Ples malog pingvina 2 (Happy Feet Two; 2011.), animirani, redatelj George Miller. 1
Poštena igra (Fair Game; 2010.), špijunska drama, redatelj Doug Liman. 2
Promatrač (The Resident; 2011.), psihološki triler, redatelj Antti J. Jokinen. 5
Taoci (Trespass; 2011.), krimidrama, redatelj Joel Schumacher. 8
Zaraza (Contagion; 2011.), drama, redatelj Steven Soderbergh. 11
Uvod – link
Ples malog pingvina 2 (Happy Feet Two; 2011.), animirani, redatelj George Miller
Animirani Mali Carski Pingvin simpatičan je u svom drugom filmskom nastupu i 3 D izdanju, ali možemo li mu ipak dopustiti da radi, to jest pjeva, što god hoće? To da skače i rapa u plesnim točkama, koje su manje integrirane u kontinuitet radnje nego u prvom filmu, to se i očekuje po naslovu filma, ali da u svom infantilnom falsetu pjeva Puccinijevu tenorsku ariju Cavaradossija iz Tosce (E lucevan le stelle), s tekstom ‘izgubljenim u prijevodu’, obraćajući se nezahvalnom Moržu, to je ipak previše. Filmski studiji, koji su bespoštedni u obrani svojih autorskih prava, eksploatiraju svjetsku kulturnu ostavštinu bez obzira i ograničenja, kao što se globalni poduzetnici ne obaziru na prijetnju devastacije prirode i globalnog zatopljenja.
O posljedicama zatopljenja govori i ovaj film. Gromada ledenjaka koji se otopio izolira populaciju carskih pingvina daleko od mora i izvora hrane, pa su potrebni napori starih i novih animiranih junaka da (glavom i nogama) ‘stepaju’ rješenje.
Zanimljiv je tretman likova u ulogama lidera (jata). Umjesto manipulacije ili obmanjivanja pernate mase, vođe se kao pozitivci bore za boljitak svojih sljedbenika. Kad vidimo kočopernog Pingvina na govorničkoj uzvisini pred tisućama pingvina (susjeda ‘naših’ carskih ljubimaca), očekujemo da će u najmanju ruku uvesti carsku diktaturu, a on ulogu junaka prenese na jedinstvenog Letećeg Pingvina! Ni on nema skrivenih planova kontra mase koja mu odobrava, već ih hrabri i educira. I starac na čelu izgladnjelih carskih pingvina nema skrivene zalihe ribe u carskom frižideru, već do posljednjeg kljuna ptica neprijateljica, ostaje na vrhu (zadatka). Ako pomislimo da se animiranim hitovima prenose neke poruke budućim generacijama filmskih gledatelja, ovo su umirujuće projekcije ponašanja nadređenih, za razliku od scenarija u kojima se vještice pretvaraju u dobre maćehe, a maćehe pretvaraju da ne misle zlo Ivici i Marici.
Simpatični Kril koji se želi izdvojiti iz nepregledne planktonske mase odustaje od ‘revolucionarnih’ ideja i skrasi se u svojoj, manje subverzivnoj, gay ulozi. Ljudi su prikazani kao zaštitinici i dobročinitelji pingvina, kao da nemaju ‘crne mrlje’ na ekološkoj savjesti. U svijetu pred globalnom prijetnjom ima mjesta za idilične roditeljske, prijateljske odnose i privremeni sretan kraj, jer ako se komercijalno isplati ovaj nastup Malog Pingvina, opasnosti će se aktualizirati u sljedećem nastavku.
Ada Jukić. U Zagrebu, 23. 11. 2011.
