U 2024. godini obilježavamo 170. obljetnicu rođenja i 95. godišnjicu smrti istarskog skladatelja Antonia Smareglie, 145 godina od polaganja kamena temeljca Politeame Ciscutti, te 35 godina od rekonstrukcije i dogradnju današnje kazališne zgrade u Puli. Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula u koprodukciji s HNK Ivana pl. Zajca Rijeka postavlja operu ‘Nozze Istriane’
Fotografiju ustupio INK Pula
Premijera 04. svibnja 2024. godine
Antonio Smareglia
NOZZE ISTRIANE
AUTORSKI TIM
Dirigent: Simon Krečič
Redatelj: Marin Blažević
Scenograf: Alan Vukelić
Kostimografkinja: Sandra Dekanić
Oblikovatelj svjetla: Alan Vukelić
Glazbeni savjetnik: Zoran Juranić
Asistentica dramaturga: Sofija Cingula
IGRAJU
Marussa – Anamarija Knego / Gabrijela Deglin
Lorenzo – Bože Jurić Pešić
Menico, Marussin otac – Giorgio Surian
Biaggio, seoski zabavljač – Filippo Pollineli
Nicola – Robert Kolar / Jure Počkaj
Luze – Stefany Findrik
Riječki operni zbor
Zborovoditelj: Matteo Salvemini
Riječki simfonijski orkestar
Korepetitorica: Nataliya Marycheva
Inspicijenti: Antonija Družeta i Valter Milavec
O produkciji:
U povodu svečanosti otvaranja novoobnovljene Dvorane Ciscutti predstavljamo novu premijeru, operu „Nozze Istriane“ Antonia Smareglie. Rođeni Puljanin, skladatelj Puccinijeva naraštaja, čija su se djela izvodila u Bečkoj operi, milanskoj Scali, u operi La Fenice u Veneciji, vraća se na pulsku pozornicu gdje je ova opera izvedena davne 1994. godine u osječkom uprizorenju. Opera “Nozze Istriane” nastaje u koprodukciji INK s HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, a snimati će se za njemačku diskografsku kuću CPO što je još jedna potvrda izvrsnosti. Redatelj ovoga djela čija se radnja odvija u Vodnjanu je Marin Blažević, a dirigent Simon Krečič.
Antonio Smareglia:
Njegovo ime i djelo duboko koreliraju s istarskom kulturom, rođen je 5. svibnja 1854. godine u Puli, tada dijelu Habsburške monarhije. Njegova glazba, koja je obogatila svjetsko glazbeno nasljeđe, donosi nam unikatna glazbena djela koje oduševljavaju publiku diljem svijeta. Upravo zato su “Nozze Istriane” u središtu pozornosti naše kazališne sezone pod geslom “Oda Mladosti” kako bismo proslavili njegovo stvaralaštvo i osigurali da njegovo nasljeđe ostane živo i inspirira buduće generacije umjetnika i publike. Antonio Smareglia poznat je po svojim operama, solo popijevkama i instrumentalnim skladbama. Jedini je hrvatski skladatelj čija se opera izvodila u poznatom njujorškom Metropolitanu. Opera “Nozze Istriane” jedno je od njegovih najpoznatijih djela. Opera je praizvedena 1895. godine u Trstu. Radnja se temelji na priči smještenoj u Vodnjanu, a prati ljubavne i obiteljske intrige u vrijeme skladanja opere, oko 1890. godine. Priča donosi pitoreskne i folklorne detalje, što je privuklo skladatelja da pristupi stvaranju opere. Smareglia je u njoj glazbeno majstorski prikazao duh Istre i lokalnog života.
Istarsko narodno kazalište – od Politeama Ciscutti do Gradskog kazališta Pula:
Između današnjega Danteova trga i Ulice Sergijevaca uz crkvu Gospe od Milosrđa, zaslugom pulskoga dobrotvora, građevinskog poduzetnika Pietra Ciscuttija (1822-1890), sagrađena je i otvorena 28. prosinca 1854. mala kazališna zgrada Teatro Nuovo, koje ubrzo postaje premalo i pretijesno za ubrzani rast urbane, kulturne i demografske slike Pule. Dobrohotni Ciscutti posve o svojem trošku, prema projektu mladoga arhitekte Ruggera Berlama (i kasnijem voditelju izgradnje), polaže na današnjem mjestu kamen temeljac 22. kolovoza 1879. godine. Višenamjenska dvorana, polivalentne forme i sadržaja, kako mu sam ondašnji naziv kazuje u čast pulskoga mecene, Politeama Ciscutti, impresivno je kazalište čiji kapacitet gledališta nije imao nijedan grad tadašnje Hrvatske. Godine 1989. (5. svibnja), 110 godina kasnije, završetkom generalne rekonstrukcije i dogradnje, INK se može pohvaliti s jednom od najvećih pozornica, a od danas, 35 godina nakon rekonstrukcije i jednom od najljepših kazališnih dvorana u Hrvatskoj.
