Pedeset nijansi sive (Fifty Shades of Grey; 2015.), erotska drama, redatelj Sam Taylor-Johnson.
Most špijuna (Bridge Of Spies; 2015.), špijunska drama, redatelj Steven Spielberg.
Marigold hotel 2 (The Second Best Exotic Marigold Hotel; 2015.), komedija, redatelj John Madden.
Ratna sjekira (Bone Tomahawk; 2014.), vestern / horor, redatelj S. Craig Zahler.
To dolazi (It Follows; 2014.), horor, redatelj David Robert Mitchell
Pedeset nijansi sive (Fifty Shades of Grey; 2015.), erotska drama, redatelj Sam Taylor-Johnson
Nije smiješno to što su se smijali ovom filmu na Berlinskom festivalu, već što se ovakav film uopće prikazao na tom festivalu, čak i u nekom pokrajnjem programu. Image koji Berlin ima u filmskom svijetu nije usklađen s ovakvim američkim lažnjakom koji je lažan i u svojim ‘mekoporno’ najavama.
Da razbijemo erotska očekivanja (razdražena medijskim vibracijama kao što je ona o gledateljici koja je masturbirala u meksičkom kinu), moramo otkriti da u filmu ne vidimo ni muški ud koji ‘rastura’ neiskusnu studenticu, niti dlačicu njenog međunožja. Kad god se muška glava približi ženskom trokutu, kamera se pomakne i oni koji su došli vidjeti neobuzdanu golotinju, ostaju prikraćeni. Ono čega ima u izobilju, to su stražnjice (muška i ženska), razgolićena poprsja (također muška i ženska) te krupni planovi čipkastih gaćica (samo ženskih). Od tog materijala sačinjen je ‘provokativni’ materijal koji će skupiti milijune gledatelja, napose gledateljica, a uz to pripremiti teren za buduće nastavke, jer o tome da će biti nastavaka, nema dvojbe. Nešto kao novi izdanak Sumrak sage, u kojoj je glavni junak također nadmoćan junakinji.
Pedeset nijansi sive ; Ustupio Blitz
U filmu čiji foršpan daje naslutiti ‘neviđene perverzije’ u mainstream kinima, sve se obuzdava čedno ispod cenzorske granice i da nema one kolekcije bičeva i pribora za vezanje koju je za svoj užitak pribavio glavni junak, na projekciju bi mogla doći cijela obitelj. Ono što se prikazuje, uobličeno u izdašnoj suvremenoj produkciji, zapravo je banalizirana bajka o Pepeljugi, u kojoj princ, u ovom izdanju mladi uspješni businessman, ima (skrivenu) manu. Možda i onaj Grimmov princ ima mana, ali o njemu bajka ne vodi računa, on je cilj koji postiže samozatajna djevojka i o takvoj mogućnosti sanja svaka samozatajna današnja djevojčica i njena mama.
Da nema te mane (koja se, uzgred, u filmu znatno ublaži i odloži njeno otkrivanje), gospodin Grey (podloga za ‘intrigantno’ nijansiranje ‘Sivog’ u naslovu) bio bi suviše savršen da postoji. Najbliži Redfordu u ‘Nemoralnoj ponudi’, samo još mlađi i mišićaviji, prije tridesete (preciznije, 27-godišnjak, kao što su neki Dostojevskijevi junaci), već je moćnik nevidljivog korporacijskog imperija (baziran na telekomunikacijama i ekologiji), a ima kolekciju odijela i kravata veću od kolekcije bičeva. Pa dok su u starijim filmovima ljepotice u lovu na milijunaše morale računati bar s tim da je stariji, ovdje nema kompromisa. On je bogat i lijep, ali … mlad 🙂 . Ah, da, nije idealan, jer voli podvrgavati svoje partnerice svojoj dominaciji. Smiješno je pri tome kako ozbiljno prilazi tom aranžmanu, u kojem se njen pokoravajući status regulira ugovorom, a privlačni ugovarač čini sve da je privoli da ugovor potpiše.
