Festival u kojem se natječu prvi (prvi ili drugi) filmovi redatelja zahtjevan je projekt, jer u pravilu prvijenci su filmovi koji su neka vrsta pokazne vježbe, tako da je pitanje koliko selektori moraju odgledati nemuštih uradaka raznih filmaša koji su uvjereni u svoju genijalnost, da dođu do programa koji već desetu sezonu izaziva znatno zanimanje zagrebačke publike. Činjenica je da se na ZFF-u (Zagreb Film Festival) nađe zanimljivih i dobrih uradaka.
Ovogodišnji Festival otvorila je argentinska drama ‘Posljednji Elvis’ (El último Elvis, 2012.) redatelja Armandoa Boa, priča o Carlosu Gutiérrezu (John McInerny), tvorničkom radniku koji nakon posla oblači pitoreskno odijelo i u večernjim satima u raznim klubovima i na natjecanjima nastupa kao njegov idol Elvis Presley. Čovjek ima dobar glas i dobro pjeva, ali to mu nije uvjet za uspješnu karijeru, pa jedva preživljava budući da je rastavljen i izdržava maloljetnu kćer. Nesreća koja se dogodi njegovoj ženi neće ih zbližiti, a kako se približava Elvisov rođendan, Carlos se odlučuje na radikalan zaokret… Zanimljiv film o čovjeku koji se pronalazi kroz neku drugu ličnost.
Danski ’10 sati do raja’ (Teddy Bear, 2012.) Madsa Matthiesena dirljiva je priča o bodybilderu srednjih godina (Kim Kold, i u stvarnom životu bodybilder), koji ne može ostvariti komunikaciju sa suprotnim spolom. Razlog je tome dominantna majka koja mu u svemu kontrolira njegov život. Kada se njegov stric (ili ujak) oženi Tajlanđankom, Dennis na njegov nagovor odlazi na Tajland, lažući majci kako ide na takmičenje u Njemačku, kako bi sebi pronašao ženu. Iako je stvarnost daleko od onoga što je zamišljao, stjecajem okolnosti neće se razočarati. Završnica je optimistična, iako autori čitavo vrijeme održavaju standbay psihozu kako bi se moglo ostvariti nešto slično kao u kultnom ‘Psihu’. Simpatičan optimističan film koji na pravi način kombinira dramu i komediju.
Američki ‘Ruby Sparks’ (2012.) redateljskog dvojca Jonathana Daytona i Valerie Faris (zaslužnih za ‘Malu Miss Amerike) već je viđena obrada teme koju je bolje prezentirao Steven King. Riječ je o tridesetogodišnjem piscu (Paul Dano) koji nikako da, nakon velikog uspjeha prvog romana, napiše drugi. I onda se dogodi čudo. Ženski lik koji mu je inspiracija za drugi roman nađe se kao stvaran u njegovom životu, odnosno u njegovom stanu. Tko ne bi poželio idealnu djevojku (Zoe Kazan) koja će ispunjavati sve moguće i nemoguće želje. A kada se pomalo udomaći, i ta idealna žena pokazuje namjere da krene vlastitim putem… Kombinacija fantastike, drame i komedije s dosta praznih hodova i neiskorištenih situacija uz pomalo zamorno ponavljanje Kingovoih situacija kada piščevi likovi počinju voditi samostalni život.
Bosanskohercegovačka drama ‘Djeca’ (2012.) Aide Begić film je koji će imati uspjeha kod festivalskih žirija na filmskim festivalima druge kategorije. Glavni likovi su brat i sestra, ratna siročad koja nastavljaju život u razdoblju mira. Rahima (Marija Pikić) radi kao kuharica u prestižnom restoranu, a njezin brat Nedim (Ismir Gagula) pohađa školu u kojoj ima problema s djecom dobro situiranih roditelja, pogotovo sa sinom aktualnog ministra. Redateljica kroz njihovu sudbinu progovara o nepravednom sistemu kojim su u svakom segmentu zavladali korupcija i kriminal. Kada se to ovako kaže, film izgleda bolji nego što jeste. Radi se o detaljima koje redateljica teško da može kontrolirati i koji blokiraju cjelinu. Završnica ipak nije pretenciozna, što se moglo očekivati zbog nekih ‘najava’, već je stavljena u kontekst stvarnosti, što je ‘spasilo’ film.
Britanski ‘Opaki kvart’ (iLL Manors, 2012.) Bena Drewa (pjevač, reper i tekstopisac, član grupe Plan B koji je ljetos trebao nastupiti na Jarunu, a nije) progovara o britanskoj nimalo ružičastoj stvarnosti. Radnja je smještena u londonsko podzemlje. U stilu Altmanovih filmova pratimo nekoliko paralelnih radnji koje se slijevaju u jednu, s drastičnim tarantinovskim prizorima punih krvi i nasilja. Ben Drew je potpuni autor filma koji je zaslužan i za angažiranu glazbu. ‘Opaski kvart’ u konačnici djeluje kao sirovi materijal koji bi se isplatilo doraditi, ali i ovakav kakav jest, zanimljiv je filmski uradak.
