Deadpool (Deadpool, 2016), akcijski / SF / adaptacija stripa, redatelj Tim Miller.
Devet života (Nine Lives, 2016), komedija, redatelj Barry Sonnenfeld.
Neslavno slavna Florence (Florence Foster Jenkins, 2016), biografski, redatelj Stephen Frears.
Snowden (Snowden, 2016), biografski / drama, redatelj Oliver Stone.
Deadpool (Deadpool, 2016), akcijski / SF / adaptacija stripa, redatelj Tim Miller
Duhovit i akcijski dinamičan film u kojem elementi parodije dominiraju eklektičkom žanrovskom kompozicijom. A kojem žanru pripada film razmatra se i u samom filmu, spominje se ‘ljubavni film’, ‘horor’ itd., ali jedini trajni pristup akcijskoj, superjunačkoj tematici je komični. Humoru se podvrgavaju sve sastavnice sadržaja, pa je s toga aspekta disonantna dionica s hiperrealističkim horor specijalnim efektima transformacije tijela junaka u laboratoriju.
Film je redundantno ispunjen asocijacijama na druge filmove, popularne pojmove, likove i tvrtke, (napose Ikeu, pitanje je može li šale na svoj račun planetarno popularna korporacija doživjeti kao reklamu J) te igrama riječi, metaforama i dosjetkama, pa bi ga trebalo bar dva puta pogledati, kako bi se uočio puni verbalni potencijal i višestrukost značenja. Trud uložen u dijaloge korespondira s jakim vizualnim efektima.
Deadpool ; Ustupio CineStar
Dobar je izbor glavnog lika (Ryan Reynolds), čije je lice u pretežitom dijelu filma prekriveno maskom, koja se, kao ni odijelo, ne odlikuju originalnošću (u odnosu na Spidermana, na primjer). Glavni negativac (Ed Skrein) kojeg na početku filma percipiramo kao trgovca oružjem, manje je uvjerljiv kao biogenetski stručnjak, osobno involviran u medicinski tretman pretvaranja običnog čovjeka u superjunaka. Bilo bi logičnije da zahvate u laboratoriju obavlja profesionalac, koji mu može biti podčinjeni ili partner u projektu.
U filmu se ističe anegdotski početak, s usporenim snimkama špice u gotovo 3D dimenziji. Duhovit je i dodatak filma (za strpljive gledatelje koji ostaju na sjedalima do kraja završne špice), a u kojem Deadpool najavljuje nastavak. Glavni junak i tijekom filma izravno komunicira s gledateljima, komentirajući radnju i šaleći se i na svoj račun.
Zabavno, s parodičnim odmacima unutar predvidivog žanrovskog konteksta.
Ada Jukić, Zagreb, 9. veljače 2016.
Objavljeno na linku
Devet života (Nine Lives, 2016), komedija, redatelj Barry Sonnenfeld
Glavni junak filma je jedan mačak (tko drugi raspolaže s toliko života?), a ja sam postala ljubitelj životinja (koji u filmovima prati što se s njima događa), upravo poznanstvom s jednim mačkom. I ja sam, kao glavni ljudski lik u filmu (Kevin Spacey), imala predrasude (manje od njega, ali ipak) prema mačkama (tko zna koji ih ‘pseći lobby’ plasira 🙂 ), ali kad sam upoznala našeg kućnog i jedinstvenog Mačka, razvila se empatija ne samo prema njemu, nego prema svim životinjama, uključujući i one iz mačjeg prehrambenog lanca 🙂 .
