Uvod – link. 1

Ljupke kosti (The Lovely Bones; 2010.), fantasy drama, redatelj Peter Jackson. 1

Machette (Machete; 2010.), akcijski trash, redatelj Robert Rodriguez. 4

Red (Red; 2010.), akcija, redatelj Robert Schwenkte. 6

Upoznat ćeš visokog, tamnog stranca (You Will Meet a Tall Dark Stranger; / 2010.), komedija, redatelj Woody Allen   8

Zvuk inskata (The Sound of Insects: Record of a Mummy; 2010.), dokumentarni, redatelj Peter Liechti 10

Uvod – link

Ljupke kosti (The Lovely Bones; 2010.), fantasy drama, redatelj Peter Jackson

Većina kriminalističkih romana bavi se potragom za zločincem (ubojicom). A da bi potraga bila napeta i duga (otkriće dolazi na kraju), u pravilu nema dovoljno vremena za pomno upoznavanje žrtve. U romanu Alice Sebold ‘Ljupke kosti’ (The Lovely Bones) i istoimenom filmu Petera Jacksona, nije tako.

Ne samo da na početku saznamo da će junakinja biti ubijena, nego nas o time obavijesti sâma žrtva,  a nju samu  upoznajemo ne samo dok je živa i zdrava djevojčica, s tipičnim i posebnim potrebama i željama, već je pratimo i u zagrobnom životu. Žrtva nam otkrije i tko je ubojica, ali to ne može izravno otkriti onima koje je ostavila na ovome svijetu.

Dakle, ni roman ni film napetost ne crpe iz neizvjesnosti, već opreci između onoga što znamo i onoga što oni koji bi to trebali znati (policija, roditelji, susjedstvo, društvo…) ne znaju. Napetost filma osniva se na detaljima realnih i nadrealnih rukavaca radnje poslije Susiene (Saoirse Ronan ) smrti.

To što djevojčica (u off-u) sama iznosi svoj slučaj, povjeravajući nam svoja sjećanja na idilične i dramatične obiteljske događaje i predstavljajući članove svoje obitelji, doprinosi da joj se u emocionalno približimo i ispunimo gotovo neizdržljivim gnušanjem prema zločinu prikrivenog psihopata (uzgred, eksplikacija toga monstruma kao ‘životinje…’ neprimjerena je razmjerima isključivo neljudskog  čina;  izopačeni zločin ne može se usporediti, a kamo li izjednačiti, s odnosom životinje prema suparniku ili plijenu).

To što na početku priče (filma) izgubimo junakinju, koja s nama i dalje komunicira, nije filmska novina. U slavnom ‘Bulevaru  sumraka’ (Sunset Blvd., Billy Wilder,  1950.) William Holden nam,  s dna bazena holivudske vile, priča kako je ubijen.  Činjenica da znamo što će se dogoditi djevojčici, ne umanjuje jezu kojom pratimo njene doživljaje prije (i poslije) tragičnog ishoda. I zahvalni smo Jacksonu što nam izravno ne prikazuje što joj učini zločinac, već u opisu prijelaza iz ovoga u onaj svijet ostavlja slikovnu opciju da joj je uspjelo pobjeći. Ali s tom eufemističkom tampon-zonom otišao je predaleko. Naime, već u fazama u kojima opisuje ‘istjecanje života’ i boravak djevojčice u neodređenom području ‘ni na Nebu ni na Zemlji’, neke slike i opisi ne prenose užas u kojem se žrtva nasilja morala naći. Već tu Jackson upotrebljava neke ‘ljupke pejzaže’ i kompozicije, pastozne boje i pokrete, koji se izmjenjuju s mračnim i strašnim predodžbama zagrobne noćne more. Da je, dakle, vizualni pritisak toga međusvijeta bio dosljedno proveden do kraja, to jest do ostvarenja uvjeta za smirenje junakinje u ljepoti drugoga svijeta osiguranom nevinim i dobrim dušama, onda bi njeno opiranje da se tamo uputi bilo i dramatski i filmski naglašenije.

Na tom mjestu i tim poretkom, rajske scene svijeta igre, bezbrižnosti i bestežine  dobio bi svoj katarzični i jedinstveni specijalni učinak. Ovako, kao da je redatelj žurio s obiljem iznenađujućih slika koje je rasporedio u filmu, jer ih sve ne bi mogao iskoristiti na kraju, odnosno vrhuncu filma.

Što se, pak, mračnih i strašnih prizora u ovom filmu o strašnom zločinu tiče, ona scena u kadi, s ubojicom pokrivene glave koji sa sebe ispire blato i krv, ulazi  u ‘Krug*’ antologijskih horor scena.