Poštena igra (Fair Game; 2010.), špijunska drama, redatelj Doug Liman
Američka kinematografija ima ‘petlje’ za aktualnu društvenu (samo) kritiku. To joj, uz autorsku odvažnost, omogućuje i ekonomski status koji je relevantan u zemlji (američkog) sna i (multinacionalnog) profita, a koji su, po mogućnosti, u usklađenoj vezi. Stoga smo imali i prije prilike gledati kako se američki filmovi kritički odnose prema aktualnim i osjetljivim povijesnim političkim događajima kao što su Vijetnamski ili Građanski rat, kolonizacija Divljeg zapada ili demokratizacija svijeta. Sve dok kritički ubodi donose prihode, mogu se provoditi, čak i kad su eksplicitno protiv vladajućih struja.
Aktualnost teme pridonosi gledanosti filma. U isto vrijeme, makar i prema osobama koje nisu više u vrhu vlasti, već i onima koje su svojim pristankom na filmsku obradu ili iznošenjem materijala doprinijele realizaciji filma, film u pravilu ima obzira. Bez vremenskog odmaka (povijesne distance), upitna je objektivnost prikaza. Takav prikaz preostaje kao mogućnost nekim drugim filmovima, a neki se bave stvarima ‘dok su još vruće’.
‘Poštena igra’ jedan je od tih filmova. On govori o vrućoj temi (izmišljenog) povoda za irački rat i argumentira tezu koju su pacifisti i pronicljivi ljudi diljem svijeta znali i u vrijeme izbijanja rata i službenih otkrića o tome. Sama činjenica, da rata nije trebalo biti i da su pale nepotrebne žrtve i da je javnost izmanipulirana, međutim, nije središnji problem filma, već sudbina jedne (stvarne) agentice CIA-e (Naomi Watts) koja se opirala pritisku nadređenih, odnosno koja je bila razotkrivena kao tajna agentica, zato što se njen nuž (Sean Penn) javno izjasnio protiv službene interpretacije.
Solidna gluma i produkcija ne mogu poništiti dojam pristranosti prema junakinji koja iritira svojom naivnošću i uvjerenošću da se bori za dobrobit Domovine i Svijeta. Ona doista nije imala pojma (vjerojatno nije gledala američke filmove o CIA-i i sličnim organizacijama), a ni osamnaest godina rada u toj instituciji nije joj bilo dovoljno da zaključi da ne može očekivati razumijevanje za iskrene ciljeve ukoliko nisu usklađeni sa zadanim i da je mogu žrtvovati ako se za to ukaže potreba (vidi ili pročitaj ‘Spaliti prije čitanja’ braće Cohen J.)
Dakle, ta odvažna plemenita žena, supruga i majka, koja u zemlje potencijalnog terorizma odlazi kao u ‘shopping mall’, s iznenađenjem konstatira da svijet u kojem živi, a osobito kolege i nadređeni u instituciji koja se zalaže za ‘mir u svijetu’ može lagati, a može i otkriti istinu (o njenom identitetu), samo da proturi laž koja će dovesti do rata koji je u ‘širem interesu’. Njeno razotkrivanje u javnosti znači izravnu opasnost za nju, njenu obitelj i projekte (i ljude koje je uključila) u zemljama ‘trećeg reda’ u kojima je djelovala ‘under cover’.
