Predstavljamo novi broj, odnosno četverobroj 52 – 55 /2012 Časopisa hrvatskog društva dramskih umjetnika Hrvatsko glumište, i iz njega prenosimo prvi dio teksta Sanje Nikčević ‘Kako smo se smijali u ratu’ (1)
Tema broja | Kako smo se smijali ratu (1)
Ratna komedija
Kao i smijeh u ratu, i dramsko je smijanje ratu obrambeni mehanizam. Pisanje komedija jedan je od načina preživljavanja i očuvanja zdravog razuma
piše: Sanja Nikčević
Je li moguće smijati se u ratu? Moguće je. Kaže kolega Biskupović, koji je Domovinski rat proveo u Osijeku, da su se oni za vrijeme rata svaki dan smijali. Bio je to obrambeni mehanizam, borba protiv straha, nervoze, tjeskobe. U ratna vremena kazališta su najradije postavljala komedije koje su nasmijavale publiku likovima koji se ozbiljno nerviraju oko prevare, posla i bezbroj drugih životno neozbiljnih sitnica u usporedbi s onim što se događalo oko njih. Prepuno je bilo gledalište osječkog kazališta za opere i operete, novogodišnje i uskrsne koncerte (o čemu sam govorila na Krležinim danima u Osijeku 1999)! No je li moguće smijati se ratu?
Definicija kaže: „Komedija je dramska vrsta koja prikazuje rješive sukobe društvenog ili psihološkog karaktera sa sretnim krajem i junacima nagrađenim prema zasluzi (dobri nagrađeni, a loši kažnjeni) pri čemu izaziva smijeh i pozitivne emocije poput radosti, zadovoljstva i sreće te time afirmira temeljne vrijednosti društva.“ (Književna revija Smijeh, 1/2011)
- Naslovnica časopisa ‘Hrvatsko glumište’ broj 52 55 / 2012
Upravo zato što je rat mjesto najmanje rješivih sukoba, a od rata se nikako ne očekuje da izaziva „smijeh i pozitivne emocije poput radosti, zadovoljstva i sreće“, pretpostavlja se da je o ratu prirodno pisati dramska, odnosno tragična djela. Međutim, svi znamo za odlične humorističke serije o ratu poput Alo, alo (o Drugom svjetskom) ili MASH (o Korejskom ratu). No one su snimljene nakon rata – s odmakom i određenom dozom propagande. Tako da ostaje pitanje: je li moguće pisati komedije dok padaju bombe, a ljudi ginu? I pisati upravo o tome? Jesmo li ih pisali za vrijeme Domovinskog rata? Iz koje ideje, s kojom namjerom? Je li bilo propagande u tome?
Itekako smo ih pisali: od 99 djela izvedenih ili objavljenih u Hrvatskoj od 1991. do 2011. na temu Domovinskog rata i hrvatskog poraća (cijeli popis objavila sam u Republika 7-8/2012.), čak je trećina komedija ili drama s jakim komediografskim elementima (a slično je i s drugim narodima o čemu je pisala Jasna Poljak u spomenutoj Književnoj reviji). U definiranju nekog djela kao komedije vodila su me tri kriterija: kazališna recepcija (da je djelo izvođeno kao komedija), autorska definicija (da je sam autor djelo nazvao komedijom) i moja osobna reakcija (je li mi bilo smiješno prilikom čitanja)!
Tih trideset naslova pisali su ugledni pisci, a kad se pročita cijeli korpus, očito je da postoji razlika između ratnih i poratnih komedija, i to u osjećaju, stilu i temama. Pri tome se ratne protežu sve do kraja devedesetih jer, iako se iz današnje perspektive 1995. godina može smatrati krajem rata, nismo bili sigurni da je rat završio sve do kraja devedesetih.
U tom korpusu ratnih komedija devedesetih najviše se pišu komedije u užem smislu, dakle prave komedije sa sretnim krajem koji dovodi stvari na svoje mjesto – kažnjava zle, a nagrađuje dobre. Tematski su podijeljene na dva dijela: jedne su političke satire, a druge komedije situacije o našem društvu.
Ratne komedije 1: političke satire, od najave rata do kabaretske definicije rata
Politički komentari stvarnosti započeli su i prije samog rata, komedijama koje su najavile događanja koja će uslijediti. U Teatru &TD 1990. postavljene su dvije tzv. alegorijske komedije, one koje pokazuju naš svijet kroz priču o nekim drugim prošlim ili budućim svjetovima. Komedija Pava Marinkovića Filip Oktet i čarobna truba nadahnuta je pričom o antičkim junacima (Odiseju i Filoktetu), ali vrlo jasno govori o dvostruko prevarenom ratniku. Lov na medvjeda tepišara Milice Lukšić prikazuje sukob dvoje krivolovaca, predstavnika dvaju naroda (Srpkinja i Hrvat) kroz duhovite stereotipe dovedene do krajnjih granica, a sve se zbiva na ničijoj zemlji poharanoj nekim davnim ratom.