U pogledu muškog protagonista, ono na što film aludira (i ne realizira, kao i druge svoje najave), to je njegovo Mr. Hyde izdanje, i većina njegovih negativnih obilježja je eufemizirana ili dovedena do suprotne krajnosti. On ne šalje cvijeće svojim partnericama (već poklone, od prijenosnog računala do auta), on ne spava sa svojim partnericama (osim kad ih spašava od posljedica pijančevanja), on ne vodi ljubav s njima (osim redovito, u filmu), on ne vodi računa o njima izvan seksualnog odnosa, a zapravo, u ovoj ‘ženskoj projekciji’ idealnog muškarca (s aspekta određenog ‘ženskog tipa’, a ne cijele ženske populacije 🙂 ) neprekidno se bavi naoko nespretnom i nevinom djevojkom i kad u jednoj sceni primi ozbiljan poslovni poziv, očekujemo da je bankrotirao zbog zanemarivanja posla (ali ni to se ne ostvari). Dramatično telefoniranje samo će isprovocirati njegovu potrebu za seksualnom predstavom, koja će, pak, uvelike zadovoljiti njegovu partnericu 🙂 .
U filmu u kojem se predstavlja neodoljivi muški ‘predator’ (on nije sadist, već samo inzistira na ‘svojoj dominaciji’), u tijeku pregovora da žena preuzme podređenu ulogu, junakinji pruža savršenu romantičnu priču, obasipa je pažnjom, poklonima, doživljajima koje ne bi mogla zamisliti. Njegova nastojanja su redundantna. Muškarac koji je toliko privlačan da bi je mogao zavesti poslije večere u McDonaldsu, ‘puca sav arsenal ‘ senzacija kojima će je zadiviti. Kao remarkovski ljubavnik pokazuje neodoljivo strpljenje, a kao Redford pilotira (ovaj put radi se o helikopteru) na nekoj automobilskoj udaljenosti između Portlanda i Seattlea, udaljenosti koja se u filmu poništava kad god za to postoji potreba, a uopće nema potrebe za tom distancom, osim što omogućuje boravak mladog para u luksuznom hotelu.
Kao varijanta neodoljivog doživljaja (koje samo ‘money can buy’) predstavljeno je jedrenje zračnom letjelicom (za koju ne znamo kako sleti). I sve to da neodoljivi mladi muškarac privoli povučenu provincijalku, koja tijekom njihovog odnosa postaje sve lukavija i dobiva sve više, iako se neće zadovoljiti manjim od maksimuma. Uz to, dok sve dublje upada u vrtloge užitka, žena ima priliku na uzmak u svakom trenutku. Pogodba je zapravo, gotovo idealna, uključujući i to da muškarac ima manu, jer nema većeg zadovoljstva od ispravljanja mana svoga partnera.
U tom kič ljubiću isključene su društvene prepreke kao što su ekonomske ili klasne nejednakosti (roditelji glavnog junaka, pripadnici najviših krugova, ne raspituju se o društvenom statusu njenih roditelja), a sporedni junaci i njihovi odnosi služe kao rezervni materijal za sadašnje ili buduće potrebe (veza Anastazijine cimerice i Christianova brata…). Bračni odnosi junakinjine majke (radi se o četvrtom braku!) prikazuju se kao idilični i poželjni.
Ovaj film nije perverzan zbog prikaza eksplititnog perverznog sadržaja, već konstantnog prikrivanja, iskrivljavanja i miješanja nepomirljivih sadržaja, zbog izokretanja teza o nadređenom i žrtvi, o normalnom, privlačnom, poželjnom i neprihvatljivom. On podržava mogućnosti koje se isključuju i neprihvaljive stavove prekriva lažnim obrazloženjima. Christian (kao po Andersenu) već je počeo otkrivati psihoanalitičke uzroke svoje ‘izopačenosti’ (priča o majci prostitutki), a u sljedećem nastavku očekujemo da će nam otkriti i tko mu je u seksualnom užitku ostavio ožiljke na prsima. Oni koji su ‘pročitali’ ovaj film mogu pretpostaviti tko je njegova ‘Mrs. Robinson’. Drugi će otići u kino po novi film.
Ada Jukić, Zg, 26.02.2015.
Objavljeno na linku
Most špijuna (Bridge Of Spies; 2015.), špijunska drama, redatelj Steven Spielberg
Novi Spielbergov film s velikom pričom i porukom. Iako je svijet prikazan kao opasno mjesto u kojem su u igri stvari veće od života i smrti pojedinca, ima smisla boriti se i za pojedinačne sudbine. Priča je napetija od fikcije, a oslanja se na stvarne događaje i osobe.