Otkriće prevare koja je dovela do neprocjenjivih žrtava s obje strane, a zbog koje su se, uzgred, nadležni ispričali (Sorry, Folks!), u filmu ne dovodi u pitanje temeljne vrijednosti i institucije američke države. Iako se citira govorima na televiziji (uz druge dokumentarne materijale) predsjednik Bush zaštićen je eksplicitne odgovornosti. Za sve je ‘zaslužan’ Potpredsjednik (i njegovi ljudi), pa se implicira da je i Bush (kao i narod mu) bio zaveden spletkama svoga ‘vezira’. Muž, umirovljeni diplomat koji svoje znanje o siromašnim zemljama i osobne veze pokušava unovčiti poslovnim transakcijama, poziva se na plemenita načela američke demokracije (za nju se treba boriti, a ne samo koristiti njene blagodati). Na kući Agentičinog oca (vojnog lica u mirovini) vijori zastava. Sama Agentica do kraja ne gubi iluzije o zanimanju koje je samostalno odabrala. A na kraju, na izmaku snaga, odluči se boriti za onu instituciju koja samo u američkim filmovima (i TV serijalima) ima opipljivu dimenziju stvarnog objekta, nekog proizvoda koji se može pribaviti ili izgubiti: Brak. ‘I am loosing my marriage!’, to zvuči kao gubitak na burzi, kao nekretnina ‘na bubnju’, koja se još može sačuvati, ako se primijene odgovarajuće (marketinške) mjere. Dakle, kad se odluči sačuvati svoj brak, kao još jednu temeljnu vrijednost, Agentica (i njen medijski eksponirani Muž) dobiju takvu snagu, da rezultati ne mogu izostati. Istina izbija na vidjelo i, s manjim učinkom nego u Watergateu, medijske snage uspijevaju srušiti pritisak političkih vrhovnika.
Još jedna (donekle) utješna priča u kojoj slabiji mogu pobijediti, uz uzgredno žaljenje zbog ireverzibilnih gubitaka.
Uz sve to (odnosno, stoga) film je uputno pogledati i potvrditi očekivanja onih koji obrađuju aktualne teme, da će nas to zanimati.
Ada Jukić, Zagreb, 20. 01. 2011.
Promatrač (The Resident; 2011.), psihološki triler, redatelj Antti J. Jokinen
Zbog ove uloge ‘Djevojka od milijun dolara’ neće dobiti novog Oscara. Nije to loš film i neke njegove pojedinosti govore o solidno realiziranom projektu, ali u području ‘već viđenog’ ne donosi novine, a za neka pitanja (rastanak para zbog površne nevjere muškog partnera, radni pritisak u bolničkoj službi, kucanje biološkog sata na materinska vrata emancipirane žene…) koristi rutinske obrasce, kao kataloške filmske umetke.
U psihološkom trileru u kojem se ekonomizira psihološkom konkretizacijom, junakinja je idealizirana, tako da svaki Promatrač (a time i gledatelj filma) vidi samo što bi ona sâma pristala pokazati. Nije sklona, primjerice, tome da je vidimo golu sprijeda. U sceni koja bi trebala biti ‘prirodno erotska’, ona (ne sluteći da je itko promatra ili snima J) poslije kupanja maže grudi kremom tek kad obuče potkošulju. Uz to, spava bez skidanja šminke, besprijekorno depilirana i očupanih obrva. Ni traga životnim detaljima koje bi svaki promatrač morao promotriti, ako promatra živu osobu koja nije svjesna da je promatraju (i čuju J).
Uz razumljive konvencije žanra (neće se u psihološkom trileru prikazivati fiziološke pojave i aktivnosti J), ovdje se pokazuje kako na film utječe višak obzira prema glumcu, u ovom slučaju glumici, koja, pored toga što je istaknuta Oscarom, ima i nadležnosti izvršnog producenta. Možemo zamisliti kako holivudska zvijezda upućuje redatelja, igranofilmskog greenhorna s glazbenim videospotovskim referencama: Pazi da ispadnem privlačna! I doista, Hilary ima lijepe noge i stražnjicu i to imamo prilike dobro promotriti u filmu. Njena gumenasta mišićava pojava prikazuje se u dva duga navrata jutarnjeg jogginga, pa očekujemo da će je za vrijeme tog trčanja zaskočiti koji brooklinski napasnik. Ali, napasnika ima i u unutar sigurnih stambenih zgrada. I o tome se radi.
