Zagreb, 13 svibnja 2013, Kino Europa, 11:30h
Oliver Stone je otvoren, neposredan, duhovit, krupan, baš onaj tip Amerikanca u najboljem smislu riječi, poprsje junaka američkih filmova, čovjeka koji ne okoliša i koji se ne boji, ali se radije druži s nekim, nego dokazuje svoje prvenstvo. Takvi junaci još postoje, ali Stoneov opus razbijao je lažnu idealiziranu sliku američkog društva samog o sebi, za što također treba hrabrosti.
On se ponaša prirodno, za njega ne postoje konvencionalne veličine, zainteresiran je za istinu i samo istinu, koju je, kako kaže, otkrio postupno i kasno, u svojim četrdesetim godinama, a prije toga, kao i milijuni oko njega, bio pod utjecajem konzervativnih stavova i propagande.
- Oliver Stone pred kamerama na press konferenciji; Fotografija Ada Jukić
‘Cut the Schedule!’, kaže Srećku Horvatu (zove ga Shreko, najbliže filmskoj fonetici), kad je ovaj kao moderator, poslije dva novinarska pitanja, rekao da ima vremena još samo za jedno pitanje !? ‘Pa mi smo ovdje, u Hrvatskoj…’, opustio se Stone, …nećemo valjda biti rigidni, nešto u tom smislu, nasmijao se, pokušavajući opustiti dostojanstvenu atmosferu koja se kod nas uspostavlja kad god je neka velika ličnost u pitanju. Oliver Stone je htio da pressica bude druženje kao kod nas ‘na kavi’ i spomenuo je kavu, zavalio se u fotelji očekujući ugodan razgovor bez ograničenja. On je umjetnik (kaže, dramatic) i političar i čovjek s dovoljno iskustva kojim je došao do progresivnih spoznaja. Ne nastoji se svima svidjeti pitanja (‘This is a silly question…’, … and now, a serious question…’), kaže novinaru, a koristi svaki povod da slikovito i ekspresivno, čak i upotrebom pejorativa, govori o onome što je za njega važno. Govorio je pozitivno o Kennedyju, Gorbačovu, Titu, a za neke iz američke vladajuće kategorije upotrijebio je sočni idiom ‘Ugly Old Mother Fuckers’. Rijetko tko bi se usudio na javnom mjestu o javnoj osobi reći tako nešto, ali rijetko tko bi se usudio napraviti filmove kao Oliver Stone. Zato smo i bili na pressici. Zato je bio gost Subversive Film Festivala na kojem je prikazana njegova dokumentarna serija: Neispričana povijest Amerike.
Snimanje te serije za Stonea predstavlja životno djelo. U njemu iznosi svoje spoznaje o američkom djelovanju u svijetu, o onome što je desetljećima interpretirano i dezinterpretirano u skladu s političkim interesima. Kad je, unatoč očekivanim negativnim stavovima (‘They hate it…) , osigurao njeno prikazivanje na (jednoj) američkoj i nekim europskim televizijama i dogovorio DVD izdanje koje će prenijeti sadržaj ne samo u prostoru, već vremenu, u kojem će moći utjecati na mlade ljude, na nove generacije, neutralizirajući djelomice učinak školovanja (Stone kritizira i američki sustav obrazovanja), Stone je miran. Ako ga tada i ubiju, kaže, njegova misija je ispunjena, to je njegov prilog povijesti u kojoj vidi potrebu prevladavanja straha od onog što se ne poznaje, i u kojoj se mogu postići pozitivni koraci uz više empatije, razumijevanja drugih i drugačijih, pregovaranja i suradnje, umjesto dominacije i agresije.
Na jedno od pitanja Stone se izjasnio da mu se ne sviđa ideja o velikoj i ujedinjenoj Europi, kao ‘Sjedinjenim europskim državama’, njemu se sviđala raznolikost i specifičnost manjih europskih zemalja, čak i različite valute, a inače ne prihvaća veličinu kao kategoriju zaštićenu od posljedica’, ‘too big to fail’, čime su se obrazlagale intervencije u spašavanje velikih banaka. Čak i države mogu bankrotirati i neke su to već proživjele, a noviji primjer mogućeg oporavka je Argentina. Svoju pragmatičnost pokazao je u reakciji na ‘subverzivno’ pitanje o tome što misli o Subverzivnom festivalu koji sponzoriraju velike kompanije i posjećuju domaći milijarderi. Stone je rekao da su ga dovezli s aerodroma u Peugeotu, a tu je i smještaj u hotelu i drugi troškovi. Teško je organizirati ovakav festival, pa iako mladi ljevičari mogu biti ‘čistunci’ u pogledu načina djelovanja, treba iskoristiti mogućnosti koje sustav daje, treba djelovati u konkretnim okolnostima, kako bi se postupno učinile promjene. Na ono ‘silly’ pitanje, a koje je glasilo što bi učinio da sam postane predsjednik Amerike, počeo je umjerenim aktivnostima, kao, sjeo bi za stol, razgovarao itd, a onda raspustio Kongres, sve dok se na kraju nije (uz smijeh) ražestio: Bila bi to revolucija! Ozbiljno je rekao da on snima filmove, da je to njegov način na koji reagira na svijet i doprinosi njegovoj promjeni.
Oliver Stone je stekao slavu, a time i društveni utjecaj, kao redatelj igranih filmova, a gost je Subversive Film Festivala kao autor monumentalnog dokumentarca. Na ovogodišnjem Festivalu dokumentarnog filma u Ljubljani, gostovao je jedan drugi američki redatelj, jedan od najvećih autora dokumentarnog filma, koji na svoj način, u obimnom opusu, razbija idealiziranu sliku Amerike: Frederick Wiesman http://film-mag.net/wp/?p=6987
Ada Jukić
