Triangle of Sadness (2022.)
Redatelj: Ruben Östlund
Glume: Harris Dickinson, Charlbi Dean, Woody Harrelson, Vicki Berlin, Henrik Dorsin, Zlatko Burić, Jean-Christophe Folly
Država: Švedska, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Turska, Grčka, SAD, Nizozemska, Švicarska, Meksiko
Distribucija: Zagreb film festival
‘Svi smo jednaki’ slogan je modne revije na kojoj dižu ljude iz prvog reda kako bi na njihova mjesta smjestili ‘jednakije’ gledatelje. Neki u početku odbijaju, neki traže objašnjenje, ali na kraju mjesto prepuštaju drugom…
Sjećam se kako mi je na nekom festivalu ljudskih prava bilo čudno što su rezervirana najbolja mjesta. Za autore ili ocjenjivače, vjerojatno, za one koji su zaslužili posebna mjesta? Ali činilo mi se da u tom kontekstu nema mjesta za posebna mjesta. Dok ima kriterija za nejednakost, čemu se pozivati na jednakost, ako je nema?
Östlund razotkriva društvene floskule i to radi uporno i bezobzirno i samouvjereno, ne pridržavajući se mjere, odbijajući stati gdje se to očekuje. A s obzirom da se koristi apsurdom i bizarnošću, u njegovim etički i estetski ozbiljnim djelima izbija humor.
Fotografiju ustupio ZFF
U ‘Trokutu tuge’, daleko od uvoda u kojem se razjašnjava naziv filma (oblik bora na zabrinutom čelu), scene povraćanja putnika pogođenih morskom bolešću na brodu u oluji traju toliko dugo i s toliko karikirane žestine, da postaju smiješne. Inače ne podnosim scene povraćanja (pa i u autorskim projektima u kojima ih poetski opravdavaju), ali ove izazivaju nezaustavljiv smijeh. U filmu u kojem nema govora o veselju. Östlund se ne ustručava koristiti sadržaj pod zaštitnim znakom vulgarne komedije ili (u krvavoj varijanti) horora, ali u totalnom konceptualnom make overu. U prethodnom filmu (‘Kvadrat’) ovome korespondira scena nastupa performera koji provocira uzvanike otvorenja izložbe.
Autor provokativnog ‘Kvadrat’-a novim filmom nastavlja s geometrijom izobličenog ljudskog društva. Dok je ‘Kvadrat’ postavljen na kulturnoj (muzejskoj) sceni, njegov ‘Trokut tuge’ događa se u svijetu mode, businessa i bogatstva. Film počinje uvodom od kojeg se osjetljivom čovjeku ježi koža, iako nema agresivnih ni jezivih povoda. Östlund ima sposobnost gotovo materijalizacije pritiska kojem su izloženi njegovi junaci. Taj pritisak poništava prednosti poželjnog društvenog statusa i likovi kojima bismo u početku mogli zavidjeti, pokazuju se kao čudovišta ili žrtve.
Na audiciji maneken Carl (Harris Dickinson), u konkurenciji s drugim motiviranim kolegama, pokušava zadovoljiti očekivanja žirija. Sve se odvija u naoko ležernoj atmosferi, ali zahtjevi koji se postavljaju kandidatima dotiču granice nelagode. Propitivanje ljudskih pobuda, ponašanja i odnosa nastavlja se od krupnog plana para u restoranu i hotelu u kojem provode večer, do luksuznog ambijenta jahte na kojoj se zabavljaju bogataši te neočekivanih okolnosti u kojima se uvjeti života i uloge putnika dramatično mijenjaju.
Od pojedinačnog slučaja manekena kojim zahvaća širu temu nejednakosti (onih koji biraju i koji ‘se nude’) i snažno zaokupljen političkim i povijesnim pitanjima, Östlund povremeno skreće s općih povodeći se pojedinačnim pitanjima (karakter Carlove partnerice Yaye (Charlbi Dean), ljubomora partnera…) pa se zabavlja i iživljava anegdotskim detaljima preživljavanja na otoku (neke od scena teško je izdržati). Samouvjereni autor dopušta sebi i nekoliko neuvjerljivih rješenja, ne obvezuje ga realističnost radnje, već silina efekta.
Film je eksplicitno društveno angažiran, spominje se i Marx, a ‘otkačeni’ kapetan broda (Woody Harrelson) sluša Internacionalu! U gromoglasnu kritiku krajnosti kapitalizma temperamentno se uključuje postsocijalistički tajkun (fantastični Zlatko Burić). Potencijal iskorištavanja i poništavanja ljudskosti još se podiže u sofisticiranom suvremenom okruženju. Ne radi se samo o najamnicima koji održavaju luksuzni brod ili poslužiteljima bogatih klijenata, već su svi, pa i ti bogatuni, izgubljeni kao brodolomci u moru izokrenutih vrijednosti.
Svo to ljudsko koprcanje u općem ljudskom Bermudskom trokutu (kad su već trokuti u pitanju), Östlund ne prezentira didaktički ni pristrano (ne idealizira potlačene), već zanimljivim, slikovitim i uzbudljivim sadržajem koji pratimo kao triler.
U protagonističkom castingu ističe se Zlatko Burić, kao uvjerljivi samoironični ruski bogataš (nominacija za najboljeg europskog glumca), a u posadi zanimljivih sporednih likova energična managerica broda (Vicki Berlin) i samozatajna čistačica (Dolly De Leon) koju uočimo tek kad promijeni svoju ulogu.
Film je dobio ‘Zlatnu palmu’ na Canneskom festivalu, a nominiran je za ključne kategorije Europske filmske nagrade.
Ada Jukić, 21. studenog 2022.
Informacije o filmu:
Trokut tuge
Imperative Entertainment, Film i Väst, BBC Films, 2022.
Trajanje: 147 min
Format: 2,35:1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital
Scenarij: Ruben Östlund
Glazba:
Još glume: Malte Gårdinger, Hanna Oldenburg, Dolly De Leon, Alicia Eriksson, Carolina Gynning, Sunnyi Melles, Oliver Ford Davies, Arvin Kananian, Iris Berben, Linda Anborg, Amanda Walker, Shaniaz Hama Ali
Film je pogledan u multipleksu Z Centar