Kuća u kojoj atraktivna prezaposlena liječnica (ilustrirano scenama kao preuzetim iz ‘Hitne službe’!), nakon nekoliko anegdotskih pokušaja (u kojima saznajemo kakva je nestašica stanova za samce u New Yorku i kolike su najamnine) nalazi po povoljnim uvjetima stan iz filmskih snova (redateljski najbolje prikazan prostor koji je (kad treba) stiješnjen, a u drugim okolnostima izgleda prostran kao krilo dvorca u kojem junakinju proganjaju duhovi), nalikuje na nevjerojatno zdanje iz Rosemaryne bebe (daleko od drugih usporedbi s remek djelom Romana Polanskog!).
Tema promatrača (uostalom, ovaj Promatrač ne samo da promatra, već i djeluje i, po originalnom naslovu, kao Resident, ‘stanuje’!) poznata je u najmanju ruku, iz Slivera. Sâm redatelj i supisac scenarija spominje među filmskim prethodnicima ‘Stanara’ R. Polanskog i ‘Fatalnu privlačnost’ Adriana Lynea. Što nam novi ‘stambeni’ Promatrač hoće reći (to jest, pokazati)? Ništa novo, a neke dionice, osobito završne, u kojoj se stambeni i podzemni (tunelski) prostori izmjenjuju (u nepotrebnom broju ponavljanja) ne postižu stupnjeve napetosti svojih istaknutih žanrovskih prethodnika. Borba između atletske junakinje i zlog Promatrača predugo traje i oscilira, umjesto da se napinje.
S obzirom da ne želim otkriti tijek i ishod ‘promatranja i djelovanja’ protagonista u filmu, ne mogu komentirati izbor atraktivnog Jeffreyja Deana Morgana za ulogu koju dobro glumački realizira, ali svojim izgledom ne argumentira frustraciju. Taj šarmantni bradonja mogao bi dobiti ekipu mišićavih navijačica za druženje i zabavu, a on pati za nečim što mu nije dostupno. Potencijal uloge Christophera Leeja nije iskorišten. Dobro je počelo, a onda … A jedan od rijetkih karakterističnih redateljskih postupaka, kao što je ponavljanje cijelih sekvenci filma s drugog aspekta, odnosno druge promatračke pozicije, koje razjašnjavaju ono što (ni)smo vidjeli, nije izbjegao dozu redundantnosti.
Ovo nisu razlozi da sa zadovoljstvom ne pogledamo film u mračnoj sigurnosti kina i s povjerenjem u osjetljivu prirodu psihološkog trilera koji ne može dopustiti potpuni pad nevine žrtve, iako pristaje na njene (psihološke) traume i kolaterarne žrtve u epizodnim ulogama.
Ada Jukić, Zagreb, 19. 05. 2011.
Taoci (Trespass; 2011.), krimidrama, redatelj Joel Schumacher
Filmskim američkim bogatašima nije lako. Svi imaju probleme u poslu i obitelji. Muž je prezaposlen i nema ga kod kuće ni kad nema ljubavnicu. Žena je zapostavljena i dosađuje se u sofisticiranim minimalistički uređenim interijerima, u kojima jedva prepoznajemo kuhinju i u nju ugrađene svemirske uređaje. Njegovana i usamljena, tužna majka familias obilazi svoje prazno kućanstvo s gotovim opravdanjem za nevjeru, koje ipak ne koristi svaki put kad je muž ostavi na cjedilu. Tu je i teenagerica koja se opire nježnim obiteljskim sponama i privlače je pubertetski zabranjeni sadržaji. Uzgred, žalosno je što nema drugih, ‘neotkrivenih’ užitaka za male buntovnike bez razloga osim standarda ‘piće, seks i trava’, pa se to prepuštanje poroku svodi na iste kadrove. A svi skupa nekamo žure i nemaju vremana pojesti raskošni doručak koji se baca poslije seta. Obiteljska idila uključuje tipična međuspolna i međugeneracijska nerazumijevanja i samo im treba neka katastrofa s happy endom, da počnu cijeniti ono što su do tada imali.
