla\u0111ima i prepu\u0161tam mjesta za sjedenje drugima. Vrijeme ve\u0107 prolazi u satima. U trenutku neopreznosti napu\u0161tam jedan od tri navedena stolca, koji sam \u2018osvojio\u2019 u jednom trenutku i dograbila ga se servirka hrane, koja je s kolegicom po\u010dela ru\u010dati u obli\u017enjoj priru\u010dnoj kuhinji (\u2018Jer ne\u0107e ona valjda stajati dok ru\u010da!\u2019). Nakon pola sata ponu\u0111ena je hrana i nama ostalima, \u010dak i izbor od dvije vrste ru\u010dka, koji smo pojeli uglavnom stoje\u0107i, koriste\u0107i preostalu snagu i motoriku umornih udova, a odne\u0161eni stolac nije bio vra\u0107en u \u010dekaonicu…<\/p>\n
Za sve to vrijeme vodila se bitka za postelje na odjelu, glavna sestra i cjelokupno osoblje zdu\u0161no je sudjelovalo u zbrinjavanju bolesnika \u010diji je broj i dalje prelazio raspolo\u017eivost postelja. Prednost su imali vjerovatno te\u017ei bolesnici i oni iz udaljenijih mjesta Hrvatske.<\/p>\n
*<\/strong><\/p>\n Nekima je re\u010deno da se vrate sutradan… mada su svi bili naru\u010deni za taj dan, a odjel je raspolagao njihovim brojem telefona. No za\u0161to gubiti vrijeme i novce na telefoniranje kada ‘ovce’ ionako ‘moraju do\u0107i na \u0161i\u0161anje’… Tako je lako raspolagati tu\u0111im vremenom!<\/p>\n Ulazak u \u010darobni svijet odjela pro\u0161ao je, nastupilo je vrijeme brze prilagodbe. Upute i pripreme za sutra\u0161nju operaciju idu po planu, polako se upoznajem s time tko je tko, no ne znam tko \u0107e me operirati. Po hodniku ispred sobe prolaze osobe u odorama, ne razaznajem \u2018\u010dinove\u2019, nitko nema plo\u010dicu s imenom, ustvari jedino \u2018poznam\u2019 glavnu sestru, ona me upisala na odjel… Sljede\u0107ih dana morao sam se slu\u017eiti pravom dou\u0161ni\u010dkom slu\u017ebom ne bih li ipak saznao \u2018tko je tko\u2019! Bolesni\u010dka dvokrevetna soba nedavno je obnovljena, s krevetima na daljinsko upravljanje naslona i uop\u0107e polo\u017eaja i visine, prava blagodat, tu su kupaonica i WC, TV, ali umor i uzbu\u0111enje pred operaciju, uz pomo\u0107 blagog sredstva za umirenje, poma\u017eu mi zaspati ve\u0107 oko 21 sat.<\/p>\n **<\/strong><\/p>\n Operacija je pro\u0161la, kako je pro\u0161la, (ovo nije tema za \u2018obradu\u2019), vi\u0161ednevni boravak u postoperativnom odjelu za intenzivnu skrb bilo je posve novo \u017eivotno iskustvo (jo\u0161 sam \u017eiv!). Bolesnik ne zna ni\u0161ta o svojoj operaciji, osim \u0161to, onako manje-vi\u0161e usput sazna, i to najvi\u0161e od sestara i medicinskih tehni\u010dara (naziv za mu\u0161karce koji rade poslove nekada vezane isklju\u010divo uz medicinske sestre), koji doista rade svoj posao na na\u010din istinski vrijedan divljenja. \u010covjek koji proboravi samo nekoliko dana na takvom odjelu nosi sa sobom sje\u0107anja za cijeli \u017eivot, a oni koji te izuzetno te\u0161ke poslove rade svaki dan bez rije\u010di prigovora stvarni su junaci, od kojih se mnogi jo\u0161 i dodatno \u0161koluju kako bi dosegli vi\u0161i stupanj sestrinske struke. Jednog dana \u010duo sam u blizini svoje postelje \u017eenu u bijeloj odori, dakako bez izvje\u0161enog imena, kako nekolicini mla\u0111ih osoba, tako\u0111er u bijelom, govori o meni. Obratim joj se i upitam:\u2019Oprostite, a tko ste vi?\u2019 \u010cu\u0111enje u njezinim o\u010dima prethodilo je jedva istisnutom: \u2018Pa, ja sam Va\u0161a lije\u010dnica!\u2019 S dodatnim porivom borca za pravo bolesnika pro\u0161irim pitanje: \u2018Ima li moja lije\u010dnica ime i prezime?\u2019 Naglo stisnute o\u010di \u2018moje lije\u010dnice\u2019 upu\u0107ivale su na to da sam \u2018pogodio u sridu\u2019! Dobio sam, istina odgovor, ali i dobru \u2018porciju\u2019 pogleda koji ni okorjeli zlo\u010dinci ne bi lako podnijeli! Ali i to sam izdr\u017eao, ne mo\u017ee me se HZZO tako lako rije\u0161iti.