Civil War (2024.)
Redatelj: Alex Garland
Glume: Kirsten Dunst, Wagner Moura, Cailee Spaeny
Redatelj Alex Garland u svojim filmovima, bez obzira da li ih je napisao ili režirao, ima tendenciju gledanja kroz prizmu ne tako svijetle budućnosti. To je do sada pokazao kroz zombije (“28 Dana kasnije”), robote (“Ex Machina”), umjetnu inteligenciju (serija “Devs”), a sada i u filmu “Građanski rat: Svakom carstvu dođe kraj”.
Na tragu je svijeta iz filma “Dredd” (za koji je Garland napisao scenarij) u kojem policija ima autoritet suditi i izvršavati kaznu na licu mjesta, dok u “Građanskom ratu” građani sami preuzimaju to pravo koristeći ratno stanje u kojem se ne zna tko je više s kim, niti protiv koga. Upravo u tome leži vjerodostojnost filma, s obzirom na to da živimo u svijetu gdje se ratuje ne samo vatrenim oružjem, nego i informacijama.
Fotografiju ustupio TMDB
Iako je film politički nabijen, bilo kakve insinuacije o uzrocima rata su besmislene i stoga ovdje sekundarne. Gledatelji su pozvani na road trip novinara koji u bliskoj budućnosti odlaze na putovanje kroz SAD za vrijeme zahuktalog građanskog rata, ne bi li dobili ekskluzivni interview s predsjednikom SAD-a.
Vjerodostojnost ovog postapokaliptičnog svijeta nadograđena je neobičnim, izrazito digitalnim video izgledom koji je daleko od mračnog, sirovog, organskog, zrnatog izgleda filma kojim se odlikuju ratni klasici poput “Apokalipse sada” i “Spašavanje vojnika Ryana”. Osobno mi je to na početku odvraćalo pozornost u gledanju filma u inače imerzivnom IMAX formatu, no brzo sam obgrlio tu estetiku koja ljudsku glupost i nasilje ne prikriva mračnom estetikom, već kirurški sterilno razotkriva.
“Građanski rat” nije sniman u IMAX formatu niti u IMAX rezoluciji, već je prilagođen visokim standardima IMAX-a posebnom DMR tehnologijom. Nema nevjerojatnu oštrinu i detalje nativnog IMAX formata, no vidljivo je oštriji od regularne teatralne verzije dok mu je slika nešto manje saturirana. U zvuku se osjetila visinska komponenta, no samo u rijetkim prizorima s helikopterima. Tako da IMAX-ov zvučni sustav s 12 diskretnih kanala i sub-bassom nije pretjerano dolazio do izražaja.
IMAX format možda nije bio najbolji izbor za film, koji nalikuje da je snimljen s kvalitetnim mobitelom najbolje rezolucije. Barem je tako bilo do završne sekvence filma. Zahvaljujući 333 m2 velikom IMAX platnu u kojem su helikopteri i tenkovi izgledaj kao u prirodnoj veličini, gledatelji su stavljeni uz bok s protagonistima filma pri napadu na Bijelu kuću. Realizam i grandioznost IMAX-a tada barem nakratko zaista zadivljuje. Više bi mu odgovarao ScreenX format s dodatna 2 platna sa strane, što bi gledatelje stvarno postavilo u središte surove ratne “stvarnosti”.
Tihoni Brčić