Kako se identificirati s tim junacima koji ne znaju uživati u onome za čime žude oni koji ih gledaju? Da bilo kojeg prosječnog gledatelja pitate što bi želio, rekao bi (ako nije bolestan, pa želi biti zdrav), da želi biti bogat. Pa zar bi onda, po filmskom scenariju, bio sretan? Je li to utjeha siromasima, da bogati nisu sretni? A ako jesu, da i oni moraju umrijeti? Dok publici ‘cure sline’ na pogled na plakare (veće od garsonjera) s uredno poslaganim vješalicama haljina i odijela, njihovi filmski vlasnici ponašaju se nezainteresirano, kao da se pogled iz vile na bazen ne plaća, već podrazumijeva. Siroti bogataši ne cijene to što imaju, kao da im je sve to što imaju potrebno da bi se mogli koncentrirati na ono što im nedostaje, uključujući i ono što je neophodno izgubiti, da bi mogli imati to što imaju.
A kako god nesretni bili u svom bogatstvu, ipak jedna od najvećih briga tih nesretnika je kako sačuvati tu poziciju. Kako ne zamijeniti brige obilja egzistencijalnim problemima koji, s druge strane društvene margine, dovode do sukoba i problema druge vrste. Kako u ovom nesigurnom svijetu osigurati budućnost? Kako u svijetu lopova, terorista i sve većih nejednakosti zaštititi svoju obitelj i imovinu? Ili se to dvoje ipak ne može odvojiti?
Već smo u nizu filmova vidjeli čemu se sve domišljaju junaci. Kako grade podrume za slučaj atomske katastrofe, kako ugrađuju alarme i opremaju ‘sobe za paniku’, kako bi umakli neprijateljima koji ipak uđu u njihove domove. Na usamljenim imanjima, do zuba utvrđenim tehnološkom zaštitom, oni se ipak oslanjaju na snagu sustava koji štiti zakonite razlike i u većini slučajeva kao pozitivci dobivaju bitku s neuglednim marginalcima koji nisu iskoristili ‘jednaku šansu’ za bogaćenje. Čak i kad su roditelji do bogatstva došli na sumnjivi način, njihova borba za potomstvo ih rehabilitira, a pogotovo ako padnu kao žrtve i time okaju financijski grijeh. Ali napadači, kako god imali opravdanja za svoje skretanje s puta, u pravilu gube kao neispravljivi negativci.
Film se odigrava u raskošnoj kući (koja se ipak, u sceni plamena, pokaže kao krhka drvena maketa), a počinje standardnim obiteljskim stereotipom. Otac, trgovac dijamantima, koji stalno poslom izbiva ne može ni ove večeri ostati na večeri, majka (Nicole Kidman) manekenskim prstima u kuhinji sprema večeru na kojoj nitko ne želi ostati, a ljepuškasta kćerka koja želi ‘brzo odrasti’ želi umjesto večere ići na tulum i zna se što tamo raditi. Teška drama nadvija se nad bračnim i roditeljskim parom. A onda u kuću upadaju ljudi koji nemaju obzira za njihove nevolje i okrutnim metodama pokušavaju se domoći onoga do čega ovim ljudima izgleda nije stalo. To jest, ako se opiru to nije zato što su im materijalne vrijednosti presudne. Zašto se i kako opiru, saznat ćete u kinu.
Redatelj stripovskih filmskih uspješnica ‘Batmana’ i ‘Batmana i Robin’-a, u komornom obiteljskom okruženju pokušava dosegnuti napetost svoje ‘Telefonske govornice’, ali s manje uspjeha. Likovi iz ‘Trespass’-a shematizirani su i idealizirani, čak i kad se to utvrdi naknadno. Buntovna djevojčica ipak ne nasjedne ‘prljavim iskušenjima’ svojih vršnjaka, a majka, kakve god bile okolnosti (i videodokazi) njenog mogućeg otklona od bračnih zavjeta, vraća svoj supružanski dignitet. Otac, obilježen pečatom gramzivosti, uspijeva se opravdati neočekivanom objavom svoga financijskog stanja. U nastojanju da napetost dovede ‘do usijanja’, Schumacher gubi aspekt uvjerljivosti, osobito u finalnom nadmetanju članova obitelji da se izravno (ne obraćajući se za pomoć i ne obazirući se na fizikalna ograničenja prostora i vremena) izbore za oslobođenje jednih i drugih.
