Film o komičaru koji nije komedija, jedina smiješna scena bila mi je na odjavnoj špici. Radi se o obiteljskim problemima jednog stand up komičara, a uključena je i napetost u odnosu na njegovu karijeru, što se povezuje dionicom u stilu filma ceste, njegovom putu na nastup na drugoj strani Amerike, na koji vodi i svog autističnog sina.
Žarište filma i jest to dijete sa specifičnim potrebama i sposobnostima koje njegovi vršnjaci ni profesionalci nisu u stanju razumjeti niti iskoristiti, s potencijalom teme o drugom i drugačijem. Društvo je sazrelo do stanja u kojem prihvaća postojanje različitosti i posebnosti, možda kalkulira njihovim potencijalima u funkciji kojeg društveno poželjnog, profitabilnog projekta, ali nije još u stanju pružiti tim osobitim pojedincima ono što im je potrebno da se normalno ili ugodno razvijaju. To, prema tezi filma, mogu samo njegovi roditelji, odnosno, prema konkretnoj tezi filma, to može njegov otac, koji se opire ne samo institucionalnim rješenjima, već i popustljivosti svoje supruge, majke toga djeteta koja mu također želi sve najbolje, ali ne zna kako to učiniti.
Fotografiju ustupio TMDB
To ne zna ni taj otac, koji u nastupu bijesa čini upravo ono što će ga dovesti u situaciju u kojoj će još manje moći pomoći potomku, ali ono što taj otac zna je opravdati svoje ponašanje i dokazati da je imao pravo rezultatom. Film je primjer pristranog pristupa u korist protagonista, kojim obiluju i nesnimljene životne priče u kojima se bezumna upornost proglašava pobjedničkom strategijom. Jer ako film i završi happy endom, a nitko ne kaže kako završava, to nije rezultat postupaka bijesnog oca, već stjecaja okolnosti i ljudi koji podržavaju tog čovjeka koji pokušava biti duhovit, a zapravo traži publiku za jadikovke.
Ovo je poseban aspekt filma na koji sam osjetljiva i nije vezan samo za ovaj film. Nije lako biti smiješan. Imam razumijevanja prema komičarima. Strepim za njih dok nas pokušavaju nasmijati. Brinem čak da li će svaki Seinfeldov ‘geg’ uspjeti (zato se lakše smijem kad ga gledam drugi put 🙂 . Uostalom, on ima Georgea (i druge, ali meni je George dovoljan). Ni Chaplinu nije uvijek uspijevalo svaki put. A stand up položaj teži je od svih. Bez rekvizita, bez Edita i Delete-a, ogoljen kao model za akt na akademiji. Kad vidim čovjeka koji se penje na pozornicu, srce mi lupa kao da ja nastupam. Ali ne mogu se smijati samo zato što to nastoji učiniti, zato što cijenim njegov trud.
Ni jedan od nastupa glavnog komičara ovog filma nije mi bio smiješan. Element humornog činio se kao sredstvo, kao uvod, kao mamac publici da obrati pažnju na ono što komičar stvarno hoće reći, a to je povjeriti joj svoje probleme, kao neko pismo čitatelja koje počinje vicem. Frustrirani otac eksploatira potencijal sažaljenja kod publike (i stručnjaka koji prate njegov nastup). Predstavljajući se pri tom kao beskompromisni tip koji sve radi za dobrobit svojeg sina. Ne samo da vodi osjetljivog dječaka po mjestima u kojima nastupa, već ga uključuje u svoje točke i izlaže reakciji publike, što bi bilo stresno i za dijete željno masovne pažnje. Čak i angažman koji dobije, posredstvom svoje managerice (Vhoopy Goldberg) leži izvan područja smiješnog (slavni producent voli djecu, pa poziva oca na snimanje). Film se, međutim, u digreresiji (i kalkulirano) dotiče imena i likova ni više ni manje nego kultnog Big Lebowskog, koji u njemu nema što raditi. Dakle, ništa od komedije, kako stoji s dramom?
To je jedna od onih drama u kojima se ostvaruju dramatični neostvarivi preokreti. U kojima se likovi uvjerljivi u svojem kontinuitetu mogu u hipu preokrenuti u sebi nekarakteristično, obično altruistično, didaktično ili protagonistu (u ovom slučaju tužnom komičaru), sklono izdanje. Svi znamo da je to nemoguće. Da susjed koji u miru stana u srcu navija za nogometaše u jednom trenutku siđe dolje u kafić u kojem grmi tv prijenos i izgrli gromoglasne navijače. Bilo bi to, naravno, pohvalno od njega, da im se pridruži i u ime pobjede popije par piva uz ćevape ispržene na travnjaku, ali to se od stvarnosti ne može očekivati. To može biti samo na filmu.
Žrtva takvog ‘lik-ovnog’ voluntarizma u ovom slučaju je Robert de Niro, uvjerljiv kao nekomunikativni i donekle zatajni starac, koji u situaciji u kojoj ga sin dovede do kraja strpljenja, učini … (vidi, bar zbog de Nira, film).
Još jedna, to jest jedna i još jedna neuvjerljiva uloga je uloga komičareve bivše djevojke koja mu daje bezuvjetnu podršku i još više njena kćerka koja lakoćom ostvaruje instantan blagotvorni odnos s osjetljivim dječakom. Možda joj to uspijeva posredstvom drugog lika, konja, što prihvaćam kao uvjerljivu mogućnost. Dječak se igra i s psom uz djevojčicu, iako se drugog psa plašio. A kad je riječ o psima, iz razgovora s ‘bivšom’ saznamo da je Max kao mladić ugrizao psa, što nije i ne može biti smiješno.
Ada Jukić
Zagreb, 18. lipnja 2024.
Informacije o filmu:
Ezra (2023.)
Redatelj: Tony Goldwyn
Glume: Bobby Cannavale, Rose Byrne, Vera Farmiga
Trajanje: 101 min
Država: SAD
Distributer: Blitz
Film je pogledan u Z Centru
