København findes ikke / Copenhagen Does Not Exist (2023.)
Redatelj: Martin Skovjberg
Glume: Jonas Holst Schmidt, Angela Bundalović, Zlatko Burić, Christopher Læssø, Vilmer Trier Brøgger
Copenhagen i Zagreb
Film sam gledala u okviru Zagreb film festivala, u subotu 11. studenog 2023., u Muzeju suvremene umjetnosti. Izdvojila sam ga zbog naslova. Poznajem i volim Copenhagen i htjela sam, uz sâm film, vidjeti koje će njegove vizure sadržavati i hoću li ih prepoznati. Bilo ih je malo. Nakratko obrisi Mramorne crkve i konzola Opere, iz zraka uobličen Planetarij u karakterističnoj kompoziciji krovova. I nakratko, prepoznatljiva za one koji su je očekivali, silhueta Copenhilla, spalioničke piramide slavnog Bjarkea Ingelsa, do čijeg sam se vrha popela stepenicama dok su se niz padinu po umjetnoj travi spuštali skijaši.
Dulji su pogledi bili kroz prozor na neko od jezera ili morski kanal u sjevernom dijelu grada. I scena igre uz ogradu mosta. Malo otvorenog i živog Copenhagena, ni trunke boje fasada Nyhavna ili Gammel Stranda, bez reprezentativnosti Kongens Nytorva ili bohemštine Christianshavna. Copenhagen siv i urban, što on i može biti, a što je, uostalom, u skladu sa scenarijem i atmosferom filma.
Fotografiju ustupio ZFF
Kao i introvertirani protagonisti, film se koncentrira na unutrašnjost stanja i prostora, pa detaljnije upoznajemo četiri kopenhaška interijera. Jedan je stan u višekatnici u kojem je mladi ljubavni par živio, drugi je stan u kojem otac djevojke (Zlatko Burić) ispituje mladića, a treći pretenciozno uređen apartman u kojem danski bračni par ugošćuje Idu (Angela Bundalovic) i Sandera (Jonas Holst Schmidt), a koji najviše otkriva opsesiju Danaca za uređenjem prostora. Nakratko, u retrospektivi, ulazimo u unajmljeni stan koji je Sander napustio kad se pridružio Idi.
O čemu se radi
Radnja se odvija u starinskom polupraznom stanu visokih stropova u kojem Idin otac ispituje bivšeg mladića svoje kćeri koja je nestala prije nekoliko mjeseci. Ispitivanje se odvija u nekoliko navrata, s predasima u kojima se mladić sjeća i sanjari, a odgovore kamerom snima Idin brat, Viktor (Vilmer Trier Brøgger).
Postavlja se pitanje zašto se snima taj razgovor kad su svi zainteresirani prisutni. Hoće li otac to naknadno pregledavati i pokušati iz snimljenog materijala zaključiti nešto što nije zamijetio tijekom ispitivanja ili će snimku predati nekoj instituciji. Bilježenje mladićevog iskaza ima određenu ulogu i u njegovom izlaganju i u izlaganju radnje, ali nije, a moglo je biti obrazloženo. Spomenuto je da je Idin otac bio bolestan, pa se moglo omogućiti današnjom tehnologijom kontakt ispitanika i ispitivača na udaljenosti, pri čemu bi snimanje bilo logično. Uzgred, snimanje se ne obavlja računalom ili mobitelom, već kamerom postavljenom na stalku, što ukazuje na snimateljsku nostalgiju za koju će filmofili imati razumijevanja.
Mladić odgovara na pitanja zabrinutog oca koji nakon mjeseci kćerinog izbivanja, zbog njenog prethodnog ponašanja, nije toliko zabrinut koliko bi mogao biti. Sander opisuje prvi susret s Idom, način na koji se veza razvijala, povlačenje od društva te konačni bijeg.
Upoznajemo dva usamljena lika koji ne uspijevaju biti sretni niti kada su zajedno. Oni ne mogu živjeti u gradu u kojem je moguć najugodniji život na svijetu (zapravo, po najnovijim procjenama, na drugom mjestu poslije Beča, ali tko može izmjeriti nijanse privlačnosti gradova? Uzgred, to sam pročitala u članku Kobenhavnliv časopisa, procjenu je izvršila internacionalna institucija, a na listi deset najpoželjnijih metropolisa, tri su kanadska grada, a što se europskih destinacija tiče, ističu se švicarski). U svakom slučaju, Copenhagen ima sve što nekoga tko je u stanju biti sretan može učiniti sretnim, ali postoje i oni za koje ta mogućnost ne postoji.
Film je uvjerljivo prikazao kako je moguće da dvije mlade osobe koje, uz prihvatljiv ili (jedan od njih) nikakav angažman, imaju uvjete za život u gradu o kojem milijuni ljudi sanjaju, ne mogu sretno živjeti. Film je zahtjevan svojim usporenim i suzdržanim ilustracijama tih nemogućnosti i neprihvatljivosti mogućnosti.
Detalj koji je utemeljen, ali bolje da je izostavljen
Prikaz povraćanja u filmovima jedan je od iskušenja s kojima se suočava osjetljiv gledatelj. Naravno da je povraćanje dio života i metabolizma i iskustva itd. I da pokazuje i otkriva stanja I djelovanja likova itd., Ali nije to lako gledati, pa postoji odgovornost onih koji to ipak odluče eksplicirati. Gadljivost prikaza nije pouzdan specijalni efekt, gledatelj uvijek može zažmiriti. Čak i u životu, ne gledamo onog tko povraća u krupnom planu (osim kad smo sami protagonisti 🙂 . U ovom filmu povraćanje jest relevantan element koji povezuje stanje protagonista s traumatskim sjećanjem. Ali detalji i trajanje, ‘hiperrealizam’, gotovo tekstura prikaza, odbijaju. Pored svih značenja koja nosi, radije bih da je preveden elipsom.
Ada Jukić
Zagreb, 12. studenoga 2023.
Film je pogledan u Kinu Metropolis
