Ubij ih nježno
Killing Them Softly (2012.)
Plan B Entertainment, 2012. / 2012., Blitz
Format: 2,35:1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital | Datasat
Trajanje: 97 min.
Redatelji: Andrew Dominik
Glume: Brad Pitt, Scoot McNairy, Ben Mendelsohn, James Gandolfini, Richard Jenkins, Vincent Curatola, Ray Liotta, Trevor Long, Max Casella, Sam Shepard, Slaine, Linara Washington, Ross Brodar, Wade Allen, Christopher Berry
Ubij ih nježno – Movie Site
Killing Them Softly – IMDb
Kada vidimo Brada Pitta u reklami Chanella 5 u izlozima predblagdanskih parfumerija ili u sporednoj ulozi Brangeline na crvenim tepisima filmske i humanitarne karijere, zanemarujemo činjenicu da je to dobar glumac koji je previše dobro izgledao, da bi se isticao kao dobar glumac. Od ‘glumačke plavuše’ Brad je učinio sve da se izobliči (vidi Benjamina Buttona) ili učini smiješnim (Spaliti poslije čitanja) ili da se istakne među Nemilosrdnim gadovima, ali i kao muškarac u srednjim godinama još pokazuje kako je teško biti glumac kad si mogao biti maneken. I u filmu ‘Ubij ih nježno’ više pokazuje od onoga kako izgleda, i to na čelu dojmljive glumačke ekipe.
Prizor iz filma 'Ubij ih nježno'
Richard Jenkins, jedan od onih filmskih lica koja su tako urasla u film, da ne mogu izbiti na celebrity površinu, ostvaruje ulogu mafijaškog ‘Savjetnika-kurira’, daleko od ingerencija ‘Consiglierea’ u Kumu. James Gandolfini, neodoljivi pater familias Soprano, oronuli je ubojica po narudžbi, uz bljesak Sama Sheparda u ulozi zastrašujućeg inkvizitora čije samo ime plaši. Ray Liotta je u antologijskoj ulozi čovjeka koji ne može odoliti smrtnoj napasti da otkrije svoj smrtni grijeh i koji za to ispašta u usporenoj tehnici torture. Okrutnost mafijaških obračuna izmjenjuje se s humornim dionicama, i istovremeno potvrđuju i razbijaju klišeji o zločinačkoj organizaciji. Daleko od romantiziranih mafijaških šefova tipa Kuma (Brando) ili Puta do uništenja (Newman), mafijaški vrh čini nevidljiva i nedodirljiva, a time i neuhvatljiva korporacija, kao nadnaravna sila na koju se ne može utjecati.
Ulazak Brada Pitta, poprilično nakon uvodne špice, kada su se već dogodili neke neispravljive greške nekih nepopravljivih budala, prati sudbinska tema Johna Casha ‘The Man Who Comes Around’. Brad je učinkovit kao robot s humanim načelom efikasnosti: ne treba mučiti onoga koga treba ubiti. Osjetljivost i produktivnost se ne isključuju, već su komplementarni.
Redatelj Andrew Dominik povremeno iznenađuje uvjerljivšću prizora, dinamikom radnje i kreativnim rješenjima, a onda pretjera duljinom replika (razgovor dvojice luzera prije pljačke u autu koji se kreće sporo i neusmjereno kao u rear projekciji). Početak filma s vjetrom koji raznosi otpatke na smetlištu po kojem se vuče kriminalac kao klošar efektan je kao isječak iz ekološkog dokumentarca, a dokumentarci o predsjedničkoj kampanji prvog američkog crnačkog predsjednika, doprinosi iluziji dokumentarnosti. Kiša koja pada dok se pljačkaši prikradaju opskurnoj ilegalnoj kockarnici, kao da nam pada po vratu. Izvanredno je, ali predugo i ponovljeno, povjeravanje ‘mafijaša kojemu je istekao rok’ (Gandolfini) o svojim obiteljskim i ljubavnim problemima. Uz zadovoljstvo viđenim i onim što smo čuli (dojmljiva glazbena pratnja radnje), ne možemo se oteti pitanju: Kako bi ovaj film, uz ovakve glumce i scenarij (ironičan stav prema američkom snu), izgledao u rukama nekog drugog redatelja, primjerice, žanrovskog velikana Scorsesea?
Ada Jukić; 02.12. 2012.