Lik kojeg tumači Spacey ima više razloga za zahvalnost i ljubav prema mačku ‘koji ga je udomio’, ali to izostaje (i to ne mogu oprostiti scenariju, čak i ako se temelji na literarnoj podlozi). Film iskorištava mačji šarm za privlačenje publike (nije ni prvi ni posljednji, sjetimo se Disneyevih ‘Mačaka iz visokog društva’), ali Mačak iz ovog filma ne dobiva satisfakciju od onoga koji mu najviše duguje. Uz to, u filmu se promovira dvojbena teza da ljubav znači žrtvovanje, a činjenica da ‘požrtvovno biće’ posjeduje više od jednog života samo naoko ublažava tvrdnju koja se izvan konteksta može opasno tumačiti. Općenito, odbojna je instrumentalizacija živih bića u čovjekove svrhe, čak i onih prema kojima se ljudi odnose kao prema osobama. A i oni koji bi zbog ljubimca dali i život, smatraju to dokazom viših ljudskih vrijednosti.
Devet života ; Ustupio CineStar
U filmu se znakovito obrću teze o odnosima snaga i društvenih uloga. Hiperaktivni bogataš koji kao krunu svojih poslovnih uspjeha želi izgraditi najviši neboder u Americi, predstavljen je kao vizionar koga ugrožavaju negativci iz upravnog odbora koji teže samo za zaradom! Želja za izgradnjom najviše zgrade (za najam ureda!) tretira se kao najviša ljudska težnja, nešto kao komponiranje desete 🙂 Beethovenove simfonije ili pronalazak novog pretraživača društvenih mreža. Na stranu što težnja za mjerljivim rastom i rekordom nije originalna ni održiva (uvijek netko može sagraditi višu zgradu ili pojesti više hamburgera), već je u odnosu na održivi rast i ekološki razum, zastarjela i štetna.
U teškoj situaciji (i klišeiziranoj ulozi) je i sin vlasnika tvrtke, u sjeni dominantnog oca. A najteže je bogataševoj drugoj (mlađoj) ženi i njenoj kćeri, koje zapostavlja prezaposleni muž i otac. Uzgred, koja to žena uspješnog businessmana u američkom filmu ima razumijevanja za njegov poslovni angažman, koja je svjesna veze između sredstava koja su joj na raspolaganju i supruga koji joj nije na raspolaganju? Možda bi joj postalo jasno da vidi nekog domaćeg penzionera koji se i ne miče iz kuće (osim da pročeprka po kontejneru 🙂 ). Ali ljudski je htjeti sve i biti nesretan zbog sitnice koja nedostaje. Specifičan štih idealiziranom braku ljepotice (Jennifer Garner) i dobrodržećeg bogatuna (budimo sigurni da se ova supruga nije udala zbog novaca, već ljubavi), daje netipičan prijateljski odnos mlade supruge s bivšom suprugom svoga muža, tipične napasnice, koja i nije toliko zločesta, koliko je bez iluzija (vidi ‘Klub prvih supruga’ Hugha Wilsona).
Animacija glavnog i drugih mačaka i drugih životinja je, kao što se može očekivati, specijalno efektna. Način na koji se raščupani zapušteni ulični mačor pretvori u ‘mačka iz visokog duštva’ jednako je začudan kao pomlađivanje Nicole Kidman u svakom novom filmu 🙂 .
A u ovoj ‘mačjoj rupi’ vreba svoju životnu ulogu (i još je nije dobio) fantastični Christopher Walken, s karijerom od kultnih ‘Lovaca na jelene’ pri vrhu, ali ne na njemu.
Ukupan casting je dobar, a u zahtjevnoj scenografiji ističu se interijeri. Imamo priliku vidjeti kako izgleda posteljina čovjeka koji je na šestom mjestu po bogatstvu u New Yorku i kojim igračkama je opremljena dječja soba njegove kćerke. A tu su i atraktivni skokovi padobranom kojim se dokazuje poslovna vitalnost ili odanost obiteljskom poslu…
Pa kao što nećemo moći odoljeti neodoljivom Mačku u filmu, nadam se da nećemo ostati ravnodušni prema (jednako neodoljivim) mačkama iz susjedstva.
Ada Jukić, Zagreb, 16. listopada 2016.