Akcijska interpretacija tragedije s društveno poželjnim ishodom. Tko i poslije ovog filma ne želi biti milijunaš?
Ada Jukić, Zagreb, 23. 11. 2011.
Zaraza (Contagion; 2011.), drama, redatelj Steven Soderbergh
Da je spozor ovog filma farmaceutska korporacija ili visoka institucija poput Svjetske zdravstvene organizacije ili koji američki zavod za zdravlje, pa čak i neka lokalna jedinica vlasti, reda i pravde, ne bih se začudila. Svi su oni prikazani kao djelatni, zaslužni, požrtvovni i u funkciji svekolikog čovječanstva, a jedine mane bile bi pojedinačni ljudski ‘popusti’ inače moralnih funkcionera koji se malo više zalažu za svoje bližnje nego svekoliko čovječanstvo (jedan od takvih okaje svoj protekcijski grijeh donacijom vlastite spasonosne doze cjepiva sinu podređenog zaposlenika).
Najveći (to jest jedini) negativac među protagonistima je predstavnik slobodnog novinarstva, free lancer elektroničkog (internet!) medija koji povjerenje svojih blogerskih sljedbenika zlorabi za vlastitu financijsku korist, dok njegove prljave profiterske tajne namjere ne otkriju dobronamjerne profesionalne tajne službe. Još se prigodno tom istom negativcu u usta stave objede na račun gore navedenih korporacija i institucija, pa se tako ‘ad hominem’ ponište. Zar bi bilo moguće da tvrtke koje proizvode lijekove profitiraju od masovnih ljudskih bolesti? Zar bi bilo moguće da se one unaprijed pripreme za svaku eventualnost, uključivo i onu kojoj same doprinesu, kako bi bile uspješnije u spašavanju globalnog pacijentskog tržišta? Jer kad bi sve bilo ‘po pravilima’, tko bi stigao istražiti i istestirati, pa proizvesti i podijeliti (prodati?) spasonosne lijekove? Jedno pitanje o mogućoj sprezi Svjetske zdravstvene organizacije i farmaceutskih korporacija postavi i neki novinar na nekoj konferenciji za tisak, a odgovor nadležnog (okrupnjeli i na sve pripravni Laurence Fishburne) upućuje na to da je manji problem ako se nekom problemu (konkretno, svinjskoj gripi) prida prevelika pažnja, nego da tko strada zbog nedovoljne pažnje nadležnih!
U kontekstu smrtne opasnosti, malu ali uočljivu moralnu mrlju preuzima na sebe nesretna Emma (požrtvovna Gwyneth Paltrow) koja kao poslovno emancipirana supruga i majka ostvari seksualnu vezu između dva interkontinentalna leta na povratku kući. Tu vezu ostvaruje sa svojim ‘bivšim’, a ne nekim strancem (ipak joj scenarij nije namijenio dodatnu kvalifikaciju pohotnice s nepoznatim muškarcem, za razliku od, na primjer, ‘Obučene da ubije’). Ona plaća taj ‘grijeh’ ne samo time što oboli (uzgred, ne od posljedica tog intimnog odnosa) i umre, već joj pred gledateljima na obdukcijskom stolu izrežu lubanju i prikažu skalp.