U vrijeme kulminacije Hladnog rata i rivalstva SAD i SSSR-a, konkretno 1957. godine, uspješni američki odvjetnik po dužnosti brani sovjetskog špijuna uhvaćenog ‘na radu’ u New Yorku. Kao junak antičke drame, odan načelima struke i temeljnih ljudskih prava, gospodin Donovan (Tom Hanks) zalaže se za interese općeomraženog klijenta, i sâm se izlaže pritisku javnosti, kolega, pa čak i obitelji. I kad pomislimo da je ovim ustrajanjem na principima osuđen na propast kao Sofoklova Antigona, u stvarnosti (a i scenariju trojice autora, među kojima su braća Coen), ostaje treća mogućnost koje se može dosjetiti samo vrhunski pravnik i pravi čovjek. Neću otkriti kraj filma, ali i da znate ishod, to ne iscrpljuje atraktivnost filma, već vrijednost predstavlja njegovo cijelo izlaganje (u trajanju od više od dva sata) i pojedinosti slučaja koji pratimo, od gotovo taktilne rekonstrukcije brooklynske ulice kraja pedesetih, do zimskog Berlina u kojem se postavlja svježi zid povijesne podjele. Pored životne ozbiljnosti teme, film rasterećuju upadice humora i mreža fino brušenih dijaloga koji ne otkrivaju samo duhovitost sugovornika, već tipkovnicu braće Coen 🙂 .
Most špijuna ; Ustupio CineStar
Obiteljski čovjek, pripadnik uglednih pravničkih krugova, inteligentan i integritetan, Tom Hanks dojmljiviji je od akcijskog junaka. Njegov govor u washingtonskoj sudnici može se usporediti s glasovitim govorima koji su promijenili svijet. Ali više od impozantnog pozitivnog junaka, film impresionira ‘dubinskim’ prikazom negativca, ruskog špijuna (slikara amatera), predstavljenog ljudskim portretom, a ne anatemiziranom neprijateljskom konturom.
Mark Rylance ostvario je životnu ulogu. Cijeli casting je odličan, a i sporedni likovi su uvjerljivi, osim karikature ruske obitelji uhvaćenog špijuna i (tipično spielbergovski) idealizirane supruge protagonista (koja se na vrhuncu opravdane kulminacije bijesa na tvrdoglavog supruga, suprugu smiješi). Među epizodistima ostvareno je nekoliko nezaboravnih likova (Schischkin, Hoffman, sudac Byers). Sebastian Koch (Vogel) zvuči britanski kao Roger Moorovo izdanje Jamesa Bonda, a u svojoj minijaturi nevjerojatnu ulogu ostvario je Burghart Klaussner (Pastor u Hanekeovoj ‘Bijeloj vrpci’). Na bazi par rečenica i grimasa ostvario je cjelovit lik tragikomičnog Haralda Otta, opipljiv kao ‘cameo’ iz Shakepearova pera.
U redateljskom postupku, pored majstorskih zahvata kamerom, izmjene planova i rakursa, odmjeravanja kadrova i drugih zahvata kojim se usmjerava i ritmizira radnja, pa filtracije svjetla, tame i boje kojom se ostvaruje atmosfera, najefektnije su učinkovite veze između krajeva scena i sekvenci. Završetak jedne scene ‘skače’ u drugu kao njen vizualni i fabularni početak. Tim se uvjetnim elipsama ekonomizira materijalom i potencira značenje, a krajnji kadrovi služe kao karike lanca kojim se radnja napinje na najučinkovitiju dužinu.
Očekivana doza idealizacije, tipizacije i naglašavanja u cilju postizanja napetosti izvedena je bez shematskog i jednostranog pristupa. Iako predstavlja precizno određeni povijesni i politički kontekst, film upućuje na univerzalne vrijednosti i potencijale ljudskosti. Pojedinost prevladane europske prošlosti na koju film ukazuje (podizanje Berlinskog zida), neočekivano je aktualizirana današnjom situacijom u pogledu postavljanja žičanih ograda u ujedinjenoj Europi. Ali čak i ako društvena postignuća nisu ireverzibilna, film upućuje na potrebu stalnog zalaganja za društvene vrijednosti.
Zahtjevna rekonstrukcija perioda (na interkontinentalnoj paraleli lokacija, New York, Berlin) izvedena je gotovo besprijekorno. Sitnica koju sam zamijetila (tek kad sam film gledala drugi put!), bio je nedostatak pare iz usta likova na snježnom berlinskom mostu, ali ‘nitko nije savršen’, kako kažu u jednom (savršenom!) filmu. Uz to, jedan sudionik ulične bande u Berlinu pretjerao je u mrgođenju. I da ponovim, ona karikatura špijunove obitelji u Ruskoj ambasadi prije pristaje parodiji nego thrilleru.