<\/p>\n Jutarnje vizite u \u0161ok-sobi imaju, dakako, svoju rutinu, te u prosjeku ne uklju\u010duju razgovor s bolesnikom, ali me jedan lije\u010dnik s no\u0107nog de\u017eurstva, izvan takvog protokola, nesmotreno zapitao: \u2018A \u0161to je vama?\u2019 \u2018Sve vam pi\u0161e na bolesni\u010dkom kartonu\u2019, odgovorio sam, jer sam bio u zaista te\u0161kom stanju, a nisam se osje\u0107ao ni pozvanim ni spremnim ukratko iznijeti svoje zdravstvene probleme. Kako mu vjerovatno uop\u0107e nije bilo stalo do stvarnog saznanja o mojem stanju, samo je odmahnuo rukom i uputio se na jutarnju kavu de\u017eurnim sestrama u prostor odakle je ponekad i no\u0107u dopirala buka veselih glasova de\u017eurnog osoblja, \u0161to nekim, netom operiranim bolesnicima, nije bilo ugodno slu\u0161ati.<\/p>\n Bolesni\u010dka hrana svojevrsno je \u010dudo, jer ako sam dobro obavije\u0161ten, obrok u prosjeku stoji samo nekoliko kuna, bli\u017ee je brojci pet nego ni\u0161tici i kuhari su zapravo \u010darobnjaci! Istina, \u010darobnjake su znali i spaljivati u pro\u0161losti, ali valjda nisu uvijek bili krivi…To me podsjetilo na sljede\u0107i period u fazi laganog ozdravljenja, kada sam ve\u0107 pomalo hodao; na hodniku sam se skoro sudario s jednom sestrom, a ona se ispri\u010dala rekav\u0161i da me skoro zalila kavom. Na to sam rekao: \u2018Kamo sre\u0107e da jeste, ve\u0107 desetak dana nisam pio kavu!\u2019 Nakon par minuta do\u0161la je u moju sobu i donijela mi je \u0161alicu vru\u0107e, crne i slatke kave, ba\u0161 onako kako volim! U bolnici se mo\u017ee i u\u017eivati!<\/p>\n ***<\/strong><\/p>\n Do\u0161lo je i vrijeme napu\u0161tanja bolnice, uzbu\u0111enje skoro kao pred ispit, o\u010dekuje se nalaz za koji dan, ali i otpusno pismo. Napisano suhoparnim jezikom struke, a kod sam ga ku\u0107e u miru pro\u010ditao, otkrio sam jedno jezi\u010dno iznena\u0111enje; sada\u0161nje vrijeme u smislu pro\u0161log, a ne li\u010di na aorist, sastavni je dio, poput: \u2018u\u010dini se ovaj zahvat, pa se zatim u\u010dini onaj…\u2019 Kako sam svojedobno sudjelovao u nekim projektima EU o cjelo\u017eivotnom u\u010denju, ovo sam shvatio kao priliku za dodatno u\u010denje, pa makar i vlastitog jezika…<\/p>\n Lije\u010dni\u010dku struku oduvijek sam cijenio, stavljao sam je na sam vrh ljudskih vrijednosti, ali, eto govorim u pro\u0161lom vremenu; poljuljali su me u tom vjerovanju neki ljudi, koji su se bavili kupoprodajom ispita na medicinskom fakultetu (namjerno pi\u0161em malim slovom!), mo\u017eda i diplomama, koji su mo\u017eda i \u010duli za Hipokrata, ali sasvim sigurno ne mare za njega, kojima ni pet puta ve\u0107i mjese\u010dni prihod od prosje\u010dne pla\u0107e nije dovoljan, a \u010diji sindikat se ne bori za pobolj\u0161anje lo\u0161eg materijalnog stanja u zdravstvu, \u010dime bi, u kona\u010dnici, promijenio na bolje i svoj status, ve\u0107 samo za pla\u0107anje dodatnih sati i lije\u010dni\u010dku pripravnost! Mo\u017eda bismo sada, kao gra\u0111ani \u010dlanice EU, mogli dio svojih zdravstvenih problema rje\u0161avati u inozemstvu, no mi, eto, ne mo\u017eemo kuvertirati svoje ostavke na funkciju bolesnika u vlastitoj zemlji, kako to neki od lije\u010dnika prijete ili \u010dine… Stao bih ovdje, s gor\u010dinom, ali i zadovoljstvom zbog svoje uloge u vlastitom opstanku. Mi bolesnici moramo se osloniti na vlastite snage. Ne mo\u017eemo ra\u010dunati na podr\u0161ku koju u ameri\u010dkim serijama imaju njihovi pacijenti. Tamo se lije\u010dnik no\u0107u budi jer misli da njegovom pacijentu ne\u0161to nedostaje, na brzinu i napola strpa svoju ko\u0161ulju u hla\u010de i u tri ujutro hita svojim automobilom na adresu… Stvarno je dosta takvih gluposti, pa zar mi nemamo svoje serije…???<\/p>\n Tekst: Trpimir Spiker<\/em>
\n U Zagrebu, 7. 12. 2013.<\/em><\/p>\n