Nekoliko tipičnih holivudskih postupaka, to jest ustupaka zdravom razumu, narušava fantastične obrise Jacksonove redateljske palice. U to spada stereotip  napete scene u kojoj nezaštićena djevojčica provaljuje  i pretražuje  ubojičinu kuću, a on se vraća i otkriva da je otkriven! Ili kad na vrhuncu napetosti, dok zločinac proganja djevojčicu (žrtvinu sestru) koja se dočepala dokaza njegovih zločina, u usporenom idiličnom vremenu traje obiteljski ‘reunion’. Činjenica da je otkrila zločinca, da u rukama drži dokaz i da joj (i cijeloj obitelji, a i budućim žrtvama, ako zlikovca ne uhvate) prijeti opasnost, manje je bitna od raznježene činjenice da se obitelj okupila i da sreća nije potpuno isključena iz njihova života. Čak se nameće i mogućnost da djevojčica prešuti sve, kako ne bi narušila obiteljsku idilu! Ovo se može usporediti samo sa scenom Emmerichove ‘2012’ u kojoj se ‘na smaku svijeta’, u  sceni u kojoj je ‘biti ili ne biti’, otac (John Cusack) miri sa svojim zanemarenim sinom i rješava ‘prioritetne’ obiteljske  probleme.

Teško je napraviti savršen film, iako spomenuti Wilderov primjer pokazuje da je to moguće (i s manje specijalnih efekata na raspolaganju).

Ada Jukić, U Zagrebu, 06. 03. 2010.

Machette (Machete; 2010.), akcijski trash, redatelj Robert Rodriguez

Kako održati i pojačati razinu na visokoproduciranoj akcijskoj trash skali? Poslije krvavih ‘Mariachija’ i ‘Desperadosa’, ‘Planeta Terora’ i jedne od ‘Četiri sobe’, ‘Od sumraka do zore’, Robert Rodriguez upinje se zadržati, ako ne i podići decibele akcije i vulgancije i svoje stripovski konturirane likove ponovo stavlja u nemoguće situacije iz kojih se, samovoljom scenarija, izvlače kao superjunaci ili raskomadane žrtve. Kad se do (privremenog) maksimuma nategne žica napetosti, učinci kod publike mogu se postići samo pojačanjem doze ‘krvi i igara’. A kad se starta od klimaksa, za dizanje napetosti nije dovoljno ponavljanje.

Kako bi bilo što više toga što se može ubiti i razbiti, Rodriguez  trpa u film što je više moguće potrošnog materijala, uključujući i poznata glumačka imena,  uz  dojmljivu odlučnost kojom padaju nezaštićeni hijerarhijom castinga.

U novom brandu ‘Machete’ na okupu je nekoliko muških glumačkih perjanica (Robert de Niro, Jeff  Fahey, pa neko vrijeme zapreteni Don Johnson, uvjerljiv ‘kao smrt’ i Steven Seagal, kome pristaje uloga negativca). Došlo je i do umnožavanja ženskih slavljenica, pa su na istom projektu razgolićene ili bizarno kostimirane Jessica Alba, Lindsey Lohan i Michelle Rodriguez (o anonimnim meksičkim ljepoticama koje nastavaju mafijaške središnjice da ne govorimo).

Naslovni junak filma bivši je upečatljivi sporedni lik Rodriguezovih naslova, karizmatski Danny Trejo, kojemu je Rodriguez povjerio ne samo najnevjerojatnije akcijske pothvate, već i nekoliko ljubavnih epizoda s pristupačnim ljepoticama, u čemu se čovjek mračnog ‘narančinog lica’ slabije snalazi nego s odredom protivnika.

U priči koja varira priče o sukobu sprege Zla (meksička narkomafija s potkupljenom policijom i američkom političkom desnicom) i snaga Pravednosti (Mreža, ne dokonog Facebook  tipa, već angažirana društvena mreža, organizacija koja podržava meksičke ilegalce u SAD-u), sve je moguće. Agentice u visokim štiklama bore se za provedbu licemjernih imigracijskih zakona, bivši federalci bore se na suprotnim stranama zakona, a beskrupulozni političari manipuliraju predvidljivom biračkom masom… Sve što je pretjerano ili nije logično, u Rodriguezovoj formuli je zabavno ili smiješno. Na kraju filma otvoreno se, kao i sve drugo, istovremeno samouvjereno i  ironično, najavljuju nastavci, uključujući i naslove budućih filmova. Nema kraja pobjedama na strani obespravljenih. Žednih osvete.