Opera “Nozze Istriane” u spektakularnoj koprodukciji Istarskog narodnog kazališta Gradskog kazališta Pula i HNK Ivana pl. Zajca Rijeka:
Zajedno ćemo zaroniti u čarobni svijet glazbe i strasti uz nezaboravne melodije opere “Nozze Istriane”. Ova rijetko izvođena opera odvest će nas na emocionalno putovanje kroz ljubavne i obiteljske intrige smještene u čarobni kraj Vodnjana. Smareglina glazba, obogaćena lokalnom bojom Istre, oživjet će u izvedbama tijekom sezone 2023./2024. Ova koprodukcija donosi spoj talentiranih umjetnika iz Rijeke i Pule te gostujućih umjetnika, koji zajedno kreiraju jedinstveno glazbeno iskustvo, koje će zasigurno dirnuti srca i duše publike. U konačnici, izvođenje opere “Nozze Istriane” u Puli i Rijeci ima za cilj promicati lokalnu kulturu, obogatiti kulturnu ponudu, te doprinijeti očuvanju i promociji glazbenog nasljeđa Istre i skladatelja Antonia Smareglie.
SADRŽAJ
Prvi čin
Oluja u malom gradu, Vodnjanu, no sunce ubrzo rastjeruje oblake. U razgovor pred krčmom ulaze bračni posrednik Biagio i Nicola, sin bogataša. Okupili su se i drugi mjesni mladići koji promatraju i komentiraju djevojke na putu prema crkvi. Zadnja u redu je Marussa, Menicova kći, koju Nicola čeznutljivo pogledava. Biagio iščekuje Menica. Znajući da je Nicola zaljubljen u njegovu kćer, predlaže mu da uda Marussu za sina bogatog Placida. Biagio je nepopustljiv u svojem nagovaranju te sumnjičavi i škrti starac na kraju dopušta Nicoli da se udvara njegovoj kćeri. Završava večernja misa. Biagio se susreće s Nicolom koji mu izjavljuje da je za Marussu spreman na sve. Dolazi Luze kako bi prodala divlje jagode, ali bez uspjeha kod Biaggia i Menica. Obraća se Marussi koju pogađa njezina žalobna pripovijest te kupuje jagode.
Ubrzo dolazi Lorenzo te zaljubljeno pjeva o ljubavi prema Marussi. Nitko ne zna za njihovu ljubav. Oboje, a naročito Marussa, boje se Menica. Marussa moli Lorenza da se strpi te mu daruje zlatni medaljon u kojem se nalazi pramen kose pokojne majke. On joj poklanja svoju naušnicu te obnavlja prisegu vječne ljubavi.
U dvorištu ih zatječe Menico. Njegova kći se ohrabruje te priznaje da voli Lorenza koji ju želi oženiti. Mrzovoljni otac bezobzirno odbija prijedlog te grubo odvlači kćer u kuću.
Drugi čin
Menico i Biagio pretražuju kuću. Menico prepričava sinoćnji događaj i kako je prekinuo vezu Marusse i Lorenza. Tijekom svoje potrage primjećuju da nedostaje zlatno srdašce. Biagio mu otkriva kako iz povjerljivih izvora zna da je par razmijenio ljubavne darove. Sada je potrebno pronaći Lorenzov dar i vratiti mu ga da izgleda kao da je ljubav prekinuta. Njegov dar, zlatnu naušnicu, pronalaze iza kipa Bogorodice. Po pronalasku odlučuju posrednicom u ovoj prijevari učiniti Luze. Nakon što odnese naušnicu Luze odnosno Lorenzu, Biaggio se vraća sa zlatnim srdašcem te lako uvjerava Marussu da se Lorenzo predomislio i vraća joj poklon. Očajna i izdana, Marussa pristaje udati se za Nicolu. Odmah se počinju pripremati zaruke. Tijekom priprema odjednom se začuje pjesma s ulice: ojađeni Lorenzo pjeva podrugljive stihove na račun Marusse i Menica. Prvo Menico, a onda Nicola i njegovi prijatelji u srdžbi odlaze obračunati se na ulicu. Marussa je šokirana optužbama u kojima Lorenzo navodi da je ona njega napustila. Viče Lorenzu da bježi i spasi svoj život.
