OGLEDALO NAŠE STVARNOSTI
Ovogodišnje 25. izdanje Festivala dokumentarnog filma koga u Ljubljani organizira i producira Cankarov dom je od 10. do 17. ožujka 2023. ponudilo slikoviti presjek stanja u suvremenom svijetu. Punih tjedan dana smo gledali djeliće stvarnosti pred kojima zatvaramo oči, jer su previše bolni ili ih ne vidimo, jer su sakriveni. Od ponuđena 21 cjelovečernja filma iz svjetske produkcije, pet ih je bilo u natjecateljskoj sekciji za nagradu Amnesty International: Budi moj glas (Be My Voice), emotivni, proživljeni film o borbi Iranaca protiv islamističkog režima; Casa Susanna, o tajnoj zajednici muškaraca koji su se voljeli odijevati u žene 1950-ih u SAD-u; nominacija za Oscara Kuća od krhotina (House of Coeds), o prijelaznom domu za djecu u istočnoj Ukrajini; film Pomračenje, metafora sumraka Jugoslavije i Srbije pod Miloševićem; i Nevinost (Innocence), o ranoj indoktrinaciji i militarizaciji djece u Izraelu.
Fotografiju ustupio FDF – Bella Ciao – Per la liberta, directed Giulia Giapponesi, 93
Budi moj glas
Međunarodni žiri u sastavu makedonske redateljice Teone Strugar Mitevske, slovenskog redatelja Borisa Petkovića i članice izvršnog odbora Amnesty International Slovenije Maje Pan, odlučili su da nagradu Amnesty International Slovenije za najbolji film na temu ljudskih prava dodijele filmu iranske redateljice Nahide Perssona Budi moj glas. Film prikazuje dirljiv portret žena koje se opiru prisilnom nošenju hidžaba na društvenim mrežama, uz pomoć aktivistice i novinarke Masih Alinejad, koja utjelovljuje glas na internetu za sve one koji su uskraćeni u Iranu. Prema ocjeni žirija, “ovaj dokumentarac je spoj aktivizma i dokumentarizma, kojim Nahid Persson stvara raspon od dragocjenog, intimnog portreta Masih Alinejad do uvida u najšire, javne dimenzije njezinog u svakom pogledu utjecajnog osobnog i političkog djelovanja. Nadilazeći individualnost portreta nevjerojatne aktivistice, film Budi moj glas ocrtava portret cjelokupnog iranskog društva i daje jasno definiranu informaciju, punu emocija o iranskoj diktaturi u kojoj su ljudska prava žene jedan od osnovnih mehanizama održavanja ove diktature.” Zbog tog političko-emotivnog naboja, Budi moj glas daje inspiraciju, razumijevanje i solidarnost sa ženama diljem svijeta, kao i s današnjim neustrašivim borcima za ljudska prava. Nagradu je osobno preuzela redateljica Nahid Persson koja trenutno živi u Švedskoj.
“Odlučila sam snimiti ovaj film nakon gledanja snimki na društvenim mrežama koje su ljudi očajnički slali Masih Alinejad, želeći da ona bude njihov glas. Jednostavno to više nisam mogla ignorirati. Vjerujem da će Islamska Republika pasti samo uz jedinstvo Iranaca i uz bojkot drugih zemalja, a režim je na vlasti već više od četiri desetljeća i sve radi u ime islamskog zakona. Masih Alinejad plaća visoku cijenu za svoj aktivizam, jer je njezina obitelj u Iranu ugrožena – njezin je brat neopravdano osuđen na osam godina zatvora. Osim što ukazuje na okrutnost režima, često razotkriva licemjerje Zapada koji ne zauzima jedinstven stav pa čak i ne prihvaća represiju Islamske Republike koja se vješto skriva iza lažnih kulturnih vrijednosti“, je između ostaloga ispostavila redateljica Nahid Persson, koja je prisustvovala završnom događaju i sudjelovala u razgovoru nakon posljednje projekcije svog filma.
Posebno priznanje žiri je dodijelio izraelskom filmu Nevinost (Innocence), redatelja Guya Davidija koji ističe vrlo tragičnu točku na kojoj se militaristička ideologija, inače usmjerena protiv “arapskog svijeta”, okreće protiv same sebe i prvo lomi, a potom i odnosi živote onih u čije je ime, kontradiktorno, opravdavala svoja uvjerenja. I Izrael treba nekog živog da bude glas djevojaka i mladića koji moraju na obavezno služenje vojnog roka (mladići 3 godine, djevojke 2 godine), a ne da taj glas dolazi iz dnevnika onih koji su posustali i prerano okončali svoj život. Na žalost je vapaj te očajne mladeži sakriven u njihovim dnevnicima, a kad se otkriju, tad je već kasno.
