Zagrepčani su nedavno mogli posjetiti izložbu World of Robots u Galeriji Klovićevi dvori i tamo se upoznati s robotima uživo. Na izložbi se mogao sagledati razvoj robota, no uglavnom se svodila na robote igračke, industrijske robote i obične makete poznatih filmskih robota poput Terminatora, R2-D2 i C-3PO droida. Humanoidnim robotima poput ASIMO-a, Kodomoroida, Otonoroida, pa čak i sveprisutnog Peppera ovdje nije bilo niti traga. Daleko je to od “najveće i najzanimljivije izložbe robotike” kako se izložba reklamirala.
Sve bliži smo stvaranju istinski funkcionalnog humanoidnog robota, pogotovo nakon što je kompjuter nedavno prošao Turingov test, dokazujući da mu je inteligencija nerazlučiva od ljudske. Kako robotika kao grana znanosti i tehnologije postaje sve važniji čimbenik komunikacije s ljudima u 21. stoljeću, ovom izložbom propuštena je prilika upoznati djecu s onime što ih barem donekle očekuje u njihovoj odrasloj dobi – suživot s barem nekom vrstom robota. Naposljetku, niz igračaka kojima se danas igraju u biti su jednostavni roboti, a čak i popularne Lego kocke imaju mogućnost slaganja robotičkih modela.
Fotografiju ustupio TB
Humanoidni roboti se kroz filmove nerijetko prikazuju u negativnom svjetlu, kao primjerice u filmu M3GAN koji trenutno igra u kinima. Dali ćemo ih doživljavati kao smrtonosnu prijetnju, simpatične kućne ljubimce ili prijateljske članove obitelji, to ovisi o slici koju stvaraju mediji i načinu na koje društvo priprema djecu na izazove koji dolaze kao iz znanstveno-fantastičnih filmova.
S jedne strane, pohvalne su dječje radionice robotike i koje u hrvatskoj provode razne udruge i institucije, no one se uglavnom svode na razvoj informatičkih i inženjerskih vještina. S druge strane, nedostaje im aspekt razvoja socijalne i emocionalne inteligencije. Primjerice, razlog popularnosti robotike u Japanu leži u šintoizmu, prema kojem sve može imati dušu: životinja, kamen, oblak ili robot. Radi se o specifičnom načinu poimanja života koji se bitno razlikuje od zapadnjačkog. Tako se Japanci snažno emotivno vežu za robotičke ljubimce, koje bi mi na zapadu smatrali igračkama. Primjerice, brak s robotom je legalan od 2015. godine, servisere robota doživljavaju kao liječnike, a nepopravljivo pokvarenim robotima znaju prirediti pogrebe.
Djeci i mladima lako se identificirati s virtualnim likovima u kojima mogu naći uzore koji su im (za razliku od roditelja koji imaju sve manje vremena za djecu) uvijek dostupni, nemaju predrasude i ne kritiziraju. Zahvaljujući pametnim igračkama i robotima prelaze u fizičku stvarnost i kao takve djeca ih mogu lakše doživljavati kao stvarne osobe. Nema straha od odbijanja, nerazumijevanja, prevare ili nepoštovanja, što ih nažalost očekuje od ljudi.
Kako je u Hrvatskoj integracija robota u društvo još uvijek znanstvena fantastika, začetak bi se mogao potražiti u odnosu djece s društvenim mrežama, internetom i raznim gadgetima. O kombinaciji njih i robotike progovorio je prošle godine animirani film za djecu “Nesavršeni robot Ron”. U njemu je dječak Barney društveno izoliran od strane vršnjaka jer nema najnoviji gadget poput njih. Radi se o novoj generaciji robota zvanoj B-bot, napravljenih da djeci služe kao prijatelji i pomažu im stvarati prijateljstva preko interneta. Kada Barney napokon dobije svojeg B-bota, defektan je – nedostaje mu algoritam za prijateljstvo. To ga čini posebnim jer izgrađuje pravo prijateljstvo s Barneyem.
Film daje društveni komentar o virtualnoj socijalizaciji i prikazuje njenu korporativnu pozadinu, što bi neke roditelje moglo potaknuti da u životima svoje djece preispitaju ulogu medija i kojekakvih gadgeta koji im ponekad nadomještaju prijatelje i iskustva u pravom životu. Simpatični robot Ron djeluje kao križanac Eve iz Pixarovog filma “Wall-E”, nekog najnovijeg Appleovog gadgeta i pravog robota Peppera. Iako djeluje kao plod mašte, upravo je Pepper najbliži onome što Ron predstavlja – dječjeg prijatelja.
Prvi je to humanoidni robot koji razlučuje osnovne ljudske emocije (radost, tugu, iznenađenje i ljutnju), kojima prilagođava ponašanje. Logičan je proizvod japanske kulture, gdje se djeca na ideju suživota s robotima navikavaju od malih nogu. Bez obzira radi li se o dječjem parku, dućanu, restoranu, školi… roboti su odavno zakoračili iz svijeta animeima i mangi u stvarni svijet (gdje drugdje možemo vidjeti impresivne 18 metara visoke skulpture Gundama i Gigantora, nego u Japanu!).
Pepper ima tečne, realistične pokrete ruku i glave, a pokreće se samobalansirajućom bazom s kotačima. Na prsima mu je tablet putem kojeg izražava svoje emocije, u kombinaciji s bojom očiju i tonom glasa. Potpuno je samostalan, čak mu ne treba puniti bateriju (traje 12 sati) – sam si nađe punjač i spoji se po potrebi. Zamišljen je za suživot s ljudima kao robot za druženje. Visinom i ponašanjem podsjeća na dijete, dobroćudan je i simpatičan, pa je lako razumijeti da ga “usvojitelji” prihvaćaju kao člana obitelji. Prilagodljiv je i brzo uči radi umrežene baze ponašanja koje svi Pepper modeli redovno pohranjuju, stvarajući kolektivnu umjetnu inteligenciju u cloud sustavu.
U Japanu se mogu upoznati i pravi androidi – roboti koji izgledaju poput ljudi. Ženski androidi Actroid, Kodomoroid i Otonaroid demonstriraju se svakodnevno u Muzeju znanosti i Miraikanu u Tokiju. Pokretanje nogu im je vrlo ograničeno, pa uvijek sjede ili stoje podržani postoljem. Jedino Miim ima mogućnost realističnog hodanja i plesanja, ali je dostupan samo na posebnim događanjima. Ti modeli najbliži su onome što nam već neko vrijeme obećaju znanstveno-fantastični filmovi. Androidi su u Japanu “zaposleni” kao recepcionari, učitelji, pa i glumci.
Pepper također nema problema naći posao – već radi u bolnicama, tvrtkama, dućanima, kafićima, restoranima… Za sada mu se posao svodi na doček gostiju, pružanje informacija, narudžbe i beskontaktna plaćanja. Da bi bolje kotirao na tržištu rada, jedan model je čak pohađao srednju školu!
Tekst: Tihoni Brčić
