Otvaranje ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala realizirano je uz dojmljivo sudjelovanje baletnog ansambla riječkog HNK-a Ivan pl. Zajc, uz prisustvo pojedinih domaćih političara, a prvi film prikazan u glavnoj konkurenciji bio je ‘Šesti autobus’ Eduarda Galića, drama o američkoj novinarki koja istražuje što se dogodilo s jednim braniteljem u ratnom Vukovaru početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Otvaranje Festivala nije pratio (kao ni prošle godine) spektakl vatrometa, za što treba uputiti pohvale organizatorima Festivala. Šteta samo što je obrazloženje za izostanak vatrometa bila nestašica sredstava, a ne ekološka i ekonomska logika. U uvjetima klimatskih promjena s porastom temperatura, suša i požara, vatromet nije ni simbolički prihvatljiv, poslušajmo samo vijesti o požarima koji haraju u osušenom okolišu. A što se buke i baruta tiče, djeluje agresivno i zastarjelo. Raskošni svjetlosni efekti mogu se današnjom tehnologijom postići bez dimljenja i praskanja. Nadamo se da će se ovakva praksa održati i ubuduće, iako se vatrometom uskraćenim ovogodišnjim gledateljima obećava vatromet sljedeće godine.
Pula 2022 – Ispred Arene – Foto RJ
Ovogodišnji Festival imao je tri žirija (ocjenjivački sud kritike, ocjenjivački sud međunarodnog programa i ocjenjivački sud hrvatskog programa) koji su dodjeljivali nagrade u dvije kategorije (međunarodni i domaći program), s napomenom da su u međunarodnom programu bili filmovi manjinske produkcije, uključivo i mogućnost sudjelovanja hrvatskih producenata u proizvodnji filmova. To predstavlja tanku granicu između hrvatskog filma i manjinske koprodukcije, jer su i u nekim hrvatskim filmovima sudjelovali strani producenti. Množina žirija i kategorija izbora usložila je podjelu i percepciju dobitnika, ali završnu večer proglašenja nagrada rasteretila je prethodna dodjela priznanja u različitim kategorijama u Areni tijekom trajanja festivala.
Festival se, uz Arenu, odvijao na nekoliko lokacija, na koje je ulaz bio slobodan. Kino Valli, Kaštel, INK, plažu Ambrela i Brijuni nisu samo omogućili ljubiteljima filma besplatan odlazak u kino, već i novi doživljaj filma, napose na otoku i plaži (na kojoj se moglo doslovce gledati film kupajući se u moru).
Većina filmova iz natjecateljskog programa mogla se pogledati sljedeći dan u nekom drugom terminu i na drugoj lokaciji. Posjećene su bile i jutarnje novinarske projekcije i press konferencije s filmskim ekipama u kinu Valli. Opušteni Festival u vrućim ljetnim danima i večerima s raznolikim filmskim programom za sve uzraste kao i glazbenim partyjima integrirao se u živahnu pulsku turističku atmosferu.
Naš web portal prenosio je svakodnevno press informacije koje je dostavljao PR Pulskog filmskog festivala (vidi na tagu Pula 2022). Uz to. potpisnik ovih redova napisao je na portalu Hrvatskog društva filmskih kritičara Zona Filma osvrte o filmovima ‘Nebesa’, ‘4:2’, ‘Poslije zime’ i ‘Punim plućima’.
Zatvaranje Festivala s dodjelom nagrada bilo je prilagođeno direktnom prijenosu na Prvom programu Hrvatske televizije, tako da smo na platnu u Areni prije dodjele nagrade (koje su držane u tajnosti sve do same objave) gledali već snimljenu reportažu iza koje je slijedio program dodjele ‘uživo’.
