Mentorski projekt KUMMA predstavlja prvu ovogodišnju premijeru u INK – praizvedbu teksta “Brodovi od papira” Emme Kliman u režiji Gabrijela Lazića
10. travnja 2024. – Mladi pulski autori u prvoj ovogodišnjoj kazališnoj premijeri u Istarskom narodnom kazalištu Gradskom kazalištu Pula otvaraju međugeneracijska i pitanja vezana uz radništvo, a sve kroz priču o brodogradilištu Uljanik i njegovom snažnom utjecaju na identitet grada.
Prva ovogodišnja premijera u INK rezervirana je za predstavu koja je nastala kao dio inovativnog projekta KUMMA (Kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore), koji za cilj ima poticati razvoj novih izvedbenih jezika te trajnih veza između iskusnih umjetnika i novih talenata, od razvoja njihove ideje i koncepta, preko procesa probi, sve do premijere i izvedbi predstava. Prva edicija mentorskog programa predstavlja dramu “Brodovi od papira” mlade pulske autorice Emme Kliman, koju je na scenu postavio Gabrijel Lazić. U predstavi igraju Tea Harčević, Linda Kliman, Nikola Radoš i Boris Barukčić, redom mladi akademski glumci okupljeni oko drame o pisanju, obitelji, zahrđalim odnosima i radničkim pitanjima.
Fotografije ustupio INK Pula
Brodovi od papira drama je o pisanju, o obitelji i pisanju o obitelji. Na Prvi maj 2019. godine tisuće radnika iščekuje koju će presudu Kinezi izreći brodogradilištu Uljanik. Takav praznik ne može se slaviti, ali može se zabilježiti, kao i jedan predugo odgađan povratak kući. Mlada spisateljica došla je nakratko doma iz Berlina čime se ona, brat, majka i otac pretvaraju u likove. Njeno kopanje po bolnoj situaciji u pokušaju da razumije svoju obitelj otkriva zahrđale odnose. Kao papir, ni tone metala ne mogu uzvratiti ljubav ni ispuniti obećanja, a to im je često zajedničko s ljudima.
“Ovaj tekst napisala sam još u Zagrebu na Akademiji, tada me zanimalo što to znači pisati o svojem gradu, svojem domu i o ljudima koji su mi jako poznati iako ova priča nije autobiografska, ali i dalje jako osobna. Ovo je prvi put da radim u Puli, to jest doma, i drago mi je da je ovaj tekst u pitanju, jer mislim da ovdje pripada. Nadam se da će ga i grad prihvatiti. Prije svega, htjela sam zapisati to, kao dokument nekog vremena. Ipak nije dovoljno samo napisati tekst, on zaživi tek kad ga se igra, kao i brod kad zaplovi. Ni jedno ni drugo nije vječno, ali mislim da se svejedno isplati.” – izjavila je Emma Kliman.
Pogleda li se ovlaš par stranica teksta, može se, već na nivou slike, dobiti dojam da je tekst kolaž(ir)an. Sačinjen je od dijaloških scena, autoričinih komentara i refleksija, citata iz novinskih članaka i poetičnih slika, koje naglim rezovima i disparatnim i asocijativnim nizovima – iz kojih scene proizlaze jedne iz drugih – ostvaruje dojam struje svijesti. U predstavi se otvara pitanje djelovanja – treba li se slaviti dan rada i radnika u gradu gdje se radništvo gasi; treba li se boriti, pa čak i poginuti za određenu ideju poput radnika Arsenala 1920; treba li ostati ili otići iz grada koji sve više i više mladima nema što za ponuditi?