Prizor iz filma ‘Lore’
Njemačko-australsko-britanska koprodukcija ‘Lore’ (2012.) Cate Shortland možda je najbolji film festivala. Autorica govori o osjetljivom dijelu njemačke povijesti, o četerdestpetoj kada su gubitnici spašavali glave pred američkim i ruskim saveznicima. Petero djece njemačkog SS-ovca napušta majka i ostaju sami u osamljenoj kući negdje zabiti. Ni tu više nisu sigurni, tako da se upućuju na veliki put prema Hamburgu gdje im živi baka. Između saveznika podijeljena i opustošena Njemačka nesigurna je pogotovo za djecu, ali ova će naići na pomoć za koju su se najmanje mogli nadati, od nekoga koji se ne uklapa u njihov svjetonazor. Ideološki indoktrinirana djeca teško mogu povjerovati u ono što su Nijemci radili niže rangiranim nacijama. Film s malo dijaloga koji filmskim jezikom prenosi poruku kako je ipak moguće doći do nekih kritično drugačijih spoznaja.
Srpski ‘Klip’ (2012.) redateljice Maje Miloš žestoki je prikaz nove mlade generacije na kojoj ostaje svijet. O tome kako današnji urbani mladi provode slobodno vrijeme i o čemu razmišljaju, najmanje znaju roditelji. Junakinja filma Jasna (Isidora Simijonović), školarka opterećena brzinskim prestižom u društvu i turbofolk glazbom, ‘nabacuje’ se bezobzirno svojem malo starijem kolegi. Seks, droga i zabava jedino je što je zanima, dok njezina obitelj brine kako će proći operacija njezinog oca. Ovo možda zvuči patetično, ali redateljica je to u filmu uspješno prevladala. ‘Klip’ samo naizgled djeluje kao hardcore film, ali to ipak nije. Scene eksplicitnog seksa ustvari ne postoje, radili su ih rekvizitima i uvjerljivost je postignuta filmskim sredstvima, a zapravo ‘malo se toga vidi’, tako da to ne bi trebao biti mamac za publiku. Nova generacija jednostavno je izgubljena u vremenu i prostoru, opterećena i interesima roditelja. ‘Klip’ pokazuje kakva je stvarnost mladih koji se tek trebaju suočiti s objektivnom stvarnošću.
Film iz Saudijske Arabije ‘Wadjda’ (2012.) redateljice Haifaae Al Mansour ugodno je iznenađenje Festivala. Wadjda (Waad Mohammed) je desetogodišnja djevojčica koja ne poštuje društvena pravila. Njezina velika želja je voziti bicikl, ali kako to u njezinoj zemlji u kojoj su vjerski zakoni na prvom mjestu, ženama nije dopušteno, teško će ostvariti tu svoju želju. Međutim, uporna Wadjda skuplja novac kako bi kupila bicikl, a jedan od načina je i da pobjedi na školskom natjecanju u poznavanju Kurana… Suptilan film koji govori o načinu života i položaju žene u jednom patrijarhalnom sustavu.
Rumunjska drama s elementima komedije ‘Svi u našoj obitelji’ (Toata lumea din familia noastra, 2012.) Radua Jude malo manje pati od slabosti kao hvaljeni prvijenac istog redatelja ‘Najsretnija djevojka na svijetu’. Prva polovina filma pomalo je razvučena, s previše ponavljanja, da bi se u drugoj polovici radnja usmjerila na pravi način u pravom smjeru. Priča se vrti oko razvedenog bračnog para i njihovog odnosa prema njihovoj kćerki. Otac želi povesti petogodišnju kćer sa sobom na godišnji odmor, a kako majke nema kod kuće, baka i očuh ne pištaju djevojčicu dok majka ne dođe kući. U tom prepiranju i natezanju situacija će izmaknut kontroli. Solidan prikaz kako u kontekstu rumunjskog urbanog života funkcionira moderna disfunkcionalna obitelj.
Islandska drama ‘Vuklan’ (Eldfjall, 2011.) Rúnara Rúnarssona neodoljivo podsjeća na Hanekeovu dramu ‘Ljubav’, čak je i razrješenje mučne situacije identično. Tko je prvi snimio film, odnosno da li je netko od njih vidio film drugog, ili jednostavno su se snimila dva slična filma u isto vrijeme, realne su opcije, jer bilo je takvih slučajeva u povijesti umjetnosti. Hannes (Auður Drauma Bachmann) školski je podvornik koji odlazi u penziju. Život mu više nema smisla, nema prijatelja, a i obitelj ga baš ne voli. I onda mu žena doživi i preživi moždani udar. Bolničko liječenje ne daje rezultate i nepokretna žena dolazi kući na njegu koju preuzima njezin suprug, iako se (odrasla i situirana) djeca tome protive. Film je poprilično detaljan u opisivanju kućne njege nepokretnog bolesnika. Korektan film primjeren filmskim festivalima.
Belgijsko-francuska koprodukcija ‘Djeca Kinshase’ (Le Diable n’existe pas / Kinshasa Kids, 2012.) Marc-Henri Wajnberga rađena je u dokumentarnom stilu. Film započinje scenom istjerivanja demona iz djece optužene da su čarobnjaci, od kojih se jedan ne želi tome podvrći, i bježi u grad. Tamo sreće drugu djecu koja preživljavaju doslovno na ulici radeći razne poslove. Sve to nekako i funkcionira dok se klinci ne počnu baviti glazbom s lokalnim glazbenikom. A što je još bolje, osnovat će sastav i nastupati kako bi zaradili pare i postali slavni. Autorska ekipa napravila je na trenutke dojmljiv film, ali u konačnici ipak se radi o ‘lažnjaku’ koji teško da ima neke veze sa stvarnošću Konga. Sve je to pomalo idealizirano kako bi Zapadnjaci mirne savjesti mogli reći kako su nešto poduzeli i po tom pitanju (ne znam samo po kojem pitanju, jer i egzistencijskih pitanja ima previše).
Zagreb, 20.10.2012., Robert Jukić