Naprijed junaci! Otvorite ventile za ispuhivanje frustracija poraženih! Koji mogu vidjeti kako stradaju zlikovci, profiteri, pokvarenjaci, visokopozicionirani gadovi i njihovi tjelohranitelji. Simbolična Mačeta Pravde nije ni spora ni milosrdna. Satisfakciju zbog nepravdi koje trpe mali ljudi svih zemalja moguće je dobiti. U kinu.

Ada Jukić, Zg. 06.10.2010.    

Red (Red; 2010.), akcija, redatelj Robert Schwenkte

Film mi se svidio. Uzevši u obzir da nisam ljubitelj ni akcijskog ni špijunskog filma, a napose  filmova po stripovskom predlošku, ovu izjavu dajem s još većom ozbiljnošću J. Ali film u kojem junaci mogu sve, uključivo i oporavak  od smrtonosnih rana, nije ozbiljan. Nema govora o ozbiljnosti. Radi se o vrhunskoj zabavi u kojoj vrhunski glumci igraju stripovski slikovitu ulogu.

Bruce Willis i Morgan Freeman, ni John Malkovich, ni Hellen Mirren, da ‘Rusa’ (Brian Cox) ne spominjemo, nisu se našli samo zato da pojačaju svoje  porezne osnovice, već imamo dojam kako se i sami zabavljaju u svojim tipiziranim, ali dotjeranim i dosljednim ulogama (bivših?) režimskih negativaca koji u ulozi potencijalnih žrtava, zaslužuju da budemo  na njihovoj  strani.

I taj element, ta stripovski neograničena emancipacija ostarjelih ljudi, u staračkom nizu od ‘pedesetih’ do  osamdeset godina (kad se ‘nema što izgubiti’), čini film simpatičnim (i tu sam pristrana, zbog vlastitih godina). Lijepo je (i zabavno) vidjeti kako se i od tih ‘dedica’ može još  svašta očekivati, a može se ‘korisno iskoristiti’ i činjenica da neki od njih ‘nemaju više što izgubiti’.

Glavni junak filma je bivši CIA-in djelatnik, vrhunski stručnjak za egzekucije i eliminacije, sada u mirovini, ali još uvijek u kondiciji, spreman za svaku okolnost. I pokaže se da je imao pravo, izložen i dorastao pretjeranim napadima, za koje će se ispostaviti da dolaze iz najbližih i najviših pozicija. U obrani i zaštiti svoje osobe, Willis angažira i svoje stare (ne)prijatelje koji su u stanju pripravnosti i sposobnosti, pa i kad se čini da im ‘nisu sve daske na broju’.

U svijetu u kojem su tridesetogodišnjaci već ‘prestari’ za neka radna mjesta, ali u kojem je sve više umirovljenika u odnosu na mlade generacije i zaposlene  (tako je i razvijenom svijetu), emancipacija starije generacije (u visokoproračunskom američkom filmu) djeluje optimistično i zabavno. U odnosu na status naših umirovljenika koji održavaju kondiciju (i kućni proračun) premećući kontejnere, ovi dobro opremljeni, snalažljivi, duhoviti i (gotovo) neuništivi starci, zabavljaju me, preko recesijske i gerijatrijske mjere.

Osobito su me radovali brzi i efektno sročeni dijalozi, te britke replike, kao iz vremena Wilderove ‘Naslovne strane’ , što pokazuje da  je Hollywood još uvijek spreman uložiti truda u taj aspekt filma, uz sve moguće vizualne specijalne efekte.

Bruce Willis, bez trunke sala na trbuhu, ali oslabljen naklonošću prema laičkoj djevojci (željnoj pustolovina), uz malu pomoć dream teama starkelja (koji se odreda dobro drže, osim možda jadnog Borgninea koji mu nije aktivan suradnik, već daje logistčku potporu), ‘kicks asses’ dobro obučenom mladom executivu i njegovoj nadmoćnoj ekipi.

Ispostavi se da od hladnokrvnih ubojica koji su sve spremni napraviti po naredbi, ipak postoje još opakiji naredbodavci, zločinci s političkom krinkom, koji se pretvaraju da su ono što nisu i spremni su za svoje splačine  (i prikrivanje) žrtvovati sve, uključujući i one koji su im odano služili. Ništa novo pod…

Film je zgodan, zabavan i protiče, uz silne pucnjave, eksplozije i replike, za čas, kao da ne traje skoro dva sata.

Ada Jukić, 23. 11. 2010.