“U pristupu ovom tekstu i procesu rada pitali smo se na koji način povezati rad u kulturi s fizičkim radom radnika u Uljaniku. Kakav je naš odnos prema radu i što je zapravo „rad”. Povlači li rad za sobom isključivo egzistencijalnu sigurnost, u njoj pronalazeći svoj cilj, na koji način oblikuje naš identitet te što znači za jednu zajednicu? Kroz svoju je povijest Arsenal, a kasnije i Uljanik, bio mjesto koje je okupljalo ljude raznih nacionalnosti i kultura – oni su svoje kulturne razlike i politička previranja u gradu (posebice za vrijeme velikih ratova) nadvladali upravo „identitetom radništva“. Ti radnici svojim su radom zadužili Pulu, zadužili su je bilo razvojem urbanosti grada, ili pak gradskom infrastrukturom. U trenutku kad Uljanik nije više u mogućnosti oblikovati grad, mislim da je bitno da kazalište, kao mjesto susreta, otvori pitanja na tu temu. Upravo sad se mi – kulturni radnici koji radimo na ovoj predstavi, iz raznih dijelova Hrvatske (a i šire) – okupljamo u svojoj „radioni“ kako bi pokušali doprinijeti ovoj zajednici.” – rekao je Gabrijel Lazić uoči premijere.
Predstava “Brodovi od papira” nastala je prema tekstu Emme Kliman, režiju i kostimografiju potpisuje Gabrijel Lazić, scenografiju Josip Kresović, glazbu Dimitrije Simović, a dizajn svjetla Dario Družeta. Mentori u okviru projekta KUMMA su Jasna Jasna Žmak, Mauricio Ferlin, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Leo Rafolt, Desanka Janković i Matija Ferlin. U edukativnom procesu kroz produkciju predstave sudjelovali su i polaznici Dramskog i plesnog studija INK Maria Burić (režija), Iris Peršić (dramaturgija) i Adrijan Bančić (scenografija), a njihovi su koordinatori bili Marijana Peršić i Luka Mihovilović.
Projekt KUMMA
Kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore
Emma Kliman
BRODOVI OD PAPIRA
Igraju
Tea Harčević
Nikola Radoš
Linda Kliman
Boris Barukčić
Režija i kostimografija: Gabrijel Lazić
Dramaturgija: Emma Kliman
Scenografija: Josip Kresović
Glazba: Dimitrije Simović
Dizajn svjetla: Dario Družeta
Mentori: Jasna Jasna Žmak, Mauricio Ferlin, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Leo Rafolt, Desanka Janković, Matija Ferlin
Koordinatori polaznika DiPSINK uključenih u proces: Marijana Peršić, Luka Mihovilović
Polaznici DiPSINK: Maria Burić (režija), Iris Peršić (dramaturgija), Adrijan Bančić (scenografija)
Produkcija:
Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula
Kazališna sezona Oda mladosti 2023/2024
Trajanje: 80 min
Premijera: 12. travnja 2024. u 20 sati
SADRŽAJ
‘Brodovi od papira’ drama je o pisanju, o obitelji i pisanju o obitelji. Na Prvi maj 2019. godine tisuće radnika iščekuje koju će presudu Kinezi izreći brodogradilištu Uljanik. Takav praznik ne može se slaviti, ali može se zabilježiti, kao i jedan predugo odgađan povratak kući. Mlada spisateljica došla je nakratko doma iz Berlina čime se ona, brat, majka i otac pretvaraju u likove. Njeno kopanje po bolnoj situaciji u pokušaju da razumije svoju obitelj otkriva zahrđale odnose. Kao papir, ni tone metala ne mogu uzvratiti ljubav ni ispuniti obećanja, a to im je često zajedničko s ljudima.