Treći čin
Marussa se priprema za svadbu. Luze, čuvši za vjenčanje, donosi poklon Marussi, vrpcu za kosu koju je sama napravila. Iako utučena zbog vjenčanja, Marussa je zahvalna na poklonu. Odluči zamoliti Luze ako može vratiti Lorenzu njegov dar. Nesvjesna da je upletena u Biagiovu spletku, Luze kaže da je to već učinila. Zgranuta, Marussa shvaća da je prevarena. Dok Luze očajava, Marussa ju preklinje da što prije dovede Lorenza kako bi mu otkrila cijelu prijevaru. Iščekujući Lorenza, Marussa zavlači Nicolu i svadbenu povorku.
Luze dovodi Lorenza. Marussa mu otkriva cijelu spletku te poručuje da ga još uvijek voli. Lorenzo joj otkriva nož koji je spremio da prvo ubije nju, a onda i sebi oduzme život. Marussa predlaže bijeg, no Lorenzo se želi osvetiti i ostati u Vodnjanu. Ipak, složi se da pozovu Nicolu te mu sve objasne. U tom trenutku Nicola zakuca na njihova vrata. Lorenzo se skriva i prisluškuje.
Marussa traži od Nicole da ju oslobodi zaruka. Iako shrvan, Nicola odbija molbe jer ne želi postati predmetom poruge među sugrađanima. Marussa ne odustaje te ga nastavlja moliti u svoje i Lorenzovo ime. Na njegov spomen Nicola pokazuje prijezir te odlučno odbija da se vjenčanje odgodi. U tom trenutku naoružani Lorenzo nasrće na njega, ali Nicola je spretniji i brži te ga smrtno ranjava. Na Marussine pozive upomoć dolaze Menico, Biagio i uzvanici. Nad mrtvim dragim, očajna Marussa sve ih proklinje.
Zoran Juranić
Neshvaćeni operni dragulj 19. stoljeća
Još kao srednjoškolac sam, igrom slučaja, među starim notama u škrinji očeve sestre pronašao dva klavirska izvatka iz opera Antonia Smareglie, Oceana i Abisso. Kako sam koju godinu prije toga imao priliku upoznati i njegovu Istarsku svadbu (koju je riječka Opera bila postavila početkom šezdesetih), znao sam već ponešto o tom meni tajanstvenom skladatelju. Mogućnost da detaljnije upoznam njegovu glazbu razbuktala je moju znatiželju, i ja sam sate i sate provodio svirajući Smaregliu, diveći se bujnoj harmoniji, majstorskom kontrapunktu i opojnom ugođaju te zaboravljene glazbe. Došavši na studij u Zagreb, našao sam u knjižnici Muzičke akademije i note drugih njegovih opera. Odlučivši da pokušam pobuditi šire zanimanje za opus istarskog skladatelja, napisao sam oduži muzikološki članak o njegovim operama, tiskan najprije u časopisu La battana 1976., a godinu dana kasnije (s dopunama) u zagrebačkom muzikološkom časopisu Arti musices.
No tek četiri godine kasnije, kad mi je bio ponuđen jedan simfonijski koncert s orkestrom riječke Opere, imao sam priliku da i glazbeno oživim nešto od Smareglijinih djela. Izabrao sam izvanrednu uvertiru operi Oceana, jednu od njegovih najuspjelijih stranica. Nekako smo uspjeli doći do rukopisne partiture. Ogromno je bilo moje uzbuđenje – a i ponos što sam u takvom društvu – kad sam na zadnjoj stranici našao potpise svega četiriju dirigenata koji su do tada dirigirali tu glazbu: Arturo Toscanini, Hans Richter, Richard Strauss i Bernardino Molinari. Značaj tih velikana glazbe učvrstio me je u uvjerenju da naš istarski skladatelj zaslužuje biti otet zaboravu, pogotovo u Hrvatskoj, čiji je jezik i dječje pjesmice upijao od majke u najranijem djetinjstvu.