Objavljeno na linku
Neslavno slavna Florence (Florence Foster Jenkins, 2016), biografski, redatelj Stephen Frears
Ono što je uspjelo ovom filmu, kao i dobrom psihološkom romanu, jest promjena odnosa gledatelja (čitatelja) prema negativnom liku tako da ga ne osuđuje, već razumije. Polazimo od predrasude prema junakinji, ali upoznajući taj lik, bez izmjene njegova opisa, već potvrđujući njegove osobine, postajemo mu bliži i blaži u stavu, empatija zamjenjuje podsmjeh.
Ne radi se, zapravo, o negativcu u punoj mjeri, o nekome koji želi nauditi ili to čini, već izraženom nesavršenom, zapravo tragikomičnom liku koji je uvjeren u nešto o sebi što je drugima jasno da nije, ali imaju razloga podržavati tu njegovu iluziju. Njujorška bogatašica i ljubiteljica klasične glazbe (Maryl Streep) zavarava se vlastitim vokalnim sposobnostima i priređuje koncerte u visokom američkom društvu, doživljavajući pohvale, sve dok je ne slomi spoznaja o stvarnom odnosu publike prema njenom glazbenom doprinosu.
Neslavno slavna Florence ; Ustupio CineStar
Da se ne radi o bogatašici, ne bi ni uspjela živjeti u toj iluziji, ali ‘olakotne okolnosti’ slučaja ublažavaju strogi sud. Uostalom, naše vrijeme u kojem banalni i bizarni likovi nastoje osvojiti medijsku pažnju moglo bi imati više razumijevanja za ovu potrebu društvenog priznanja, čak i onih na vrhu društvene ljestvice. Zar ne bi danas pjevačica ‘bez sluha’ mogla naći milijune obožavatelja i zagovornika putem interneta ili pokrajnjim TV kanalima? Ali, bitan je timing. Sredinom Dvadesetog stoljeća neke su se stvari, primjerice ‘ozbiljna glazba’, uzimale ‘ozbiljno’ J.
Sve u svemu, početni smijeh i čak zgražanje nad nedarovitošću protagonistice pretvara se u sažaljenje prema dobrodušnoj diletantici koja je nesposobna za samokritiku. U njezinoj samoobmani mnogi joj pomažu, iz različitih razloga, od kojih nisu svi zlonamjerni.
Dodatni elementi koji čine ovu priču (po istinitom predlošku!) jedinstvenom, dolaze iz neposredne okoline glavne junakinje. Daleko od očekivanih krajnosti, ovu pokondirenu bogatašicu ne okružuju beskrupulozni likovi koji iskorištavaju njenu naivnost, a rugaju joj se iza leđa, već obzirni ljudi koji je podupiru i žele je zaštititi od grubosti stvarnosti. Na prvom mjestu tu je njezin mlađi muž (Hugh Grant), ali i odana posluga, pa čak i prijateljice iz visokog društva čini se da je ne koriste kao predmet ismijavanja, već ne razumiju glazbene vrijednosti.
Ni ovi likovi nisu idealizirani, i oni imaju slabosti i koristi od samozavaravanja ‘gazdarice’, ali ne maksimiraju dobit koju bi mogli izvući, već se zadovoljavaju ‘prihvatljivim prinosom’. Zapravo najveću odbojnost izazivaju profesionalci, visoko pozicionirani djelatnici tadašnjeg vrha glazbenog svijeta koji, svjesni izvođačkih nesposobnosti svoje zaštitnice, prihvaćaju nemoguće edukativne misije i honorare. U tim ulogama spomenuta su i neka velika imena koncertnog života prošloga stoljeća, koja kao i današnji celebritiyi predstavljaju dodatnu privlačnu dimenziju za upućene gledatelje filma. Ali i njih možemo razumjeti, i oni žive u komercijalnom okruženju, izloženi novčanim iskušenjima u kojima je isključena isključivost. Zapravo, to i čini dobar film (ili životni scenarij), omogućujući gledatelju uvid u kontekst bez crno-bijele podjele. Možda je u toj skupini kompromisnih likova najantipatičniji upravo čistunac, glazbeni kritičar koji smrtnom ozbiljnošću razotkriva tu farsu, kao da o njoj ovisi ishod Drugog svjetskog rata (u tijeku).