Dilema se postavlja u pogledu završetka filma. U odnosu na metaforu vezanu za glavnog junaka (Standing Man) pa i naslov filma (Bridge of Spies), bilo bi efektno da je film stao na Berlinskom mostu (film počinje u podnožju Brooklynskog mosta). Na to je upućivala i zaključna glazbena tema. Realizirani kraj, međutim, zatvara sva otvorena pitanja u filmu i svima daje satisfakciju, što više odgovara Spielbergovoj optimističkoj (i komercijalnoj) filmskoj prirodi.
Ada Jukić, Zagreb, 26.11.2015.
Objavljeno na linku
Marigold hotel 2 (The Second Best Exotic Marigold Hotel; 2015.), komedija, redatelj John Madden
Romantična komedija o britanskim starcima u bivšoj britanskoj koloniji
Sve je više filmova o staroj populaciji. To odražava stvarnost i ostvaruje druge korisne filmske efekte. Prvo, ima sve više starih ljudi (bar u jednom dijelu svijeta), a starački problemi proširuju igranu filmsku problematiku. Uz to, stariji glumci kasnije idu u mirovinu, a svoju glumačku vitalnost potvrđuju u sve više isplativih postava… Ali uz filmove koji doista govore o svijetu starijih, neki infantiliziraju starce tipičnim teenagerskim problemima, to jest pitanjima kako simpatiji otkriti svoje osjećaje ili odlučiti se pri višku simpatija. Jedan od tih lažnjaka o neograničenim opcijama umirovljeničkog doba je ‘The Best Marigold Hotel’, odnosno i njegov drugi dio, ‘The Second Best…’, o hotelu u egzotičnoj indijskoj provinciji i njegovim gostima, skupini romantičnih europskih i američkih (u svakom slučaju, bjeloputih) staraca, koji u ugodi nižih životnih troškova uspijevaju ne samo preživjeti, već i oživjeti u nebrojenim sentimentalnim vezama, a pronalaze (na račun domaćih nezaposlenika) i zaposlenje u dinamičnoj indijskoj privredi.
Netko će reći, pa film treba zabaviti, a ne samo prikazivati tužnu stvarnost. Ne trpe svi starci tragične posljedice Hanekeove ‘Ljubavi’, ali zar ih treba podjetinjiti, da postanu prihvatljivi kao filmska tema?
Marigold hotel 2 ; Ustupio CineStar
Gosti ‘The Second Best Marigold’ hotela nemaju tipičnih staračkih tegoba. Ima tu bora i viška kilograma (ne kod Billa Nighyja ni Richarda Gerea, kao pridošlice u ovoj epizodi), ali ti izborani, vitki i punašni starci nemaju prepreka u pronalaženju životnih partnera niti u izbjegavanju usamljenosti. A s obzirom da je život u Indiji jeftiniji, izbjegavaju i financijske probleme, možda nešto i uštede, kao naši zapadnoeuropski turisti u opatijskoj predsezoni.
Film obiluje filozofskim i pjesničkim floskulama o tome kako nije bitno koliko smo stari i kako smo stari onoliko koliko se osjećamo i kako život ne završava u ‘najboljim godinama’, već može svakog časa početi i kako je bitan svaki sat koji provedemo i druge slične mudrolije koje mogu dirnuti samo onoga tko staruje u dokolici i nije na listi čekanja za reumatološki pregled. I ako ima novaca za razmišljanje. Teško je uvjeriti nekoga tko vježba kralježnicu uvlačenjem u kontejner da starost može biti šarmantna, a da nedostatak prave ljubavi u užurbanoj mladosti može nadoknaditi multipliciranim vezama u naknadnoj dobi. Ovaj film nije ostavio ni jednu staricu bez bar jednog dobrostojećeg udvarača, a i ti su, kao nesigurni adolescenti, ljubomorni na moguće konkurente. A da se filmu ne zamjeri zbog rasne pristranosti, i indijska ljepotica u godinama (majka glavnog junaka) dobiva za udvarača naočitog i američkim mjerilima uspjeha stereotipno zasićenog Richarda Gerea, koji izgleda gotovo privlačnije nego u doba ‘Američkog žigola’!