Prava prilika za novu revitalizaciju Smaregline umjetnosti ukazala mi se 1993., kada sam kao ravnatelj Opere HNK u Osijeku naumio postaviti operu Istarska svadba. Bila je to jedinstvena, u nas još nezabilježena koprodukcija s Istarskim narodnim kazalištem u Puli, provedena zahvaljujući entuzijazmu i vizionarstvu tadašnje ravnateljice teatra, Gorke Ostojić Cvajner. Ansambl osječke Opere dobio je mogućnost da na više od tjedan dana napusti turobnu stvarnost razrušenog Osijeka i uz smještaj u hotelu Histria pripremi premijeru te opere u Puli; režirao je pokojni Krunoslav Cigoj, a uz sjajne mlade soliste i nadahnuti ansambl opera je doživjela veliki uspjeh, kako u Puli i Osijeku, tako i na gostovanju u Zagrebu.
Preuzevši 2002. godine ravnateljstvo Opere HNK u Zagrebu, iskoristio sam priliku da postavim sljedeće godine Oceanu, obilježivši tako stotu obljetnicu od premijere u milanskoj Scali; bila je to tek treća scenska realizacija tog Smareglinog remekdjela uopće!
Nažalost, to je bio samo jedan od pokazatelja nepravedne sudbine koja prati opus ovog zanemarenog skladatelja. Kada smo u Zagrebu godinu dana kasnije, 2004., prigodnim koncertom sa odlomcima iz svih njegovih zrelih opera obilježili dvostruki jubilej – 150. godišnjicu rođenja i 75. godišnjicu smrti istarskog majstora – bili smo jedini koji su odali počast Antoniu Smaregli…
Jedina njegova opera koja je bar donekle izbjegla sudbinu ležanja u prašini arhiva upravo je Istarska svadba. Paradoksalno, njenom prijemu pomoglo je svrstavanje u tada popularni trend verističkih opera, iako je jedina veristička odrednica libreto iz pera Luigija Illice; plemenitost i zanatska razina njene glazbe, lišena jeftine i penetrantne melodike i grubih kontrasta, čista je suprotnost manirama verističkih skladatelja. Glazba Antonia Smareglie na neki je način „aristokratska“, bazirana na estetici lijepog (nije čudo da ga je cijenio jedan Brahms), bogate imaginacije i duboke lirike; u njoj su na jedinstven način spojene najbolje odlike njemačke, talijanske i slavenske glazbene tradicije. Njegova je osjećajnost tipično slavenska, intenzivna, za razliku od ekstenzivne, južnjačke talijanske strastvenosti. Romain Rolland, francuski nobelovac i muzikolog, svrstava ga „između Verdija i Smetane“. Iako gorljivi vagnerijanac (što je pridonijelo neprijateljskom stavu prema njegovim djelima u Italiji), postulate vagnerijanske reforme primjenjivao je tek djelomično i postepeno. Osjećao se, i Talijanom, i Hrvatom, i zato je njegova prava domovina bila Austro-Ugarska monarhija; to su mu talijanski iredentisti zamjerali do te mjere da su zahtijevali da iz Istarske svadbe izbaci lik Slavenke Luce!
Iako je svoje tri zadnje opere – Falenu, Oceanu i Abisso – držao najkompletnijom afirmacijom svoje operne estetike (tzv. Teatro di poesia), a Istarsku svadbu je zvao „malom operom“ kojom se odužio svom rodnom kraju i roditeljima, ova je opera pravi, neshvaćeni dragulj operne produkcije s kraja XIX. stoljeća. Njezina prozračna i pitoreskna orkestracija, melodijsko, harmonijsko i kontrapunktsko bogatstvo, fina psihološka profiliranost likova te formalna uravnoteženost cjeline uzdižu se visoko iznad prosjeka tadašnjeg talijanskog opernog stvaralaštva. Njenoj percepciji u ono vrijeme sigurno su štetile i Maestrove izjave da mu je „samo slavenska duša mogla diktirati takvu glazbu“; bilo je to ulje na vatru koju su raspirivali njegovi protivnici i osporavatelji. No vjerujem da danas, promatrajući njegov opus iz nove, nepristrane optike, dolazi vrijeme za Smareglinu punu umjetničku rehabilitaciju. Neka i ova riječka produkcija bude važan korak u tom smjeru!