Ostvarene su, kao što je očekivano, kvalitetne glumačke izvedbe te kostimografijom, interijerima ekonomična rekonstrukcija vremena (sredina prošloga stoljeća).
Ugodan i nepretenciozan film koji potiče na manje ‘objektivno’ prosuđivanje tuđih mana i blagonaklonost prema tvrdoglavcima i svojeglavcima koji nas ne žele povrijediti, već zadiviti.
Ada Jukić, 09. studenog 2016.
Objavljeno na linku
Snowden (Snowden, 2016), biografski / drama, redatelj Oliver Stone
U doba brzih komunikacija, informacija i brze hrane, ni literarne uspješnice ili politički skandali ne trpe dugu filmsku obradu. Slučaj Snowden nije se još razriješio, a njegove ekranizacije prihvatio se kontroverzni redatelj koji se hvata u koštac s provokativnim temama i to ne samo svojim filmskim djelovanjem.
Prije nekoliko godina, kao gost Subversive Film Festivala, Oliver Stone je u Zagrebu održao predavanje o svojem političkom sazrijevanju. I on je, kao i junak njegovog najnovijeg filma, krenuo od neupitnog patriotizma i došao do spoznaja zbog kojih je početna uvjerenja počeo stavljati u pitanje. Ali, za razliku od slavnog redatelja, junak njegovog filma nije karizmatičan, temperamentan i duhovit. To je i problem ovog filma, unatoč moralnoj idealizaciji lika, on izaziva empatiju kao žrtva više nego junak.
Snowden ; Ustupio CineStar
Film ‘Snowden’ prikazuje se s tako malim vremenskim odmakom od događaja i likova koje opisuje, koji su zaprepastili svijet (a onda su ih potisnuli drugi zaprepašćujući događaji), pa predstavlja gotovo simultanu interpretaciju svoje dokumentarne podloge. S obzirom da gledatelji znaju ishod i glavne elemente radnje, preostaju samo dva elementa kojima ih film može fascinirati. A to su nepoznati detalji koje mediji nisu otkrili i eksploatirali te način na koji se događaji predstavljaju u filmu.
U filmskom prikazu planetarnog Zviždača legendarni Oliver Stone (‘Rođen 4. Srpnja’, ‘Rođeni ubojice’, ‘Wall Street’, ‘JFK’…) iznosi događaje iz perspektive protagonista, otvoreno na strani junaka prema kojemu je javnost podijeljena. U napetoj priči pratimo razvoj, pozadinu i sudionike događaja koji su vodili do reakcije čovjeka koji je otkrio kompromitirajuće tajne sustava kojemu je pripadao. Stone uspijeva postići i podizati napetost ključnih trenutaka koji prethode objavljivanju podataka te potjere za čovjekom koji je svojevoljno otkrio svoj identitet, kako bi od sumnjičenja zaštitio kolege. Međutim, za razliku od fikcijskih junaka koji u filmovima doživljavaju punu rehabilitaciju, a publika katarzu, u ovoj priči po istinitom junaku ostaje kompromisni ishod. Ako je progonjeni protagonist našao podršku (u drugom sustavu) i ako su ublaženi postupci zbog kojih je digao glas, što je zapravo postigao? Izložen progonu i zamoren interpretacijama, Snowden je otkrio što bi mu, poslije svega što je prošao, bilo najgore. To je da svijet nema koristi od njegove žrtve, da nema efekta od spoznaja koje je omogućio. Pa ima li? Što se dogodilo kad se sve otkrilo?