Sve o nagradama i nagrađenima PFF-a možete pročitati na LINKU. Uz filmove koji su argumentirano i široko prihvaćeno dobili mnogostruka priznanja, neki filmovi mogli su zaslužiti više (‘Illyricvm’ i ‘Glava velike ribe’,), dok su neki medijski istaknuti naslovi ostali s malo nagrada (Stric). Ukupni pobjednik Pule je ‘Zbornica’ Sonje Tarokić, po mom mišljenju, jedan od četiri najbolja filma (uz ‘Illyricvm’, ‘Glavu velike ribe’ i ‘Punim plućima’) ovogodišnjeg Festivala. Za razliku od nekih prethodnih izdanja, ove godine nije se iskoristila kategorija ‘posebnog priznanja’ za ostvarene vrijednosti mimo onih potvrđenih zlatom ‘Arena’, a što je bar u jednom konkretnom slučaju bilo gotovo neophodno učiniti. Uloga, i to u punoj dimenziji glavna uloga koju je ostvario Nikša Butijer u Oremovićevom redateljskom dugometražnom igranom prvijencu ‘Glava velike ribe’ tako je dojmljiva, da nije mogla proći neopaženo. Mogućnost da takva izuzetna postignuća promaknu u podjeli institucijskih (u ovom slučaju festivalskih) priznanja uvijek postoji, ali to ne znači da ne postoji način na koji se priznanje može naknadno odati i potvrditi. Primjer je film Ognjena Sviličića ‘Oprosti za kung fu’ koji je na podjeli u Puli 2004. dobio samo glumačke nagrade. Kao reakciju na to naš Portal proglasio ga je najboljim filmom te godine i utemeljio nagradu F.I.L.M.mag.net s ciljem isticanja izuzetnih filmova koji su iz nekog razloga bili uskraćeni oficijelnih nagrada.
Što se tiče (uvjetno rečeno) ‘tehničkih nagrada’, s obzirom na ograničenje broja u pogledu nagrađivanja, ove godine na Puli Zlatne Arene nisu dodijeljene za glazbu, za specijalne i vizualne efekte na filmu, na što se osvrnula i jedna od dobitnica Zlatne Arene u jednoj od tih kategorija prilikom preuzimanja nagrade.
Uz potvrdu vrijednosti nagrađenih naslova, moj osobni favorit je povijesna drama ‘Illyricvm’, film sa zahtjevnom produkcijom, ne samo što se tiče scenografije, kostimografije i maske, već i glumačkog zadataka da se u cijelom filmu govori ‘mrtvim’ jezicima. Rezultat je dugih i akademski odgovornih priprema u pogledu povijesnih izvora i građe. To nije glamurozni film tipa ‘Gladijatora’ sa spektakularnim scenama, već drama koja se odvija u teškoj provinciji Rimskog carstva u prvoj polovici prvog stoljeća prije Krista koja ostvaruje uvjerljivu atmosferu pritiska u kojem egzistiraju ne samo potlačeni, već i upravljači. Sukob civilizacija odvija se negdje u ilirskim brdima u koje dolazi rimski namjesnik uz malobrojnu vojnu podršku prikupiti porez od pokorenih plemena. To je doba oskudice, nesigurnosti, straha i agresije. Redatelj Simon Bogojević Narath uspio je efektno vizualizirati atmosferu jednog izgubljenog vremena. ‘Illyricvm’ je kreativni korak u zahtjevnom žanru koji se rijetko postiže u domaćoj, a i u financijski jačim kinematografijama.
Robert Jukić, Pula, 24.07.2022.
P.S. Uz Nikšu Butijera, spomenutog i pohvaljenog u tekstu, neslužbeni žiri naše redakcije dao bi posebna priznanja Bojani Gregorić Vejzović i Ivi Krešiću u zahtjevnim ulogama šutljive glume u filmu ‘4:2’ Anđela Jurkasa, kao i samom Jurkasu za dosljedno proveden zahtjevan i zamoran postupak integriranog prijenosa utakmice i obiteljske priče. Dojmljiva je kamera Marinka Marinkića i redateljski izraz Arsena Oremovića u ‘Glavi velike ribe’ te glumačko ostvarenje Nevena Aljinovića Tota u tom filmu, kao naturščika u složenoj ulozi PTSP-om slomljenog branitelja.
