Vladimir Đurđević
NE IGRAJ NA ENGLEZE
Prijevod: DORA DELBIANCO
Režija: VINKO BREŠAN/ŽELJKA UDOVIČIĆ
Dramaturginja: ŽELJKA UDOVIČIĆ
Scenograf: DRAGUTIN BROZ
Kostimografkinja: VEDRANA RAPIĆ
Oblikovatelj svjetla: OLIVIJE MAREČIĆ
Igraju: HRVOJE KEČKEŠ, BORKO PERIĆ, TARIK FILIPOVIĆ
˝Ne igraj na Engleze˝ hit je komad suvremenog autora Vladimira Đurđevića koji su prepoznali publika i kritika. To je uzbudljiv isječak zbilje koji nas obuzme i kojemu se smijemo, dok se ne promijeni fokus i odjednom shvatimo da se smijemo samima sebi. Bule, Piksi i Paun trojica su prijatelja koji su odrasli zajedno, trojica urbanih tridesetogodišnjaka, trojica okorjelih kockara. To su junaci ovog originalnog i duhovitog teksta koji realistično oslikava ne samo pojedinačne sudbine, već daje komentar na jednu generaciju. Oni su izgubljeni u punoj snazi svog života, odustali su od svega i žive samo za jedno – kladionicu. Prvi mulja ženu koja ga uzdržava, drugi je izdao svoje najbliže, a trećeg ganjaju kamatari. Klade se na tekme, ne nužno na rezultat. S rastom tenzija pojačava se nervoza i razotkriva se niz pojedinosti koje će do temelja uzdrmati njihovo prijateljstvo. Dinamična i napeta, od početka do kraja, ovo je priča o gubitnicima; i to ne onima koji su izgubili, već o onima koji nisu ni pokušali.
- Prizor iz predstave ‘Ne igraj na Engleze’
Sudeći po tekstu Ne igraj na Engleze, Vladimir Đurđević (1977.) ima sve preduvjete da postane autor prepoznatljivog i specifičnog rukopisa među našim najmlađim dramatičarima. Konkretno, to znači da se, barem u ovom slučaju, spomenuti rukopis ukazuje kao originalna kombinacija realističkog (što god to značilo) prosedea i različitih elemenata iz ironičnog i tragikomičnog spektra.
U središtu Đurđevićevog, samo prividno, „lakog” zapleta, nalaze se trojica urbanih tridesetogodišnjaka, „zaglavljenih” već negdje na prvim životnim krivinama – ili zbog inferiornosti prema zaposlenoj supruzi (Paun), ili zbog nemogućnosti da se dokaže kroz površne seksualne avanture (Piksi), ili pak neodoljivog nagona da, koristeći kao „masku” nevine šale, ponižava vlastite prijatelje (Bule). Međutim, isto toliko bitan protagonist drame Ne igraj na Engleze – protagonist koji se istovremeno nalazi i u njima, ali i izvan njih – jest jedan od suštinskih zloduha ljudske prirode: strast prema kockanju, točnije klađenju.
Pojavni oblik ove opsesivne strasti jest, za Đurđevićeve junake, klađenje na rezultate utakmica različitih nacionalnih nogometnih liga: zašto je u ovom slučaju to baš engleska liga, o tome malo kasnije. Na planu formalnog razvoja zapleta, autorov izbor „sportske strasti” omogućava da se, paralelno, ali i isprepleteno s rastom tenzije zbog iščekivanja nogometnih rezultata, kao i napetosti koje te promjene izazivaju kod likova – realizira analogni tijek, točnije buđenje i razvijanje nesporazuma i sukoba među trojicom prijatelja. Riječ je, ne samo o konfrontacijama koje proizlaze iz njihovog različitog formalnog položaja (različite kladioničke prognoze, a time i sudar proturječnih očekivanja), već, kako se sve otvorenije ispostavlja, i iz određenih događaja u (bliskoj) prošlosti, koje su ugodnu mušku i kockarsku idilu trojice lakomislenih prijatelja već usmjerili prema sferama zavisti, nepovjerenja i obmane. (…) Ali ne bismo željeli ispričati kako će Đurđevićev „pakleni stroj” kockanja, zavisti, ljubavi i ljubomore funkcionirati do kraja – premda vrijednost ovog komada nadmašuje puku napetost (inače odličnog) trilerskog zapleta. (…) Ono što najuvjerljivije ukazuje na Đurđevićevo perspektivno dramsko umijeće jest, ipak, način na koji autor povezuje, usklađuje, pojačava i razrješava različite kompozicijske, žanrovske i motivske elemente u okviru jedne nenametljive, neočekivane a ipak psihološki logičke i efektne završnice. A ona krije i objašnjenje koje se tiče Engleza – kako u naslovu, tako i u pogledu izbora njihove lige za predmet kladioničarske opsesije aktera. Naime, u komadu se, nimalo slučajno, dva puta citiraju riječi Buletovog oca: „Momci, ne igrajte na Engleze. Oni su budale i ne zna se ko može dobiti…” Đurđevićeva alegorija efektna je koliko i nenametljiva: jedini „Englezi” koje vidimo jesu upravo trojica gubitnika, ljudi koji ne igraju na rezultat – ili zato što nisu sigurni koja igra je uopće u pitanju, ili zato što su je već unaprijed izgubili.
(Recenzija Svetislava Jovanova objavljena u časopisuScena)
[izvor informacije Kazalište Kerempuh]