Čak i na području privatnog komuniciranja, ima li promjena? Tko će prestati chatati ili tweetati samo zato što ga netko može snimati ili u Facebook upisivati osobne podatke zato što želi zadržati privatnost?
Film djeluje angažirano kao doprinos oživljavanju interesa za protagonista, nakon što je interes medija popustio pod pritiskom drugih vijesti. Oliver Stone svojom reputacijom daje podršku čovjeku čija sudbina još nije riješena, već odgođena, kao i pitanje na koje je upozorio svijet. Najmanje što možemo je pogledati film. A onda odlučiti hoćemo li mišljenje objaviti svima koji nas čitaju ili prate što pišemo.
Ada Jukić, Split, 02. listopada 2016.
Objavljeno na linku
Tko bi rekao: Fantazije umreženog svijeta (Lo and Behold, Reveries of the Connected World, 2016), dokumentarni, redatelj Werner Herzog
Na otvorenju Filmskog festivala o ljudskim pravima (Human Rights Film Festival, 2016.) prikazan je dokumentarni dugometražni film Wernera Hercoga o internetu i utjecaju novih tehnologija na čovjekovu prirodu i budućnost.
Film je podijeljen u desetak cjelina koje se bave pojedinim aspektima teme, nekolicina se odnosi izravno na fenomen interneta, njegov početak, razvoj, posljedice i prognoze, osobito rizike ovisnosti društvenih i tehničkih struktura o njemu, a nekoliko dionica odnosi se na područja filozofije i SF-a, napose potpune dvojbe oko automatizacije i umjetne inteligencije.
Teme su fascinantne, kao i sugovornici koji ih razmatraju, pretežito (američki) znanstvenici, priznati stručnjaci ili vizionari koje čak ni akademska zajednica (još) ne razumije, ali i kontroverzne osobe, koje su imale problema sa sustavom, primjerice bivša zvijezda hakera, koji otkriva svoje metode i ‘trofeje’.
Tko bi rekao: Fantazije umreženog svijeta ; Ustupio HRFF
Jedna od sitnica koju sam zamijetila je da svi ti genijalci govore brzo, kao u onim obavijestima o nuspojavama u reklamama za lijekove, kao da im bujica misli u glavama izbija u verbalnom izvoru. Zbog toga, a ne samo zbog složenosti sadržaja, teško ih pratimo (ne vjerujem da ih je Herzog potaknuo da govore brzo :), uostalom, film ima dovoljno vremena, u standardnom cjelovečernjem opsegu, a mogao je trajati i duže.
S obzirom na dostupnost materijala, vizualni aspekt filma oscilira, od tehnički vrhunskih snimaka, do arhivskih i prenesenih materijala. Interesantnu dimenziju pristupa ‘cutting edge’ tehnološkoj tematici je da je prezentira čovjek starije generacije, s osobnim sjećanjima o predkompjuterskoj eri.
U konceptu kojim Herzog ostvaruje film, uzima osobno dosta učešća, ali ga samo čujemo. Svojim dubokim švarcenegerovskim engleskim daje uvod u temu i provodi razgovore s najavljenim sugovornicima. Netko bi rekao, pa tako radi i Michael Moore, ali Hercogov stav nije provokativan u odnosu na sugovornike. Naprotiv, čini se kao da je u odnosu na te velikane informatike, fizike, matematike, mehanike zauzeo povučeni stav, kao što bi ga zauzeo bilo koji laik svjestan privilegije kontakta s ljudima koji su već zauzeli mjesto u povijesti. Povremeno Herzog ne odolijeva iskušenju da te velikane stavi u duhoviti kontekst, da ih prikaže kao malo ‘udarene’ ili manje pritisnute konvencijom konverzacije, primjerice, dvojicu predstavnika prestižne znanstvene institucije koji na njegovo pitanje dugo (i čini se konačno) šute, bez uobičajene nelagode koju pokazuju oni koji ne znaju što bi rekli. Ti veliki umovi, iako izgledaju i ponašaju se kao skromni ljudi, ipak su na neki način svjesni svoje posebnosti i posebnih (ljudskih :)) prava u komunikaciji s običnim ljudima. Herzog nije ‘običan čovjek’, Herzogovi sugovornici su sigurno svjesni njegove svjetske filmske reputacije, ali čini se da u tom ‘arciznanstvenom’ kontekstu nije ostvarena umjetnička samouvjerenost, ona društveno priznata ‘ravnopravnost’ umjetničkih i znanstvenih vrhova, po kojoj ne postoji hijerarhija između Beethovena i Tesle.