Sofija Cingula
Kroz život Antonija Smareglie
Operni skladatelj Antonio Smareglia rođen je 5. svibnja 1854. godine u Puli. Obrazovanje započinje najprije u Rijeci, gdje se prve dvije godine školuje na hrvatskom jeziku. Treći razred nastavlja na talijanskom jeziku u Kopru nakon čega se u Pazinu i Gorici školuje na njemačkom jeziku. Taj pluralizam kultura, nacionalnih utjecaja i identitetskih odrednica pratio ga je od najranijeg djetinjstva, a odražava se i u njegovom opusu čineći ga, na neki način i danas, svačijim i ničijim – nedovoljno za nacionalne narative i smjerove koji su ga svojatali ili ga se odricali, već prema trenutku, odnosno povijesnom kontekstu.
Suvremena kulturna i glazbena zbivanja Antonio Smareglia upoznaje tijekom školovanja u Beču i Grazu kada odlučuje studirati isključivo glazbu. Roditelji podupiru njegovu nakanu te Smareglia odlazi na studij u Milano (isprva privatno, a potom na Konzervatoriju). Arrigo Boito uvodi ga u kulturni pokret, umjetnički krug Scapigliatura, unutar kojeg se promicala nova glazbena reforma s ciljem obnove talijanske umjetnosti i kulture.
Opere Antonija Smareglie za njegova su života izvođene u milanskoj Scali, njujorškom Metropolitanu, bečkom Carskom kazalištu, Kraljevskom teatru u Dresdenu, u Pragu i brojnim drugim značajnim kazališnim i opernim kućama.
U rano razdoblje, mladenačku fazu njegova stvaralaštva, ubrajamo opere Caccia lontana (Daleki lov), na libreto Giovannija Pozza, Preziosa, čiji je libreto sastavio Angelo Zanardini, te operu Bianca da Cervia, praizvedenu u Scali 1882. godine. Četvrta opera te rane Smaregline faze, Re Nala (Kralj Nala), praizvedena je 1887. godine u venecijanskom teatru La Fenice. Svoje rane opere sam je Smareglia smatrao neuspjelim mladenačkim ostvarenjima, iako su sve, osim zadnje, bile iznimno uspješne i hvaljene od strane kritičara i publike.
Zrelije stvaralačko razdoblje počinje 1886. godine, Smareglinim povratkom iz Milana u Pulu te 1894. godine u Vodnjan. U navedenom razdoblju nastaju njegove značajne opere Il Vassallo di Szigeth (Sigetski vazal) na libreto Francesca Pozze i Luigija Illice, Cornill Schutt, kasnije revidirana i poznata pod naslovom Pittori fiamminghi (Flamanski slikari) te Nozze Istriane (Istarska svadba). Potonje su skladane na libreta Luigija Illice, koji je pisao i libreta za opere Manon Lescaut, La Boheme, Tosca, Madama Butterfly i druge. U ovom je razdoblju i navedenim skladbama Smareglia stekao međunarodni ugled.
Posljednje tri Smaregline opere pisane su na libreta Silvija Benca. Pripadaju žanru Teatro di poesia i obilježavaju kasno razdoblje njegova stvaralaštva. Riječ je o operama La Falena (Čarobnjakinja), Oceana i Abisso (Ponor).
Njegov život obilježen je mnogim nesretnim momentima, krivim reakcijama ili slučajnostima koje su, u raznim fazama njegova života i stvaralaštva, prekidale uspjehe i vraćale ga na početak, a obitelj na rub egzistencije. Umro je u talijanskom gradiću Grado, slijep, 15. travnja 1929. godine.
Završimo ovaj pregled njegova života i djela citatom iz oporučne odredbe Antonija Smareglie preuzetom iz biografije Život i stvaralaštvo Antonia Smareglie iz pera Ariberta Smareglie, njegova sina: „Svojoj dragoj djeci ne ostavljam ništa osim svoje umjetničke baštine, od koje za sebe i njihovu obožavanu majku nisam uspio steći onu sreću koju mi je tajanstveni glas nagovještavao u snu, a taj je san trajao cijeli moj život. Istina je da je dio prijatelja, obožavatelja te zadovoljstva bio prisutan, ali to mi nije uspjelo nadoknaditi niz nedaća i poteškoća uz koje je protekao veći dio moje egzistencije i one moje obitelji. (…) U nastavku, s iskustvom, trebao sam konstatirati da je takva iluzija bila velik neprijatelj toj sreći na koju sam osjećao da imam pravo – u kasnim danima – možda i plačući što nisam slijedio onaj diplomatski sustav koji bolje od ičeg drugog rješava sve poteškoće na ovom bijednom svijetu.