Eto, i pored recesijskog pada kupovne moći zapadnjačkih penzića, oni još uvijek mogu naći bivšu koloniju u kojoj njihova funta i dolar vrijede više nego na domicilnom tržištu, i gdje ih uslužni vozači još zovu ‘Sir’ i ‘Miledi’. S obzirom da je teško uvjeriti iskusne starce u neposrednu blizinu ‘raja na zemlji’ (slogan koji se u ‘kreativnoj’ turističkoj kampanji pronosio o našoj zemlji!), odmaknuli su ga na Daleki istok, pa tko hoće provjeriti, mora se upustiti u putni trošak.
U prikazu Indije kao idealizirane turističke destinacije toliko se pretjeruje, da nije prikazana ni jedna mušica ni komarac (mislim da se spominje jedan!), o zmijama da ne govorimo, a prenapučeni stambeni blokovi blagonaklonoj engleskoj posjetiteljici čine se kao poželjna obiteljska gnijezda. Na realističniju sliku stvari upućuju otpaci na ulicama kojima zapadnjake provoze, koje kao da su zaboravili sakriti u brzini snimanja. Što se scenarija tiče, on premiješta žarišta s jednog na drugi (nestarački, već poduzetnički) problem, pa i zaboravlja na probleme. Među ostalim, početni cilj pronalaženja financijskih sredstava za obnovu zgrade u novi hotel, posve se smetne s uma kad poduzetnik, indijski mladoženja, pozove goste u novi hotel za koji se ne zna ni kad ga je ni kako stekao…
Što se prijevoda tiče, i u njemu je nešto izgubljeno. U naslovu teško prevediva igra riječima, ono ‘second’ u imenu hotela uz pridjev ‘best’ (najbolji) znači nešto što nije najbolje, što nije prve kvalitete, ali opet ne ‘drugorazredno’ (unutar kategorije lošeg). Drugi gubitak je dvostruki propust prijevoda krilatice koju film naglašava, a to je da nema većeg poklona nego što je vrijeme, ne možemo nekome pokloniti ništa vrednije nego kad mu poklonimo svoje vrijeme. S time se mogu napose složili starci koji nemaju ni vremena na raspolaganju. Ni sredstava za odlazak u kino.
Ada Jukić, 02.04.2015.
Objavljeno na linku
Ratna sjekira (Bone Tomahawk; 2014.), vestern / horor, redatelj S. Craig Zahler
Film koji vrijedi više od onoga što mu se s pravom može prigovoriti
‘Bone Tomahawk’ ima grešaka kojim se može zamjeriti filmskim kritičarima, ali te ‘početničke greške’ (radi se o redateljskom prvijencu pisca, glazbenika i filmaša Craiga Zahlera), ne određuju punu sliku filma niti poništavaju njegove vrijednosti.
Unutar žanra vesterna, koji je od svojih vrhunaca doživio brojne reinterpretacije (da spomenemo samo reanimacijske zahvate glumaca redatelja Costnera i Eastwooda), Craigov film ostvaruje osobitosti po kojima ćemo ga pamtiti (pri tome ne mislim na horror prizore koji senzacionaliziraju mračnu prirodu vesterna).
Želja za vizualnom senzacijom osobito je izražena kod novih mladih autora, istovremeno scenarista i redatelja, koji se probijaju na saturiranom žanrovskom tržištu, a raspolažu tehnologijom specijalnih efekata koja ih stavlja pred iskušenja kojima ne mogu odoljeti. Nezavisni autori koji se uspiju dokopati studija obično startaju anegdotskom idejom, dostatnom za kratki film koji razvlače u cjelovečernji, a autorski zanos odbija svaku dobronamjernu intervenciju.
Ratna sjekira ; Ustupio 2i Film
Craig Zahler, međutim, nije ‘novajlija’ i nije krenuo samo od ideje, već vlastitog djela za koji je znao kako ga želi ekranizirati. Craig nije bez iskustva, ima već više od ‘četiri banke’, talentiran je i kao glazbenik, a osobito se potvrdio kao pisac. Neka od njegovih djela Hollywood je otkupio, ali nije realizirao u filmove, pa se s mlađim producentima odlučio za vlastitu realizaciju. Njegova želja za senzacijom, osobito u području horror inovacija prije je ustupak teenagerskoj generaciji zasićenoj krvavim prizorima nego žarište filma, a u žanrovskoj mješavini kvalitetnija je vestern komponenta.