O TEKSTU
‘Brodovi od papira’ tekst je o pisanju. O procesu pisanja. Pogleda li se ovlaš par stranica teksta, može se, već na nivou slike, dobiti dojam da je tekst kolaž(ir)an. Sačinjen je od dijaloških scena, autoričinih komentara i refleksija, citata iz novinskih članaka i poetičnih slika, koje naglim rezovima i disparatnim i asocijativnim nizovima – iz kojih scene proizlaze jedne iz drugih – ostvaruje dojam struje svijesti. Ako tekst promatramo iz pretpostavke konvencionalnog dramskog pisma, moglo bi se reći da je on nedovršen. To je skica, ili studija, za neki finalni tekst koji tek treba nastati. No, upravo je ta forma ono što mu daje snagu i čini ga zanimljivim. Takvoj formi redatelj i njegov autorski tim nastoje pronaći scenski ekvivalent – ponuditi publici proces nastanka predstave. U predstavi se otvara pitanje djelovanja – treba li se slaviti dan rada i radnika u gradu gdje se radništvo gasi; treba li se boriti, pa čak i poginuti za određenu ideju poput radnika Arsenala 1920; treba li ostati ili otići iz grada koji sve više i više mladima nema što za ponuditi? Svjedoci smo nemilih događaja koji potresaju Pulu i – što činimo? Otac zamjera kćeri jer se bavi pitanjem Uljanika, a otišla je iz Pule. Za njega, ona je svojevrsni licemjerni „eksploatator“ koji piše o njima, bez da je zaslužila to pravo. Ona ga je, čini se, izgubila svojim odlaskom. Međutim, sam čin pisanja (a tako i stvaranja predstave) postaje čin djelovanja. Čin kojim se bilježi jedan trenutak u vremenu, koji ostaje kao svjedočanstvo događaja koji su se desili. Svjedočanstvo koje će, možda, neke druge ljude nagnat na djelovanje i, u konačnici, možda i stvoriti neku bolju Pulu.
PROJEKT KUMMA
Kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore inovativan je projekt INK, koji za cilj ima poticati kreativnost, razvoj novih specifičnih kazališnih jezika te stvoriti trajnije veze između iskusnih umjetnika i novih talenata. Program mladim autorima pruža priliku da, uz vodstvo starijih, iskusnijih kolega, razvijaju svoje umjetničke vještine i stvaraju autentična kazališna djela. Uloga mentora ovdje je, u tom smislu, višestruka – razvojna, savjetodavna i edukativna. Naime, prisutni su u svim fazama rada – od razvoja ideje i koncepta preko procesa probi do premijere i izvedbi predstava, a dolaze iz svih sfera neophodnih za buduću izvedbu, od vizualne, scenografske i kostimografske, zvučne, redateljske, koreografske i teorijske. Prva edicija mentorskog programa predstavlja dramu “Brodovi od papira” mlade pulske autorice Emme Kliman, koju je na scenu postavio Gabrijel Lazić.
Emma Kliman
Ovaj tekst napisala sam još u Zagrebu na Akademiji, tada me zanimalo što to znači pisati o svojem gradu, svojem domu i o ljudima koji su mi jako poznati iako ova priča nije autobiografska, ali i dalje jako osobna.
Ovo je prvi put da radim u Puli, to jest doma, i drago mi je da je ovaj tekst u pitanju, jer mislim da ovdje pripada. Nadam se da će ga i grad prihvatiti. Prije svega, htjela sam zapisati to, kao dokument nekog vremena. Ipak nije dovoljno samo napisati tekst, on zaživi tek kad ga se igra, kao i brod kad zaplovi. Ni jedno ni drugo nije vječno, ali mislim da se svejedno isplati.
Gabrijel Lazić
Mi gradimo brodove, brodovi grade nas
U pristupu ovom tekstu i procesu rada pitali smo se na koji način povezati rad u kulturi s fizičkim radom radnika u Uljaniku. Kakav je naš odnos prema radu i što je zapravo „rad”. Povlači li rad za sobom isključivo egzistencijalnu sigurnost, u njoj pronalazeći svoj cilj, na koji način oblikuje naš identitet te što znači za jednu zajednicu? Kroz svoju je povijest Arsenal, a kasnije i Uljanik, bio mjesto koje je okupljalo ljude raznih nacionalnosti i kultura – oni su svoje kulturne razlike i politička previranja u gradu (posebice za vrijeme velikih ratova) nadvladali upravo „identitetom radništva“. Ti radnici svojim su radom zadužili Pulu, zadužili su je bilo razvojem urbanosti grada, ili pak gradskom infrastrukturom. U trenutku kad Uljanik nije više u mogućnosti oblikovati grad, mislim da je bitno da kazalište, kao mjesto susreta, otvori pitanja na tu temu. Upravo sad se mi – kulturni radnici koji radimo na ovoj predstavi, iz raznih dijelova Hrvatske (a i šire) – okupljamo u svojoj „radioni“ kako bi pokušali doprinijeti ovoj zajednici.
