Na nedavnoj dodijeli europskih filmskih nagrada, nagradu za najbolji film, režiju i scenarij, dobio je film ‘Emilia Pérez’, što ga ujedno čini i najvećim dobitnikom dodjele. ‘Emilia Pérez’, film je Jacquesa Audiarda koji je i sam dobio nagrade kao redatelj, autor scenarija i jedan od producenata filma. Film je svoju premijeru u Hrvatskoj imao u sklopu Zagreb Film Festivala a u domaćim kinima u redovnu distribuciju dolazi 12.12.2024.godine, što smo i najavili na našem portalu. Film je svoju svjetsku premijeru imao ove godine na Cannes Film Festivalu, gdje je također dobio nekoliko nagrada, između ostalih i nagradu žirija za najbolji film. Jacques Audiard, autor ovog filma, proslavljeni je veteran francuske, ali i svjetske kinematografije. Karijeru je započeo kao pomoćni montažer i scenarist, da bi se poslije etablirao kao režiser i producent.
Fotografiju ustupio TMDB
Zanimljiva je priča o njegovom radu na scenariju za film ‘Profesionalac’ (Le professionnel) iz 1981.godine, koji je jedan od najpoznatijih filmova Jean-Paul Belmonda iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako je potpisan kao scenarist filma (radi se o adaptaciji novele Patrick Alexandera ), Francis Veber script doctor koji je radio na filmu, tvrdio je da je Jaques Audiard većinom prenosio poruke između njega i Michel Audiarda, Jaqueova oca koji je prvotno trebao pisati scenarij, ali je morao to prepustiti zbog rada na drugom scenariju. U svakom slučaju u daljnjoj karijeri Jaquesa Audiard sa svojim filmovima (‘Otkucaj koje je moje srce preskočilo’, ‘Prorok’, ‘Hrđa i kost’,..), uključujući i ‘Emilia Pérez’, na najvećim svjetskim festivalima i godišnjim izborima najboljih filmova dobio oko stotinu nominacija i preko sedamdeset pobjeda.
Napisati o filmu ‘Emilia Pérez’ nešto više nego li piše u sinopsisu, gotovo je nemoguće (film je nastao po noveli koju je napisao Boris Razon). Jednako tako je i teško smjestiti film unutar jednog ili više žanrova, iako mjuzikl uzima većinu pažnje. Audiard je i inače poznat po autorskoj hrabrosti, a s ovim filmom usudim se reći da je otišao korak dalje. Naime, film je izazvao podjelu između onih kojima je film odličan, i onih kojima je film katastrofa, i izgleda da nikoga nije ostavio ravnodušnim. Na početku filma upoznajemo sposobnu odvjetnicu Ritu (odlična Zoe Saldana) koja obavlja većinu poslova za svoje šefove, koji je nedovoljno cijene i uzimaju zdravo za gotovo. (I onda krene trenutak gdje film „postaje“ ili odličan ili katastrofa, Rita u jednoj sceni počinje pjevati i plesati.) Istoj toj Riti, vođa kartela Manitas, koji se želi sakriti od drugih kartela i policije, ponudi da za njega vodi operaciju pronalaska doktora za promjene spola i čitavu logistiku oko promjene identiteta. Manitas je u tom trenutku već oženjen i ima djecu, što čitavu stvar dodatno komplicira.
Nakon toga u filmu slijede stalni obrati, popraćeni s pjesmama, plesnim nastupima i video spotovima unutar filma koje funkcioniraju kao unutarnji glasovi likova. Cijeli film je neobična vožnja između žanrova, plesa i pjesme, igre kamerom, eksperimentiranja scenografijom (film je sniman većinom u jednom pariškom studiju) i igre glumaca. Najviše pažnje privukla je interpretacija Karle Sofíe Gascón u ulozi Manitasa / Emilia Pérez, koja je također nagrađena na Europskim filmskim nagradama za najbolju glumicu. Karla Sofía Gascón španjolska je transrodna glumica kojoj je ovo prva uloga nakon što je 2018., objavila svoju tranziciju, a do tada je imala karijeru muškog glumca. Crno – bijela karakterizacija likova i „šokantni obrati“ tipični za meksičke sapunice, sigurno joj nisu strani jer je kao Juan Carlos Gascon dosta radio upravo u meksičkim sapunicama. U glumačkoj postavi još se ističu Selena Gomez kao Jessi, Manitasova žena i Adriana Paz kao Epifania, ljubavnica Emilia Pérez, (sve četiri glavne glumice zajedno su dobile nagradu za najbolju glumicu na Cannes Film Festivalu). Od muških likova najveću pozornost su dobili Edgar Ramirez kao Gustavo i Mark Ivanir kao dr. Wasserman (zanimljivo je da su obadva glumaca poligloti, Ramirez govori pet jezika, a Ivanir osam jezika, od toga šest tečno).
Bitni dio ovoga filma je i glazba, tj. pjesme koje su korištene u filmu. Iza tih pjesama stoje francuska pjevačica Camille i njezin partner (glazbeni i životni) Clément Ducol, koji su dobili Nagradu za filmsku glazbu u Cannesu. Na pisanju nekih pjesmama sudjelovao je i sam redatelj, Jacques Audiard.
Montažerka Julietta Welfling s lakoćom je spojila glazbene dijelove s ostatkom filma te su je nagradili glasač Europske filmske akademije. Svakako treba istaknuti i rad snimatelja Paula Guilhaumea i njegov rad sa svjetlošću i detaljima. Možemo reći da je u tehničkom smislu film napravljen po najvišim zanatskim pravilima struke.
U ovom filmu koji frenetično prelazi iz krimića u sapunicu, iz trilera u mjuzikl, iz socijalne drame u osobnu dramu, iz ljubavnog filma u obiteljsku tragediju, ipak ima i praznog hoda. U dva navrata film malo ispada iz ritma i usporava, što upada u oči nakon „bombardiranja“ sa svim tim plesom, pjesmom i velikim količinama emocija. Razlog za to se zasigurno može i tražiti u prevelikom broju tema obuhvaćenih pričom, što u svakom slučaju otežava postizanje ravnoteže kroz čitav film. s obzirom na to da ovaj film možemo nasloviti kao „ženski film“, koji se bavi ženama i njihovim problemima u Meksiku, svakako bi bilo bolje da se u scenariju osjetilo malo više „ženske ruke“, iako je na scenariju surađivala i jedna dama, Léa Mysius.
Film ‘Emilia Pérez’ donosi puno toga u nešto više od dva sata. Teško je i pobrojati sve teme i žanrove s kojima se susrećemo u ovom originalnom filmskom dijelu. Dojam je da su se iz ovog filma, mogle izvlačiti teme i od njih napraviti nekoliko filmova. Ipak, čini se da je redatelj upravo to i htio, kontrolirani nered, te je tako prepustio svakom gledatelju da odluči za sebe o čemu je film koji gleda. Svatko tko pogleda film neće ostati ravnodušan. Na ovaj ili onaj način.
Darko Pleša