Herzog koristi duhovitost kao način prevladavanja razlike u znanstvenoj kompetenciji, on postavlja duhovita pitanja i umeće duhovite upadice. Primjerice, kad stručnjak za robotiku spekulira o mogućnostima robota u filmskoj produkciji, pa kaže da će oni moći snimati filmove, ali je pitanje hoće li ti filmovi biti bolji od njegovih (obraća se izravno Herzogu), a ovaj to odlučno odbije 🙂 .
U astronomski dubokim dilemama o smislu i granicama ljudskosti, Herzog barata klasičnim SF određenjima kriterija kao što su emocije ili sloboda izbora, ali ostaje zabrinjavajuća površina neodređenosti u perspektivama ireverzibilnog tehnološkog razvoja, čak i kad se isključe katastrofični scenariji. Nema opcije povratka (iako nam je prikazan primjer oaze bez interneta i mobitela), pa je svijest o rizicima alternativa strahu.
Zanimljiva, i u odnosu na fundamentalna pitanja, gotovo zabavna crtica iz pregleda istraživanja, ona je o robotima igračima nogometa. Uz iste početne postavke i mogućnosti učenja iz svih pojedinačnih iskustava, neki od ‘igrača’ pokazuju se kao uspješniji, a jedan od njih postiže najbolje rezultate. Robotska inačica Ronalda, ljubimac je istraživačke ekipe. Pitanje je (nije postavljeno u filmu) da li bi igra uopće bila moguća kad bi svi bili savršeni igrači?
Još jedan zanimljiv aspekt iznesen je u pogledu odnosa između robota i ljudi, kojima je Asimov davno postavio temelje. Naglašavaju se principi kojima se štite ljudi, ali robote ne programira ili koristi čovječanstvo, već konkretni ljudi, odnosno, interesi. Čak ako se izravno ne prekrši Prvi zakon robotike, neki neposredniji zadatak koji robot izvrši u nekom konkretnom interesu može naškoditi ljudima u većem ili općem opsegu. U nizu filmskih SF-a vidjeli smo što roboti mogu učiniti čovječanstvu, sva sreća da se SF predviđanja (još) ne pokazuju pouzdanim.
Herzogov film još je jedan od onih filmova za koje kažemo da potiču na razmišljanje, i to djelo filmskog velikana velikog akumuliranog znanja o životu i čovjeku, čovjeka koji želi zaokružiti svoju spoznaju svijeta i utisnuti (dok može) trag za budućnost. Fantastična je mogućnost spoznaje ovih uznemirujućih pitanja, ali i paradoksalno da ‘normalno življenje’ ovisi o mogućnosti da ih smetnemo s uma. Kao što zebre, nakon lavljeg napada, nastavljaju pasti travu. Kad vidimo što bi se dogodilo da sunčani ‘flare’ sprži naše internet veze, možemo li isključiti mobitel?
Festival ljudskih prava upravo nas izlaže tim osjetljivim, teškim ljudskim temama o kojima treba znati, bez obzira na životnu rutinu i empatiju kao jednu od temeljnih, ako ne jedinstvenih ljudskih obilježja.
Ada Jukić, Zagreb, 05. prosinca 2016.
Objavljeno na linku
