Napoleon (2023.)
Redatelj: Ridley Scott
Glume: Vanessa Kirby, Ludivine Sagnier, Joaquin Phoenix, Ben Miles, Tahar Rahim, Ian McNeice
Trajanje: 158 min.
‘Ima li eksplicitnih scena’, upitala je, dok smo izlazili iz dvorane, žena s tinejdžerom koji se opremljen grickalicama spremao za dvoipolsatnu projekciju. Ako je mislila na golišave scene, nije ih bilo. Nismo vidjeli ni Josephininu golu… nogu 🙂 , a najdublji u erotskom pogledu bio je njezin dekolte. Ni Napoleona nismo vidjeli u ulozi velikog ljubavnika, već samodopadnog i frustriranog mužjaka-dječaka kojemu su jednako važni (i indikativno blizu) pojmovi majke i žene.
Oznaka filma brojem 15 prije bi se odnosila na scene ubijanja (odsijecanja glava, primjerice) i ratnih razaranja na koje su današnji petnaestogodišnjaci otporniji iskustvima igrica i TV vijesti. A ako je školarac s mamom u kinu želio saznati kako postati povijesna ličnost koju će zvati velikim pobjednikom uz milijunske žrtve na vlastitoj strani, nije dobio recept. Metode su starije od Napoleona. Povijest nije učiteljica života, već se ponavlja. Stotinu godina poslije bitke na Waterloou, na istim europskim poljima bjesnio je svjetski rat, a scene životinja i ljudi u krvavim ljudskim obračunima podsjećaju na Spielbergov ‘Put rata’ (War Horse; 2011.).
Fotografiju ustupio TMDB
Napoleon nije osoba kojoj se Ridley Scott divi. Niti ga osuđuje na način kojim bi pretenciozni protagonist bio zadovoljan. Možda je najbliži (ali ne posve tako negativno) mišljenju hladnokrvnog Wellingtona (sjajni Rupert Everett u kratkoj ulozi), za kojega je Napoleon štetočina, ali ne ‘big deal’ kojim se desetljećima bavi Europa. Odnos umanjivanja pompeznog imagea malog velikog osvajača dominira filmom više od velikog negiranja ili osude. Ne pretjeruje se čak ni s omalovažavanjem junaka koji je, u najmanju ruku povremeno, smiješan. I to ne samo kad uživa u janjećim kotletima ‘koje mu je udijelila sudbina’, već svojim uvjerenjem da je nepogrešiv i neodoljiv.
A propos neodoljivosti… Ako se i možemo pitati je li Scottov Napoleon luđak ili junak, nema sumnje u to što je bio za Josephinu. Ona se jedva može suzdržati od podsmjeha, nema govora o ljubavi. Iskusna aristokratkinja ‘skužila’ je iskompleksiranog provincijalca u usponu i to koristi za vlastite ciljeve (ni to nije ugodna uloga jer se naporni dječačić u svakom trenutku može pretvoriti u grubijana).
U svojoj društvenoj ulozi Napoleon je čovjek koji je počeo kao branitelj republike, a izborio se za carsku krunu, pri čemu ne vidi kontradikciju ni apsurd. Kad smo kod smiješnih povoda, tu je i scena prilikom ceremonije krunidbe u kojoj Napoleon, pretovaren hermelinskim krznom i drugim krunskim atributima, na glavi pritisnutoj debelim zlatnim lovor vijencem ne može staviti krunu na glavu, pa je samo primiče i vraća.
Koji su sastojci za uspon do društvenog vrha (i pada)? Mješavina sposobnosti, arogancije, hrabrosti, ludosti i stjecaja okolnosti. Istaknuto mjesto zauzima nedostatak odgovornosti za vlastite poraze. Drugi su krivi. Uostalom, nema poraza. To ne znači da neće svaki niski, bezobzirni, kontradiktorni, iskompleksirani freudovski čitljiv ‘majčin sin’ postati Napoleon. Film se kratko i ne baš pohvalno referira i na drugu stranu, masu koja proizvodi i slavi takve junake. Te ekipu suradnika i suparnika velikih igrača koji se izmjenjuju u tim ulogama.
Ridley Scott puno toga preskače iz opširne faktografije i fikcije o Napoleonu. Od šezdesetak bitaka koje je vodio prikazane su tri, Toulon, Austerlitz i Waterloo, uz pohod na Rusiju s epizodom prazne Moskve i zimskog poraznog povlačenja. Ima toliko materijala koji je efektno preskočen, pa detalji ne zagušuju glavnu liniju. Zgodna je, primjerice, elipsa od odlaska Napoleona i Marije Louise u spavaonicu do rođenja njihova sina, nasljednika. Ali ti skokovi katkad ostavljaju i pukotine u kojima se gube određene pretpostavke i značenja, a i likovi. Nakon toulonske pobjede i prve vojne promocije, Napoleon se ponaša kao prokušani pobjednik, što se može bazirati samo na nizu, a ne jedinstvenom postignuću. A do kraja filma ne saznamo što se dogodilo s nekim značajnim likovima iz Napoleonova okruženja.
Napoleon Ridleyja Scotta nije idealiziran niti promoviran u povijesnog superjunaka. Čujemo ga kako dašće od straha prije bitke i cvili zbog ljubavnih muka. On može gurnuti ruku u krvavu ranu i masu vojnika poslati u smrt. On moralno okupira mumificirani Egipat i brani Francusku osvajanjem Rusije. Ali baš kad pomislimo da ga možemo o(t)pisati kao slabića ili šarlatana, Napoleon dobije priliku gotovo hipnotizerskim pogledom upravljati ljudima i događajima, a pod svojim smiješnim šeširom izgledati moćno. Uvjerljivoj metamorfozi doprinosi i izbor Joaquina Phoenixa za naslovnu ulogu. Scott ga ne pokušava pomladiti u prikazu Napoleona na početku karijere. Poremećeni Commodus iz njegova ‘Gladijatora’ (2000.) pokazuje se kao fantastično rješenje ‘napoleonske enigme’.
Film počinje scenama pada monarhije u vihoru francuske revolucije, koncentriran na sudbinu Marije Antoinette. Njeno tijelo, lice, a osobito kosa nose tjeskobnu simboliku pometnje i poraza, s vrhuncem u prikazu pogubljenja i zastrašujućeg prikaza odsječene glave. Slijede mahnitanja razdoblja terora i previranja među vođama, a novi krvavi vizualni udar prouzroči topovska kugla u prsa Napoleonova konja. Od prikazanih bitaka vizualno je osobito dojmljiv Austerlitz s prizorima utapanja vojnika i životinja u zaleđenom jezeru. Uz epske scene bitaka i monumentalnih interijera, vizualno su atraktivni i komorni kostimirani prikazi primanja, večera te diplomatskih susreta i okreta.
Film sadrži sve elemente velikog filma o velikom imenu, ako ne junaku. Naše vrijeme prije će prepoznati takvog tipa nego ga ima razloga slaviti.
Film je pogledan u multipleksu Z Centar
Ada Jukić
Zagreb, 25. studenoga 2023.