Brodovi od papira tekst je o pisanju. O procesu pisanja. Pogleda li se ovlaš par stranica teksta, može se, već na nivou slike, dobiti dojam da je tekst kolaž(ir)an. Sačinjen je od dijaloških scena, autoričinih komentara i refleksija, citata iz novinskih članaka i poetičnih slika, koje naglim rezovima i disparatnim i asocijativnim nizovima – iz kojih scene proizlaze jedne iz drugih – ostvaruje dojam struje svijesti. Ako tekst promatramo iz pretpostavke konvencionalnog dramskog pisma, moglo bi se reći da je on nedovršen. To je skica, ili studija, za neki finalni tekst koji tek treba nastati. No, upravo je ta forma ono što mu daje snagu i čini ga zanimljivim. Takvoj formi pokušavam pronaći scenski ekvivalent – ponuditi publici proces nastanka predstave.
Kad sam se pitao kako bi izgledala ta predstava, javljale su mi se snažne slike (poput dijela velikog broda u stvarnoj veličini koji je odjednom „uplovio” u kazališni prostor). Prisutnost tog broda i njegove materijalnosti (brod je bio zamišljen kao da je od čelika) za mene su značili prisutnost Uljanika u vizuri grada – gdje god da se nalazimo u Puli, naići ćemo na neku zgradu koju je Uljanik dao izgraditi ili ćemo na obzoru ugledati dizalice. To je naravno bilo nemoguće za ostvariti, ali prisutnost konkretnih materijala (dakle, onih koji nisu samo kazališna kulisa izrađena u stolariji), odvela me putem dokumentarnosti i potencijalne performativnosti koje volim u kazalištu. Takva dokumentarnost zadržala se u vizualnom aspektu predstave, dok je performativnost – doduše, ne u pravom smislu te riječi – pronašla drugi oblik kojim je utkana u predstavu. Druga jaka slika koju sam imao bila je pozicija „promatrača”. Pod time mislim na osobu koja svjedoči procesu proizvodnje (predstave) – dakle, radnik/izvođač ili publika, osoba koja svjedoči stvaranju umjetničkog djela – sam umjetnik, osoba koja svjedoči tragediji jedne obitelji – član te obitelji, ali i osoba koja svjedoči događajima u vlastitom gradu. To je građanin Pule. Ta pozicija mi se čini zanimljivom jer ona gledatelje potencijalno pretvara u svjedoke. Svjedočim nekom događaju, kakav stav imam prema tome? Što radim s takvom spoznajom?
Mi gradimo brodove, brodovi grade nas. Citat je na koji sam naišao za vrijeme svojeg istraživanja. Mislim da on sublimira ono što je Uljanik značio Puli, odnosno što su sva brodogradilišta značila u povijesti jadranskih i mediteranskih gradova, ali i što ova predstava može biti. Veza između Uljanika i Pule imala je toliki utjecaj na život ljudi, rutinu jedne obitelji, izgled grada, a posljedično i na ono što sad živimo kad te veze više nema. Uljanik je bio srce Pule, uvjetovao je ritam grada. Sjećam se kako me mama upozoravala da, između 15 (kad se začula Uljanikova sirena) i 16 sati, ne idem autom u grad, jer tad se Uljanikovci vraćaju kući i treba im se osloboditi prostor da dođu na ručak. Iako sirena i dalje odzvanja u 15, sad mogu voziti auto Bulevarom i Rivom. Uljanik se (u)gasi(o), ali sjećanje na njega još uvijek je živo. No, ono postaje i svojevrsni teret. Pitam se što učiniti s takvim sjećanjem? Kamo s njim? Kako ga pretvoriti u djelovanje?
