Danas živimo u vremenu glasnih. Nije bitno da li se radi o politici, sportu ili umjetnosti. Medijski, ali i javni prostor zatrpani su PR – om ili osobnom promocijom. U takvom svijetu snažne prisutnosti “film koji morate vidjeti ” ili “pogledajte zašto je cijela regija poludjela za…”, ispod radara prolaze i filmovi koji nisu rađeni za širu publiku, a koji i zasigurno imaju ono nešto za ponuditi “gladnijoj” filmskoj publici. Ovakvi filmovi čak i na festivalima, kada i osvoje neke nagrade, ostaju malo u sjeni nekih razvikanijih naslova. Jedan od takvih filmova zasigurno je i nizozemski film ‘Mlijeko’, prikazan na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu u sklopu programa Mreža festivala Jadranske regije.
Redateljica filma Stefanie Kolk, prije upisivanja na Nizozemsku filmsku akademiju, studirala je biofiziku te je dvije godine provela u Japanu. Nakon nekoliko kratkih filmova, ‘Mlijeko’ je njezin dugometražni prvijenac koji je imao svoju premijeru u Veneciji. Uz Nensi Von Driel, ujedno je i koautorica scenarija.
Fotografiju ustupio TMDB
Film od samoga početka konkretno započinje priču, bez suvišnih uvoda i objašnjavanja, saznajemo da Robin rađa mrtvo dijete u kasnoj trudnoći, već kad je njezino tijelo počelo proizvoditi mlijeko. Robin izdaja mlijeko koje izljeva u sudoper, no to za nju postaje sve teže. U jednom trenutku sazna da može svoje mlijeko donirati u banku mlijeka, te počinje mlijeko izdajati u boce i spremati u frižider. Uskoro saznaje da zbog birokratskih razloga, bolesti koju je davno preboljela, iako više nije zarazna i bez problema bi smjela dojiti svoje dijete , ne može biti donator mlijeka. Ona odlučno nastavlja dalje tražiti način da ipak donira svoje mlijeko, uporno sprema svoje mlijeko u bočice, te nabavlja i novi frižider jer u starom više nema mjesta za bočice s mlijekom. Cijelo vrijeme Robin i njen muž Jonas pokušavaju se, svatko na svoj način, boriti s tugom. Robin se priključuju „tihoj“ grupi za planinarenje, koja je u stvari diskretna grupa za samopomoć, gdje je jedina dopuštena komunikacije pisanim putem. Iako odvojeni u načinu borbe s tugom, i dalje imaju razumijevanje jedno za drugo, prihvaćajući da neke stvari moraju rješavati sami sa sobom. U ovom filmu tišina govori umjesto riječi a redateljica krajnje odmjereno i bez dizanja emotivnih tenzija vodi priču. Frieda Barnhard kao Robin , svojom jednostavnom glumom uspješno dočarava svoju patnju, izrazima lica i postojanom šutnjom te svojom izvedbom nosi čitav film.
Šutnja kao glavno sredstvo suočavanja s gubitkom i boli, možda čini da ovaj film izgleda sporiji nego što je. Ipak ovo je film koji treba doživjeti i koji nam nijednog trenutka ne govori što trebamo osjećati niti nam docira.
S čvrstim majčinskim nagonom, Robin želi izvršiti svoju zadanu misiju bez obzira na sve prepreke, ponašajući se upravo kao majka, roditelj. Da li ona samo želi završiti čitavu priču, da li odaje počast svojem djetetu, ili bilo što da je njezin razlog, svaki gledatelj može doživjeti kako to sam želi i osjeća. Danas, u vrijeme mnogih heroina modernog doba i shvaćanja tko bi heroine zapravo trebale biti, Robin je zapravo prava heroina koja u tišini ne odustaje od svoje misije. Osobno sam ovaj film doživio kao odu svim onim ženama koje u tišini na sebe preuzimaju probleme, bol i tugu, koje su svugdje oko nas, ali mi ih najčešće uzimamo zdravo za gotovo. Ovo je film o našim majkama, partnericama, sestrama, prijateljicama…
Darko Pleša