Ako je Milica Lukšić najavila događanja, dvojac Senker/Mujičić najbolje ih je definirao. Odmah na početku rata napisali su kabaret Bratorazvodna parnica, koji je Ad Hoc ratni kabaret igrao tijekom 1991. Eufemizam iz naslova točno govori o čemu se tu zapravo radilo – ratu za nezavisnost jednog od članova neke zajednice.
Kabaret je kroz parodiju likova iz naše stvarnosti i literature (od Hašeka do Vojnovića) prikazao ono što nam se upravo događalo reagirajući kao što to kabaret treba i može: istočasno i prkosno. Prikazujući apsurdne situacije koje smo proživljavali, sprdajući se s likovima koji su nam krojili sudbinu (međunarodni promatrači), onima koji su nas direktno napadali ili pak onima koji ni sami nisu znali na koju bi stranu (uključujući razne narode i narodnosti bivše Jugoslavije), ovaj kabaret ulazi u teoriju smijeha kao nadmoći (vidi Critchley: O humoru, Zagreb, 2007.) Prikazujući neprijatelje malima i smiješnima (međunarodni promatrači su velike, ali spužvaste lutke!), umanjuje njihovo značenje, ali i naš strah od njih. U kabaretskoj inačici prikaza zla ono izgleda manje i lakše podnošljivo pa nas tako kabaret ojačava za njegovo podnošenje i preživljavanje. Kabaretski su se smijali ratu i u Zadru, gdje je Samostalni vod umjetnika Zadar pri Zapovjedništvu zadarskog sektora izvodio 1991. Kabaret sklonište nazvan prema mjestu izvedbe.
Ta politička linija ismijavanja protivnika i smanjivanja njegova značenja i opasnosti nastavila se i kasnije, političkim satirama uperenima uglavnom protiv predstavnika međunarodnih institucija koje su određivale sudbinu Hrvatske. Godine 1996. Slobodan Šemebera objavio je Sjećanja jednog lorda, a komedija Tko je Sveti Stefan? (parodija međunarodnih promatrača u stilu stripa Alana Forda) Ivana Kušana izvedena je na radiju. Povratak ratnika (1997) Ljubomira Kerekeša duhovita je parodija ratnog junaštva za sve tri zaraćene strane: Srbin, Bosanac i Hrvat vraćaju se svojim ženama nakon Oluje i Bljeska. Ta je komedija bila kazališni hit s preko stotinu izvedbi jer nasmijava poigravanjem sa stereotipima. Uz Bratorazovodnu parnicu, jedna je od rijetkih koja izravno pokazuje i protivničku stranu (preko lika četnika Alekse).
Sve te parodije imaju sretan kraj u kojem na kraju literatura pobijedi napadače (Bratorazvodna parnica), zaraćene strane se pomire (Lov na medvjeda tepišara), zli međunarodni promatrači izgube u svojoj igri pomicanja zemalja kao šahovskih figura (Sjećanja jednog lorda i Tko je Sveti Stefan?), a i ratnici dolaze kući živi i zdravi (Povratak ratnika).
Ratne komedije 2:
društveni problemi koje možemo riješiti
Drugi niz komedija pisanih u ratnom vremenu tipične su, kako bi rekao Henri Bergson (Smijeh, 1987), komedije situacije koje govore o tadašnjim, i to vrlo ozbiljnim, problemima hrvatskog društva, ali preko obrata i sretnog kraja nude mogućnost izlaza, primjerice radiokomedija Jedna noć u skloništu (1992) Hrvoja Hitreca (krimi istraga o nestalim slikama u zagrebačkom skloništu za vrijeme uzbune) ili Stazićevi Ratni profiteri u Hrvata (1995) nastali prema Goldoniju. U Tatarskom bifteku (1994) Zvonimira Zoričića dvojica pajdaša, Jura i Joža, opijaju se u Jožinu restoranu. I dok Joža planira pobjeći iz Zagreba da bi izbjegao moguću mobilizaciju, Jura ga obavještava da se prijavio u dragovoljce. Ne može više podnijeti svoj život, ženu, kćeri, punicu pa mu se bijeg na frontu čini kao najbolje rješenje.
U Deložaciji (1995) Mire Gavrana vinkovačka prognanica ulazi u vojni stan vjerujući da je prazan jer je vojni kamion odvezao stvari. No vojnim kamionom u Srbiju je otišla supruga, a suprug je, Hrvat, ostao. Kad dođe kući i u stanu zatekne prognanicu, počinju peripetije oko toga tko će koga deložirati. Što više otkrivaju informacija jedno o drugome, situacija se zapetljava, ali, kako se radi o komediji, na kraju se sve sretno završi – pronalaskom i stana i ljubavi.
