Rado odem na pressice u ZKM, između ostalog i zato što tamo, kao na rijetko kojem kulturnom i javnom mjestu (ne samo u Zagrebu), mogu čuti francuski jezik, umjesto neizostavnog engleskog. U okviru svoje proeuropske koprodukcije i uopće internacionalne suradnje, uključujući i onu s američkim teatrom, ZKM ima osobito izraženu ‘francusku vezu’ (da se poigramo filmskom asocijacijom, vidi Williama Friedkina), a predstave koje se realiziraju u suradnji s francuskim umjetnicima povod su održavanja pressica na kojima mogu vježbati svoj francuski (ne tako da postavljam izravno pitanja, već razumijem što učesnici konferencije kažu na živom, duhovitom i kreativnom francuskom, prije prijevoda). Ugoda tih susreta kazališta i medija, uz taj ‘francuski benefit’ usmjerava me čak i u slučaju kolizija, kao što je bilo danas, kad se u isto vrijeme (12h), u neposrednom susjedstvu (Berislavićeva) održavala press konferencija Muzičkog biennalea (ni ona, naravno nije bila propuštena, na njoj je bio drugi predstavnik Redakcije). Dakle, internacionalno kazalište ima svojih prednosti (ionako se u recesijskim vremenima ne može računati na domjenak povodom bilo kojeg medijskog susreta, za razliku od dobrih starih vremena, kad su se novinari mogli okrijepiti obavljajući svoj posao :)). Šalim se. Ovo pokazuje kakva se dobra atmosfera može postići i ozbiljnim povodom, a povod za ovu pressicu i predstavu, kao što naslov predstave upućuje, vezan je za zahtjevno djelo svjetskog filmskog autora, Ingmara Bergmana, transponirano kazališnim djelom jednog bjeloruskog pisca (diplomiranog psihologa, radijskog voditelja i glumca).
- Press konferencija povodom predstave ‘Bergmanove žene’; Fotografija Ada Jukić
Kao internet portal o F.I.L.M.-u (skraćenica u kojoj je, pored filma, uključeno i kazalište!), istaknut ćemo da je izravna referenca kazališnih ‘Bergmanovih žena’ Bergmanov film ‘Persona’ (1966), ali nadahnuće dramatičara Nikolaja Rudkovskog temelji se na širem Bergmanovu opusu, napose filmovima ‘Žene čekaju’ (1952), ‘Kroz tamno ogledalo’ (1961), ‘Krici i šaputanja’ (1972) te ‘Nakon probe’. Zanimljivo je da je ovaj složeni predložak, ovo filozofsko i umjetničko hrvanje sa smislom i besmislom života, ljudske prirode, potrebe i nemogućnosti ostvarenja bliskosti i ljubavi itd., kojima se Bergman bavio do kraja života, rekreirano u djelu jednog dvadesetdvogodišnjaka i to u okviru njegove Trilogije! o snovima (1993)
Ako iz filmske perspektive projiciramo naslov ‘Bergmanove žene’, odnosno glumice ‘koje su ga izražavale’, onda bi to bile bar Bibi Anderson, Liv Ullman i Ingrid Thulin, ali Predstava koja reflektira ‘Persone’ predstavlja samo dva ženska lika (Liv i Ingrid, to jest Ksenija Marinković i Lucija Šerbedžija), a ukupno ima tri lika, od kojih jedan zauzima pisac (Nikolaj, Frano Mašković).
Pored teških misli, čak i noćnih mora koje je intenzivno druženje s Bergmanovim opsesijama i dramatičarevom poetikom izazivalo u glumačkoj ekipi (što nam je povjerila jedna od glumica), redatelj Jean-Claude Berutti, prema vlastitoj izjavi, nije sklon tužnoj interpretaciji teških tema, pa možemo očekivati i nešto vedrine u bolesničkoj bijeloj sobi Predstave, čiji je scenograf (i kostimograf) Rudy Sabounghi pohvalio u tom kontekstu kreativni doprinos svjetla, odnosno, oblikovatelja rasvjete Aleksandra Čavleka. Redatelj koji je, kao i scenograf, prije nekoliko godina sudjelovao u koprodukcijiskom projektu ZKM-a ‘Polet’, istaknuo je općenito uvjete rada u ZKM kao potpuno zadovoljavajuće, na razini europskih, a u pogledu kreativnog resursa ansambla, i povoljnijim u odnosu na situaciju u Francuskoj, u kojoj postoji samo jedan stalni ansambl (Comédie Francaişe), dok se za ostale projekte, u okvirima kulturnog liberalizma (op. aut. ) ansambl okuplja ‘ad hoc’, to jest, po projektu. Prema mišljenju gospodina Beruttija raspolaganje ‘vlastitom ekipom’ omogućuje ekonomičniju kazališnu produkciju i osigurava njen kontinuitet. U recesijskim uvjetima, međutim, to ne osigurava velike produkcijske zahvate, pa se, što pokazuje i praksa ZKM-a, u množini projekata koriste samo dijelovi raspoloživog kućnog castinga.
Na pitanje kolegice iz kulturne rubrike mariborske ‘Večeri’ o usporedbi uvjeta kazališnog rada u Europi, redatelj Jean-Claude Berutti, poznat i kao redatelj opera, a do prije nekoliko godina i ravnatelj jednog kazališta (La Comédie de Saint-Etiénne, do 2010.), koji sada, kao slobodni redatelj, naglašava potrebu kretanja i izmjene stvaralačkog okruženja ‘da ne postane dosadno’, dao je pregled situacije u nekoliko EU zemalja iz kojih su vidljive ne samo međusobne razlike, već i ukupna deterioracija uvjeta umjetničkog rada, s obzirom na ekonomsko stanje zemalja u kojem kazališta djeluju. Spomenut je i slučaj zatvaranja jednog španjolskog teatra, zbog nemogućnosti isplate plaća, što je izazvalo asocijacije na stečajeve nekih tvornica u nas (naša se kazališta bolje drže :)) i druge dramatične situacije koje doživljavamo u stvarnosti. A tu potrebu participiranja kazališta u ‘dramatici stvarnosti’ (fig. aut.), odnosno košmaru u svijetu u kojem živimo, naglasila je ravnateljica ZKM-a, Dubravka Vrgoč, argumentirajući djelovanje ZKM-a u pogledu međunarodnih koprodukcija i postavljanja na scenu djela domaćih autora, s najbližom slikom te stvarnosti koju možemo doživjeti. Pri tome se realizira, što potvrđuje i ova predstava, ponovna suradnja sa suradnicima s kojima je prethodno ostvaren uspješan projekt.
Premijera je u petak 5. travnja 2013., a u studenom ove godine predviđene su izvedbe u Francuskoj, s ciljem osiguranja kontinuiteta izvođenja predstave (na francuskom, a potom i engleskom jeziku) u europskom okruženju.
Osvrt i fotografija Ada Jukić, 03.04.2013.