Upoznat ćeš visokog, tamnog stranca (You Will Meet a Tall Dark Stranger; / 2010.), komedija, redatelj Woody Allen

Filmovi Woodyja Allena zadovoljavaju raznovrsne filmofilske potrebe, za smiješnim i ozbiljnim, lakim i teškim, za jednostavnim i složenim, intelektualnim i emocionalnim, za egzistencijalnim i esencijalnim, kao neki plod koji je ukusan i hranjiv, i ako nema mogućnosti za promjenu, taj isti plod će zasititi i najdulje  sačuvati od zasićenosti.

Raznosvrnost Allenovih filmova ne proistječe iz različitosti tema, likova, efekata, scenografije i drugog specijalnog i spektakularnog filmskog materijala, već upravo suprotno. Usredotočen na suvremenog osjetljivog urbanog pojedinca, Allen filmizira univerzalne teme o čovjeku, životu i  smislu, o mogućnostima i uvjetima sreće. Daleko od velikih junaka kojima je svijet pozornica, u malim pričama o malim usamljenim  i nesigurnim ljudima,  Allen gradi stilski jedinstvenu kompoziciju. U opusu koji traje desetljećima, u dugom i produktivnom autorskom režimu, i u različitim žanrovima, Woody Allen priča istu priču  i, uz razumljive oscilacije, ostaje prepoznatljiv.

I u ovom novom izdanju vječne priče o potrebi čovjeka za srećom (koja se ostvaruje prvenstveno na dva područja: stvaralačkom i emocionalnom, napisati knjigu i ostvariti ljubavnu (obiteljsku, trajnu) vezu,  Woody Allen izmiče ponavljanju i potpunoj predvidljivosti.  Autobiografskom  uvjerljivošću opisuje stvaralačke krize, ljudske slabosti, racionalizacije moralnih otklona, uz blagu ironiju prema stereotipima muških i ženskih potreba i odnosa.

I kad sâm ne glumi u svojim filnmovima, njegov casting je autorsko djelo. Glumci u njegovim scenarijima, dijalozima i pred njegovom kamerom postaju oni koje glume. Uvjerljiva je svaka sitnica. Odjeća, interijeri, lajt motivi nekog lika (vidi pivsku bocu u Royevim rukama, ona je stalno tu, ali ne nametljiva i ‘uperena u nas’, već uočljiva pažljivom oku), način govora, iluzije koje kod njih djeluju, sve je dosljedno, bez propusta, važno u cjelini u kojoj iz naoko banalne bračne svađe ili međugeneracijesje razmirice zaiskre filozoske spoznaje ili pitanja.

U ovoj Allenovoj epizodi glumci briljiraju. Od junakinje Naomi Watts i njene krhke i izdržljive filmske majke do Anthonyja Hopkinsa u ulozi starca u sredovječnoj krizi, do ublaženo vulgarne Punch u ulozi sponzoruše supruge (u nezamislivo kičastoj skupoj bundi), do epizodnog sjajnog Banderasa koji glumi netipičnog tamnoputog zavodnika. Svi su odlični. Na svakom uglu iznenađenje, i u naoko klišeiziranim kontekstima. Sve duhovito pomiješano u suvremenu urbanu ‘ljudsku komediju’.

Bez patetike, ali i parodije, diskretno, duhovito, Allen nas vodi kroz finu mrežu ljudskih varki i samozavaravanja, pokušaja i pogreški i povremenih, krhkih rješenja. Filmski užitak na zamišljenom pustom otoku. Ili fotelji  multipleksa.

Ada Jukić, U Zagrebu, 29. 12. 2010.

Zvuk inskata (The Sound of Insects: Record of a Mummy; 2010.), dokumentarni, redatelj Peter Liechti

Najbolji europski dokumentarni film suočava nas s paradoksalnim pitanjem: da li je to uopće dokumentarni film? Ili, još dublje, što je to uopće dokumentarni film? Jer ako dokumentarni film samo dokumentira ono o čemu ‘govori’, ovaj film to ne može, on ne može prikazati to što se dogodilo, jer je ‘sve prošlo’,  protagonist je trajno i konačno izgubljen, a nema ni svjedoka njegova čina koji bi o tome mogli govoriti. Jedini trag je dnevnik koji je budući mrtvac vodio, pa se  radi doslovce o ‘Bilješkama jedne mumije’, a ne ‘Bilješkama o mumiji’ kako je naslov s engleskog (Records of a Mummy) preveden. Dnevnik samoubojice koji je realizirao svoju namjeru.