Na FDF i tri nominiranca za Oskara
Među ponuđenom paletom filmova mogli smo vidjeti i tri filma nominirana za najprestižniju filmsku nagradu Oskar u kategoriji za dugometražni dokumentarni film. Gore spomenuti ukrajinski film “Kuća od krhotina” (House of Coeds), redatelja Simona Lerenga Wilmonta iz Belgije, donosi vrlo simpatičan i topao portret odgajateljica u ukrajinskom privremenom domu za djecu, koje pokušavaju stvoriti toplo okruženje za djecu dok čekaju na odluku vlasti na njihovu sudbinu. Film donosi jedinstven pogled na to kako dugotrajne posljedice rata po već opterećeno društvo utječu na one najranjivije, djecu.
Slijedeći nominirani film dolazi iz Indije “Sve što diše” (All that Breathes) mladog filmskog stvaraoca Shaunaka Sena. Radnja je smještena u New Delhi, gdje braća Saud i Nadeem pomažu tamošnjim pticama – crnim lunjama (lat. Milvus migrans) koje doslovno padaju s neba od zagađenog zraka. Zagađenje zraka nije problem samo u Indiji, gdje se anticiklona javlja prije monsuna i nosi čestice u zrak, zagađujući ga do visine od 4000 metara, a time uzrokuje topljenje ledenjaka na Himalaji, ali i mnogo bliže. I dok se neki pojedinci protiv toga bore, s druge strane, čini se da je njihov trud samo kap u moru. Nakon odgledanog filma zapitamo se što će biti s tim pticama kad ih oporavljene vrate nazad u istu zagađenu atmosferu? Ali bar je pristup ovoj aktualnoj temi pun optimizma.
I treći dokumentarac nomiminiran za Oskara je izvrstan novi uradak Wernera Herzoga “U vatri: Rekvijem za Katiju i Mauricea Kraffta” (The Fire Within), koji prikazuje zapanjujuće snimke vulkana koje su snimili tragično preminuli francuski vulkanolozi Katia i Maurice Krafft. Herzog je pomoću bogatog arhiva koga je ovaj strastveni par vulkanologa ostavio iza sebe, snimio film spektakularne i hipnotičke ljepote u kojem osobno odaje počast Katiji i Mauriceu Krafftu kao rekvijem njihovoj ostavštini. Doslovno su žrtvovali svoje živote da bi nama običnim smrtnicima dočarali onu drugu estetsku stranu vulkanskih erupcija, lava i prštajućeg kamenja punu očaravajućih i fascinantnih video snimaka i užarenih fotografija prijeteće prirode.
Šta ćemo sa smećem?
Teme ovogodišnjih filmova na Festivalu v Ljubljani su se kretale od represije nad ženama, identiteta spolova, ekologije, nacionalizma, problema društvenih mreža do ratnih razaranja i (neo)kolonijalizma. Unatoč raznolikosti filmova istaknutih redatelja, dominirali su dokumentarci s ekološkom notom, koji nam sve slikovitije pokušavaju pokazati da smo na dobrom putu, da “idemo k vragu kao društvo “, kao što je napisao direktor festivala Simon Popek u uvodniku programa festivala.
U toj ekološkoj tematici prednjači film austrijskog autora Nikolausa Geyrhaltera “Van prostora i vremena” (Matter Out of Place), u kome oštro ispostavlja problematiku smeća. U filmu gledamo sizifovski posao čistača na svim stranama svijeta, jer smeće je svuda oko nas, smeće se svuda gomila, smeće mijenja krajolik u Austriji, na albanskoj obali, u Nepalu, na romantičnim Maldivima, visoko u švicarskim Alpama, u moru, na prekrasnim obalama, u pustinjama Nevade. Svugdje gdje čovjek dođe i ode. Smeće ostaje. Za njega se treba pobrinuti. Nigdje ne djeluje prirodno, a u prirodi je. Nitko ga neće, a uvijek je s nama. Živimo u svijetu gdje je smeće sve veće, rješavamo ga se svakodnevno, ono se stalno vraća. Besmrtno je. Nakon odgledanog filma ste u šoku i grozničavo razmišljate kako se riješiti te napasti. Tako spoznajemo vlastitu ulogu u ovom svijetu i kako ga možemo učiniti boljim. Na kraju krajeva, svi smo zajednica jednog zraka i živimo pod jednim nebeskim svodom.
Dokumentarni filmovi nam postavljaju ogledalo stvarnosti, daju nam odraz koji nam omogućuje refleksiju. Upoznaju nas s aktualnom situacijom i stanjem na našoj planeti, osvješćuju nas s onim što će nas u budućnosti pojesti, ubiti i uništiti ako se ne probudimo iz zone komfora.
Neda Galijaš