Kad se ne trudi preneraziti gledatelje horror prizorima, Craig mirno vodi radnju u razgovjetnim kadrovima, njegova kamera gotovo je dokumentaristički podrobna, u drvenim interijerima zamjećujemo namještaj do stolarskih detalja, ljudi koji u njima žive, kuhaju ručak i vode ljubav i ustaju iz kreveta u noćnom haljetku, a ne spremni za skok na konja, njegova potjera je promišljena, a ne u bezglavoj žestini. U nastojanju da oblikuje kontekst u punoj mjeri, Craig pušta likove da govore o stvarima koje nisu izravno vezane za aktualni trenutak, katkada ih pušta da predugo govore, ali i to ima funkciju u oblikovanju njihova karaktera.
U filmu redatelja koji je i glazbenik, začudno je (i namjerno) malo glazbe koja je precizno pozicionirana, dominiraju lokalni stvarni zvukovi koji doprinose dojmu dokumentarnosti. Horor prizori jesu zastrašujući (nekoliko gadnih krvavih scena treba ‘prežmiriti’), ali čudovišta su najstrašnija kad ih ne vidimo, već ostaju u silhueti.
Craig uspijeva paradoksalno ostvariti nadrealističku atmosferu na gotovo fotografskoj slici Divljeg zapada: zastrašujući pejzaž po kojem se kreću usamljeni likovi, krhku strukturu drvenog gradića izgubljenog u nedovoljno istraženom okruženju, a osobito dojmljivi su likovi (ne samo protagonistički kvartet) bez stereotipova raspoređenih na pozitivce i negativce, na kakve smo navikli u prosječnim vesternima.
Digresija: Kao pasionirani ljubitelj životinja zamijetila sam dirljivu distinkciju u prikazu žrtava. U filmu u kojem se ekstremnom preciznošću prikazuju muke kojima su izloženi ljudi, prikaz stradanja konja obzirno je preskočen elipsom.
Ada Jukić, Zagreb,02.12.2015.
Objavljeno na linku
To dolazi (It Follows; 2014.), horor, redatelj David Robert Mitchell
Autorski horor koji eklektičkim izborom ostvaruje originalne efekte
Kuća iz koje istrči prva žrtva ovog iznenađujućeg horora slična je kući obitelji Myers iz kultne ‘Noći vještica’ (1978.), a tipično američko nižerazredno prigradsko naselje u kojem žive mladi junaci filma, još je otvorenije i dostupnije, s manje sjena zelenila, ograda i živica od Carpenterovog stravičnog susjedstva. I dok je jedna struja žanra pojačavala eksplicitne prizore užasa do predvidljivosti, zasićenja i devalvacije specijalnih efekata, ovaj film ostvaruje jezivu atmosferu u okviru naoko normalnog okruženja, uz samo nekoliko izravnih jezovitih prikaza.
Dok Zlo kod Carpentera kao genetska anomalija u obiteljskom džepnom izdanju ugrožava sigurnost američkog predgrađa u doba prosperiteta, ovdje se užas događa u depresiji postinduistrijske Amerike, s vidljivim posljedicama ekonomske krize i recesije, u urbanim otpacima napuštenih radničkih naselja i devastiranih stambenih blokova. Radi se o Detroitu, simbolu propale automobilske industrije i općih ciljeva masovne proizvodnje i neograničenog rasta, što se eksplicira pri kraju filma kao zaključak vizualnih natuknica, a ne adut kojim se konkretiziraju zaključci. Ne radi se samo o Detroitu i ne radi se samo o Zlu koje slijedi (follows) protagonisticu. Nevjerojatno je koliko se u kratko američko vrijeme (stopedeset godina od Građanskog rata i sedamdesetak godina od postratnog ekonomskog i baby! booma) nakupilo ostataka i objekata na čistini Novoga svijeta, koliko eksponata u muzeju propalih ljudskih projekata i duhova bez dvoraca, koji sad čine monumentalne kulise društvenih horora. Pa ukoliko se prije za snimanje tražila ukleta kuća, sada su na raspolaganju cijele napuštene gradske četvrti.
To dolazi ; Ustupio 2i Film
Detalji nelagodne stvarnosti iznose se suzdržano, vizualno snažno i višeznačno. Film ne ostaje samo na razini žanrovske specijalizacije, već otvara i šire društvene i psihološke dimenzije, uključujući i subverzivne digresije, u projekciji u kojoj je pojedinačni užas refleksija općeg stanja.