U tekstu se otvara pitanje djelovanja – treba li se slaviti dan rada i radnika u gradu gdje se radništvo gasi; treba li se boriti, pa čak i poginuti za određenu ideju poput radnika Arsenala 1920; treba li ostati ili otići iz grada koji sve više i više mladima nema što za ponuditi? Svjedoci smo nemilih događaja koji potresaju Pulu i – što činimo? Otac zamjera kćeri jer se bavi pitanjem Uljanika, a otišla je iz Pule. Za njega, ona je svojevrsni licemjerni „eksploatator“ koji piše o njima, bez da je zaslužila to pravo. Ona ga je, čini se, izgubila svojim odlaskom. Međutim, sam čin pisanja (a tako i stvaranja predstave) postaje čin djelovanja. Čin kojim se bilježi jedan trenutak u vremenu, koji ostaje kao svjedočanstvo događaja koji su se desili. Svjedočanstvo koje će, možda, neke druge ljude nagnat na djelovanje i, u konačnici, možda i stvoriti neku bolju Pulu.
Biografije autora
Gabrijel Lazić rođen je 1995. u Puli, bio je polaznik Dramskog studija INK, gdje stječe osnovne glumačke, plesne i redateljske vještine. Odlazi na studij multimedijalne režije u Sarajevo na Akademiju scenskih umjetnosti, gdje je diplomirao u rujnu 2021. u klasi Aide Begić-Zubčević. Tijekom i nakon studija asistirao je mnogim redateljima (Tomi Janežič, Mirjana Medojević, Ivan Popovski, Dora Ruždjak Podolski), od kojih izdvaja suradnju s Tomijem Janežičem, jer je iskustvo rada na predstavi Nije to to (SARTR, MESS, BDP, Zetski dom) bilo od formativnog značaja za njegov daljnji rad. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Imao je priliku režirati nekoliko kazališnih predstava i filmova. Glavna područja interesa su mu kazalište, pokret i performans, a u svojim procesima bavi se istraživačkim i kolaborativnim radom. Ideja kojom se vodi pri stvaranju predstave jest prepoznavanje specifičnosti osoba s kojima surađuje u kontekstu u kojem radi. U ZKM-u u Zagrebu asistirao je 2023. Dori Ruždjak Podolski na predstavi Moj muž, u Istarskom narodnom kazalištu vodio je radionicu za mlade na Kazališnom ljetu, a u rujnu, opet u ZKM-u, režirao je scenska čitanja nagrađenih tekstova Nagrade Marin Držić. Uz projekt Brodova od papira, u 2024. priprema i predstavu Neka žive živi, autorski projekt inspiriran djelom Janka Polića Kamova.
Emma Kliman rođena je 2000. u Puli. Nakon završene srednje škole, upisala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, trenutno je na prvoj godini diplomskog studija. Na Akademiji je radila s glumačkom klasom i sudjelovala na studentskim festivalima. Kao asistentica dramaturgije radila je na dvije predstave, Moj muž, u režiji Dore Ruždjak Podolski, u ZKM-u, i u Predstavi za žive u doba izumiranja, u režiji Anice Tomić, u zagrebačkom HNK. Prvu profesionalnu dramaturgiju potpisuje na koncertnim čitanjima nagrađenih tekstova Držić u ZKM-u 2023, u režiji Gabrijela Lazića. Usto, 2024. radi kao dramaturginja na predstavi Nestajanje, prema tekstu Tomislava Zajeca, u režiji Dore Ruždjak Podolski, u zagrebačkom HNK. Brodovi od papira njezin su prvi javno izvedeni dramski tekst, nastao još tijekom studija.
[izvor informacije INK Pula]