Film  nije ni opis onoga o čemu dnevnik govori, jer bi to mogao samo igrani film: rekonstruirati događaj, uz glumca koji glumi samoubojicu, uz imitaciju  njegovog skrovišta pokrivenog plastičnom folijom, uz rekvizite njegovih knjiga, svijeća, radija na baterije… Ali mi ne vidimo ni čovjeka koji leži u kolibi, ni kolibu izvana, već ono što je autor filma zamislio da je taj čovjek osjećao i mislio u pojedinim fazama svojeg slabljenja i umiranja. Zapravo vidimo subjektivne kadrove kao da sami ležimo pod plastičnim pokrovom i povremeno izlazimo na šumski proplanak na kojem smo se osamili i slike koje nastaju u našoj svijesti izmučenoj glađu. Način na koji nas autor filma uvlači u subjektivni doživljaj junaka snažan je do mučnine.

Film je snimljen po romanu japanskog pisca Masahiko Shimade, pa ga i to odvlači iz područja uobičajene dokumentarnosti. To što je snimljen po istinitom događaju, također nije dokaz njegove dokumentarne prirode jer se i igrani filmovi snimaju prema istinitim događajima, a neki  od njih s više stilske i produkcijske osnove da taj događaj gotovo dokumentaristički rekonstruiraju. I nije presudno da li je koja komponenta ovog filma glumljena (scena u kojoj iz snježne šume nose mrtvaca do mrtvačkih kola, sigurno nije dokumentarna snimka, a muški glas, svejedno da li je profesionačlni glumac ili nije, čita dnevnik), već način na kojim se manipulira dokumentarnim materijalom, kako ga se oblikuje, kako se koriste efekti boje, crnila i sivila, nejasnoće do isčezavanja (u bjelini), prenoseći subjektivna stanja, simbole, znakove, više nego stvarnu sliku. Autorski odnos oslobođen je faktografije objekta snimanja do eksperimentalne slobode. Ovaj dokumentarni film nije dokument o čovjeku koji je umro i o procesu umiranja, već impresija o tome, učvršćena citatima njegova dnevnika.

Kadrovi koje sadrži film mogu biti dokumentarni, to jest snimljeni izvan studija, bez glumaca, u prirodi, ali način na koji su komponirani nije usmjeren na to da prenese radnju, već atmosferu, osjećaje, tijek svijesti protagonista koji opisuje svoje stanje na putu prema smrti.

Slike šume, neba, ptica, vode, (pa i insekata!), svih onih elemenata pejzaža prenose u isto vrijeme individualne i arhetipske poruke čovjeka koji će sve to napustiti i koji je do kraja svjestan onoga što čini, bez ideoloških ili religijskih anestetika.

Dokumentarnosti se opire i nedostatak faktografskih detalja o protagonistu te mjestu i vremenu događaja. Umjesto pojedinačnog, ostaje dojam uvjetne univerzalnosti (u okviru suvremenosti, spominju se baterije, radio…). Pabirčimo podatke o glavnom (to jest, jedinom) junaku. Muškarac, ne znamo kako se zove, četrdesetak godina, što upućuje na čovjeka u punoj snazi, koji se može oprijeti procjenama rokova životne izdržljivosti. Može trajati duže. Uzgred saznamo da je studirao i to se vidi i iz njegovih bilježaka: obrazovan, ateist, čita Becketa, sluša Bacha… Ni riječi o poslu, obitelji, intimne veze u množini.  Ne znamo zašto se odlučio ubiti. Neko neodređeno nezadovoljstvo, više preveliko očekivanje nego nedovoljni rezultati. Nismo sigurni ni u kojoj je zemlji živio. Jezik filma je univerzalni engleski, s blagim germanskim štihom govornika, što neodređeno upućuje prema nekom europskom sjeveru (roman je japanski).

Ali, i pored te želje da samozatajno napusti ovaj svijet, samoubojica ipak ima potrebu ostaviti tom svijetu opis svojeg odlaska. Svjestan je da čini ono što nitko ne bi i očekuje da neobična smrt označi njegov neznačajni život. Ima naznaka želje za slavom i to zbog jedinstvenosti pothvata, a ne njegovog sadržaja ili ostvarenja. Pa kao što je Herostrat želio postati slavan bar destruktivnim činom, ovaj to pokušava  samodestrukcijom.

I dok nas ova strašna i snažna filmska veza s mrtvim čovjekom može potresti ili protresti iz životne rutine, možemo li u svijetu koji neki doživljavaju kao gadljivi reality show isključiti mogućnost da se nađe netko spreman ovo ponoviti i srušiti rekord izdržljivosti pod punim imenom i  medijskim svjedocima?

Ada Jukić, U Zagrebu, 06. 04. 2010.

Ada Jukić, Zagreb, 26.12.203.