Marin Blažević
Riječ redatelja
Premda se na prvi pogled čini da Nozze Istriane nije moguće inscenirati drugačije nego kao tipičnu verističku etno-operu, snažnih lokalpatriotskih boja i naboja, mi smo ju pokušali pomaknuti prema metaforičkom stilu i ambivalentnom svijetu magičnog realizma. Još uvijek iz realističkih situacija i događaja sazdana, pa i u konkretno povijesno mjesto-vrijeme smještena, dramska radnja ove nepravedno zapostavljene opere u našoj je inscenaciji isprepletena elementima fantastike u mjeri i intenzitetima kojima možemo povjerovati samo pod dojmom tragične ljubavi ili/i uslijed postupka komične inverzije. Tako, primjerice, u romantično-nostalgičnoj scenografiji Alana Vukelića likovi ove operne drame postaju veći i od kuća, dok začudni kostimi Sandre Dekanić ironično raskrinkavaju habitus i korpus onoga što i onih koje nazivamo i smatramo – muškim/a.
Da, u magično-realističko tkivo predstave utkali smo, a egzaltirano-opernom izvedbom i potencirali, odlučnu kritiku patrijarhalnog sustava vrijednosti koji ženu, napose mladu, svodi na objekt svadbene transakcije. Tom se procesu odnosno obredu, te prijelomnom činu vjenčanja, upravo opsesivno posvećuje sav napor (malo-gradske) zajednice ka svome održanju. Ne čudi stoga da „krvava svadba“ u tako uspostavljenom režimu nije samo neizbježan ishod nesretne ljubavi, onemogućene i iznevjerene, nego i prijetnja koja zajednicu učas može sunovratiti iz ushita u užas.
Simon Krečič
Riječ dirigenta
Što više proučavam glazbu Antonia Smareglie, sve me više čudi što se njegova djela tako malo izvode. Bio je skladatelj iznimnog talenta koji je vrlo spretno sakupio duh svojeg vremena u svakom smislu riječi: političkom, nacionalnom, umjetničkom i glazbenom. Otac mu je bio Talijan, a majka Hrvatica iz Istre koja je tada bila pod Austro-Ugarskom Monarhijom. Od samog početka je bio sin triju različitih tradicija i kultura što se jako osjeti u njegovoj glazbi. Čujemo Wagnerov jezik i njemačku tradiciju što se lijepo kombinira s talijanskim verističkim stilom, a sve zaokružuje slavenski melos i emocija. U svoje vrijeme bio je jako popularan te izvođen u najvećim svjetskim opernim kućama: New Yorku, Beču, Milanu… Imao je najbolje suradnike toga vremena (libretist Luigi Illica) te su ga izvodili najbolji pjevači i dirigenti: Arturo Toscanini, Tulio Serafin … Ne znamo točno sve razloge zbog kojih je njegova glazba ostala tako dugo zaboravljena. Politički sistemi poslije Monarhije mu nisu bili naklonjeni, a njegov nacionalni identitet i složena situacija cijelog tog područja su, nažalost, rezultirali zaboravljanjem i zanemarivanjem njegovih djela.
Ali možemo biti sretni što je došlo vrijeme kada njegova umjetnost može doći do riječi. Jako sam zadovoljan što imamo mogućnost postaviti i predstaviti njegovo najpoznatije djelo, Nozze Istriane. Opera je puna ljepote, strasti i emocija. Smareglia je majstorski znao sve te emocije ogrnuti svojim glazbenim jezikom. On je s jedne strane kompleksan i težak za izvođače, a s druge strane dostupan i blizak slušateljima koji mogu već u prvom susretu s njime shvatiti i razumjeti najbitnije poruke djela. Smareglia je bio veliki majstor orkestracije. Kroz cijelu partituru možemo vrlo jasno slijediti glazbene motive koji se povezuju s raznim događajima na pozornici. Svaki put kada se pojave, oni su obučeni u malo drugačiji orkestracijski kolorit.
Nadam se da će ova izvedba, koja se postavlja i kao proslava 170. godišnjice skladateljevog rođenja, biti početak jedne renesanse njegove glazbe. Mišljenja sam da njegovo djelo zaslužuje mjesto pored najvećih imena glazbene literature.
[izvor informacije INK Pula]