Žurim, dolazi mi moja maserka (napisana 1992., ali objavljena 1998.) Lydije Scheuermann Hodak prikazuje kameleone i ratne profitere na prvoj liniji fronte u istočnoj Slavoniji koji će mijenjati ime prema prilici (Zvezdana, Zvjezdana, Stella), ali uvijek biti spremni profitirati na tuđoj nevolji. Stella tako skupo prodaje zaštitne prsluke te čak povećava cijenu kad prsluk (za svog sina koji je na fronti) zatraži njena prijateljica Marta. Pri tome Stella oblači svog nećaka ne samo u zaštitni prsluk nego i u ženske haljine ne bi li oboje pobjegli iz okupiranog i bombardiranog grada. No kraj vraća stvari na svoje mjesto i nagrađuje dobre.
Propaganda ili pozitivan osjećaj smisla i nade
Sve ove komedije napisane su kao izravna reakcija na stvarnost i njezine probleme. Tim se problemima smiju bez zlobe i bez pakosti jednostavno prihvaćajući da je svijet ponekad nepravedan i loš, ponekad s doista velikim problemima, ali da se u konačnici problem može riješiti, a nepravda ispraviti. Smijeh je u funkciji razotkrivanja drugih kao slabijih od nas, ali se, što bi rekao Aristotel u svojoj Poetici, prema „ljudskim manama odnosi s razumijevanjem bez želje da ih osuđuje“. Tako u tim ratnim komedijama nema mržnje prema neprijatelju, nema propagande u ratnom smislu. Ono što se u njima može iščitati kao neka vrst zajedničke ideologije ili temeljne misli pozitivan je osjećaj smisla života, neke vrste optimizma i nade.
Zanimljivo je da su taj osjećaj dijelile sve drame napisane u ratno vrijeme, pa i one koje tragično završavaju, kao na primjer iznimno komične melodrame Sv. Roko na brdu (1993) Milana Grgića ili Farsa od gvere (1992) Matka Sršena, u kojima junaci na kraju pogibaju, ali to u nama izaziva uzvišen osjećaj jer pozitivne emocije i osobine tih junaka nastavljaju živjeti na nekom drugom svijetu, ali i u nama, što se može provjeriti u nedavno objavljenoj Antologiji hrvatske ratne drame 1991.-1995.
Kao i smijeh u ratu, i dramsko je smijanje ratu obrambeni mehanizam. Pisanje komedija jedan je od načina preživljavanja i očuvanja zdravog razuma. Teoretičari će objasniti da humor može imati funkciju „olakšanja i oslobađanja negativnih emocija“, što pomaže zdravlju psihe. A i spomenuta osnovna odlika komedije: „afirmacija temeljnih vrijednosti društva“ nužna je za očuvanje zdravog razuma. Naš razum ima potrebu za stabilnošću svijeta oko sebe, za logičnim i pravednim poretkom. Djela koja afirmiraju svijet oko nas publika je uvijek voljela i trebala. A što se oko nas događa više nepravdi, treba nam više potvrde da postoji mogućnost pravde na ovome svijetu, da je moguće riješiti probleme, ili da postoji dobri Bog koji će na kraju ipak sve dovesti u red. Pišući komedije, dramski pisci i umjetnici koji su ih igrali činili su to iz jake potrebe za afirmacijom temeljnih vrijednosti života. Na taj su se način borili za život, čuvali su smisao života u opreci prema besmislu koji se događao oko njih.
Upravo zbog važnosti tih komedija, ali i njihove kvalitete, uredila sam Antologiju hrvatske ratne komedije 1991.-1999., koja upravo izlazi u vinkovačkoj izdavačkoj kući Privlačica. Uvrštena djela: Lov na medvjeda tepišara, Bratorazvodna parnica, Žurim dolazi mi moja maserka, Tatarski biftek, Deložacija, Tko je Sveti Stefan, Povratak ratnika, Utvare.
U idućem nastavku: II – dio Poratna komedija: od kritike društva do crne groteske
Taj će se osjećaj promijeniti nakon 2000. Iako smo pobijedili u ratu, nakon njega je zavladao osjećaj razočaranja u političke događaje, kao i osjećaj beznađa i crnila. To se odražava i u komedijama, koje postaju sve kritičnije i sve crnje do onih crnih groteski Mate Matišića i Nine Mitrović. Tu liniju nalazimo i za vrijeme rata (iako puno blažu u to vrijeme) u djelima poput Utvare Ive Brešana (1997), Između dva neba Renata Orlića (1997), Cigla Filipa Šovagovića (1998) ili Dobrodošli u plavi pakao Borivoja Radakovića (1994). Ali, o tome više u drugom nastavku.
[izvor informacije Hrvatsko glumište – Facebook]