Film se klasificira kao ‘globalni triler’ i doista, određuje ga dimenzija i faktografija globalnosti. ‘Skačemo’ iz jedne do druge svjetske metropole koje su definirane brojem stanovnika (ako se dobro sjećam, u Tokiju živi oko 36 milijuna ljudi…?), pri čemu taj broj ukazuje na brojnost ljudskih interakcija kojima se virus može prenijeti te mogući broj urbanih žrtava. Paralelno i sukcesivno pratimo alarmantnu situaciju oboljelih pojedinaca i posljedice masovnih oboljenja u definiranom vremenu (Prvi dan, Drugi, Deseti … ) od Početka, to jest izbijanja zaraze.
Nakon klasičnih scena panike i destrukcije u koju se ruši civilizacija te naznaka egzistencijalnih problema s kojima se suočavaju junaci (nestašica hrane, napadi bandi, gomilanje uličnog smeća koje može biti izvor drugih, ‘klasičnih’ zaraza, ali i zastoj svjetske proizvodnje, prometa, tržišta itd.), sve se idilično smiri ubodom injekcije za cjepivo i stvari se kao čarobnim štapićem vraćaju u normalu. Kad bi doista došlo do ovakvog zastoja u svjetskoj ekonomiji, posljedice bi bile pogubnije od virusne kataklizme.
Naznaka mogućnosti promjene ponašanja jednog od junaka (muž prve žrtve, Matt Damon) u rulji koja otima hranu ili s puškom u obiteljskoj kući, ne realizira se. Nitko se, osim anonimne gomile, u paničnoj situaciji ne promeće u agresivca ili primitivca, a neki (zdravstveni) funkcioneri, doslovce i na smrtnom pragu čine humana djela (Kate Winslet pruža umirućem bolesniku svoju bundu). Svi ostaju junaci, osim pokvarenjaka koji su to bili i prije ‘izvanrednih okolnosti’. Sve se prezentira vizualno zanimljivim, dinamičnim filmskim rječnikom i instrumentarijem, a filmsko vrijeme brzo prolazi i kad obrađuje stereotipe. Dobar filmski komercijalni proizvod.
Za razliku od prethodnih filmova o zarazama (a ‘prebolili smo’ ih već nekoliko) u kojima se u pravilu otkrivaju i kritiziraju kao neučinkoviti ili nepravedni postojeći društveni mehanizmi koji se ogledaju u katastrofičnim situacijama kao na kritičnim testovima djelotvornosti, a spas čovječanstva u pravilu ostaje rezultat zalaganja neshvaćenih i čak onemogućenih pojedinaca, kontra tim mehanizmima i autoritetima, ‘Zaraza’ oskarovskog Soderbergha (‘Traffic’) učvršćuje povjerenje čovječanstva u svjetski zdravstveni, administrativni i moralni poredak. Neka samo virusi dođu. Ima onih koji o tome brinu. Ne smije se samo podleći panici i internetskim dezinformacijama. A koliko god ljudi strada, stradat će ih manje nego što bi se to mogli očekivati. Treba slušati nadležne, a ne treba se rukovati ni družiti sa sličnima i različitima te ne dirati ručke u sredstvima javnog prometa…
Iako u valorizaciji filma treba formu odvojiti od priče (i kad ne prepričavamo priču, već poruke i stavove koje iz priče možemo izvući) i iako sâma priča, pa i najhumanija i najprogresivnija ne može osigurati dobar film, ipak očekujemo od dobrih filmskih stvaralaca, pa i komercijalnih, da se zalažu za kritičnije propitivanje stvarnosti, a ne apoteozu postojećeg.
Uzgred, uz sve interakcije i komunikacije u globalnom svijetu, uz sve tipkovnice i daljinske upravljače kojima se služimo u javnim prostorima, zar nije čudo da već nismo podlegli nekoj globalnoj i fatalnoj zarazi? Pored bioloških, izloženi smo i opasnosti od ‘računalnih virusa’.
Ada Jukić, Zagreb, 27. 09. 2011.
Ada Jukić, U Zagrebu, 25.12.2023.