Jedan od elemenata prikaza raspadajućih vrijednosti u filmu je razorena obitelj, ni jedna prikazana cjelovito (osim na obiteljskim fotografijama iz prošlih vremena), otac ili majka mladih likova pojavljuju se izdvojeno, katkada u kontroverznim ulogama i pojavama (uključivo golotinju), a majku glavne junakinje ne vidimo i ne čujemo (osim u gužvi policijske intervencije ili švenku osoba koje bdiju u bolnici). Odrasli članovi razorenog društva iscrpljeni su i bez snage za nove udare sudbine, oni su i kao pripadnici institucija nesposobni zaštititi ugrožene mladunce, pa kompletnu akciju i odgovornost preuzimaju mladi, i sami izgubljeni u vremenu i prostoru, uz ležerno druženje i površne veze, pri čemu je prijateljstvo jače od intimnih odnosa.
Među subverzivnim temama koje film provocira može se spekulirati i o stavu prema seksualnom ponašanju mladih. Činjenica je da se Zlo prenosi seksualnim činom, u koji se mladi olako upuštaju (ne samo preuranjeno, već bez emocionalnih pretenzija), ali ukupni stav filma nije retrogradan i njegova poruka nije anatemiziranje mladenačkih sloboda. Naprotiv, mladi su prikazani u dvostrukoj ulozi, i kao žrtve i junaci. Pa iako najslabiji dijelovi scenarija (klopka za uljeza na noćnom gradskom bazenu, bijeg od opasnosti na osamu…) ne sugeriraju njihovu genijalnost u smišljanju taktike za obračun sa silama Mraka, ipak oni su poduzetni, kooperativni, uporni i prilično ‘cool’ u odnosu na šokove kojima su izloženi. Oni se nemaju na koga osloniti, pa sve moraju obaviti sami. Ta generacijska preraspodjela uloga nije jedinstvena pojava ovog filma, sve je više djece koja taje probleme kako bi zaštitili majke slabih živaca i očeve bez snage. Jedna majka u ovom filmu, ulijeva viski u svoju kavu, koju ispija s prijateljicom.
Zanimljivo je kako redatelj korištenjem ‘žanrovske literature’ (uz spomenutog Carpentera, spomenimo bar i Romera) ostvaruje izvorni efekt. Radnja se odvija u usporenom ritmu, s iznenađujućim prekidima blitz prizora užasa u kojima ne stignemo razabrati detalje (jesu li neki od napadača likovi s obiteljskih fotografija?), uz stupnjevanje napetosti i odgađanje spektakularnih prizora. Žanrovsko osvježenje je i golotinja u zombijevski usporenom kretanju napadača ili crnobijelom mirovanju, kao s umjetničke fotografije.
Minimalističkim potezima ostvaruje se nadrealistički, dechiricovski pomak prepoznatljivog u jedva primjetnu deformaciju. Ono što nam prijeti može biti u bliskom i poznatom obličju, nismo sigurni ni tamo kamo se povlačimo u zaklon. Otklon od uobičajenog i rutinskog kojim se izdvaja film, odražava se i u faktografskim detaljima. Mladi se okupljaju pred televizorom, ali gledaju crnobijele SF filmove, a jedna članica društva s elektroničkog zaslona u obliku školjke čita Dostojevskog, a ne trivijalnosti o celebritijima, neke spoznaje Idiota čak se integriraju u film. Među budućim antologijskim scenama horora bez tipičnih horor rekvizita, izdvajam scenu kupanja junakinje u plastičnom bazenu u dvorištu (sirotinjska varijanta ugrađenih bazena). Jeza nas doslovce hvata od mrava koji hoda po njenoj ruci i vjeverice koja se penje po električnom vodu. Kamera ne snima čudovišta, već ih stvara!
Film ipak čini par ustupaka žanrovskim očekivanjima, pa nas uplaši ‘lažnim uzbunama’ ili suoči s neuvjerljivom reakcijom ustrašenog lika, ali to je zanemarivo u kvalitetnoj cjelini. ‘It Follows’ je horor slojevitog sadržaja koji ne možemo otkriti u jednom gledanju. Što ‘Slijedi’?
Ada Jukić, 03.04.2015.
Objavljeno na linku
