Hvataj se ceste! / Nagazi plin! / Daj gas!
Pobjedu na nedavno završenom 32. Ljubljanskom internacionalnom filmskom festivalu odnio je debitantski cjelovečernji film iranskog redatelja Panaha Panahija “Hvataj se ceste!“. Već na samom početku filma smo na putu u nepoznato. Putujemo kroz surov planinski krajolik Irana s kaotičnom i brižnom obitelji. Stariji čovjek s bradom i živahni dječak sjede na zadnjem sjedištu, otac ima slomljenu nogu, a sin svako malo spontano pjeva karaoke i izvodi odgovarajuće koreografije. Majka sjedi na mjestu suvozača, zadržavajući suze i prateći mlađeg sina u pjevanju i plesnim pokretima, pokušava se smiješiti . A misteriozni stariji stariji sin vozi i ništa ne govori. Film nas tako neko vrijeme drži u neizvjesnosti, dok se polako ne počne razjašnjavati zapletenost i krutost iranskog sistema. O sadržaju filma Panah Panahi kaže: “Iranski gledatelj ne treba objašnjenje za to što se u filmu događa. Iranski gledatelj je upoznat s problematikom i zna kakva je politika u Iranu – a gledateljima iz drugih država prepuštam slobodu u razmišljanju.“
Fotografija prenesena s web stranice LIFFe
Žiri u sastavu Zsofia Ruttkay, Levla Yilmaz i Sebastan Cavazza je u obrazloženju napisao: “Žiri prepoznaje vrijednost pobjedničkog filma preuzimajući odgovornost za rješavanje aktualnih problema čovječanstva na vrlo suptilan i iznimno prodoran način. Jedna od najvećih ljudskih tragedija odvija se pred nama s suptilnim smislom za humor.“
Iz toga je već jasno o čemu je riječ u filmu i kamo je krenula ova nesretna iranska obitelj. Svakako preporučujemo ogled filma, čim se pojavi u našim kinematografima. Film je pobijedio i na nedavnom Londonskom filmskom festivalu, a bio je i među nominiranima u Cannesu.
Panahija nije bilo na dodjeli nagrada u Ljubljani, jer nije uspio dobiti let iz Teherana. Gledaocima u kinodvorani Cankarovog doma u Ljubljani se javio video vezom i zahvalio se na nagradi: “Pozdravljam sve drage ljubitelje kina u Ljubljani. Otkako sam jučer čuo da je moj film dobio nagradu, trudio sam se na sve moguće načine da uspijem doći pravovremeno u Ljubljanu na podjelu nagrada. Pri tome mi je puno pomogao LIFFe i jako sam zahvalan za svu njihovu podršku i ljubaznost. Nažalost, nisam imao sreće, jer mi je let bio otkazan, a nisam uspio pronaći drugu vezu da bih stigao na vrijeme. Sav moj tim je ponosan i zahvalan na ovoj nagradi. Nadam se da ćemo se susresti na Festivalu u narednim godinama.”
Panah Panahi je sin slavnog redatelja Jafara Panahija, kojemu je iranski režim prije više od desetljeća zabranio snimanje filmova zbog propagande protiv svoje zemlje. Jafara Panahija, koji se ne obazire na zabranu snimanja, sin Panah je pratio u mnogim njegovim filmovima, tako je i otac imao prste u prvijencu svog sina , kako je prije nekog vremena izjavio u jednom intervjuu. Otac je prvi pročitao njegov scenarij i pomogao mu u post produkciji.
Ostali pobjednici 32. LIFFea
Žiri je među deset debitantskih filmova u programu Perspektive posebno istaknuo film Oblak u njezinoj sobi kineske redateljice Zheng Lu Xinyuan. To je melankolični vizualni dnevnik mlade djevojke koja po povratku kući osjeti koliko su krhki i prolazni međuljudski odnosi u velikom gradu. Pobjednički film Rotterdamskog filmskog festivala je njen dugometražni prvijenac.
Zmajevu nagradu publike dobio je gruzijski film A onda smo plesali? Levana Akina. Film je prikazan u programu Fokus, koji je ove godine bio u znaku gruzijske kinematografije. Film tematizira uvijek intrigantnu priču odnosa patrijarhalnih zajednica prema osobama LGBT orijentacije, u ovom slučaju u Gruziji. Radnja filma je smještena u Gruzijski državni plesni ansambl u kojemu se isprepliću sudbine dvojice talentiranih plesača koji su konkurencija jedan drugome ali i među kojima se rađa emotivna veza, inače fatalna u gruzijskom okruženju. Ova dirljiva priča o istospolnoj ljubavi dvoje mladića iz Gruzije zanimljiva je i po tome što su oni predstavnici područja kulture koje se u sovjetsko vrijeme nazivalo narodnim plesom, a danas je to „nacionalni balet“. U svakom slučaju, ova filmska produkcija (koja ne bi bila realizirana bez financijske potpore Švedske), nadilazi opseg običnog filma.
Najboljim kratkometražnim filmom proglašen je Steakhouse slovenske animatorke i redateljice Špele Čadež, koji je žiri (Jožko Rutar, Marina D. Richter i Asja Krsmanović) opisao kao “fascinantnu studiju o nasilnoj vezi u dvočlanoj obitelji, s pravom dozom začina i tehničkog sjaja“. Posebno priznanje zaslužio je i kratki film Utakmica švicarskog redatelja Romana Hodela, čiju važnost žiri ovako objašnjava: “Fascinantna studija o nasilnoj vezi u dvočlanoj obitelji, s pravom količinom začina i tehničkog sjaja.“
Nagrada FIPRESCI je žiri (Andrea Bosco, Ivana Kronja in Urban Tarman) dodijelio filmu Malo tijelo talijanske redateljice Laure Samani, u kome redateljica istražuje granice ljudske vjere u čuda. Obrazloženje žirija: “Autentičnu i u isto vrijeme tradiciju predaka, ali ujedno i suvremenu filmsku priču od univerzalnog značaja, Laura Samani prikazuje beskompromisnom estetikom i dubokim osjećajem da su čuda moguća“.
Epidemija i LIFFe
Kada se neposredno prije početka filmskog festivala epidemiološka slika u Sloveniji i u regiji naglo pogoršala, organizatori su bili prisiljeni reorganizirati LIFFe. To su učinili ne samo prepolovljavanjem kapaciteta u dvoranama, što je dovelo do većeg broja projekcija nekih filmova, već i povećanim opsegom asortimana filmova koji su se prikazivali na internetu. Prvotno je bilo planirano da se putem videa na zahtjev prikazuje 16 filmova, a na kraju ih je bilo 45, što predstavlja oko 60 posto svih filmova. Naime, na festivalu je prikazano 79 dugometražnih i 15 kratkih filmova. Sve te naknadne epidemiološke mjere su se mogle izvesti tako da raspored sjedenja u dvoranama nije vrijedio. Prije izbijanja epidemije, Liffe je svake godine privlačio 40.000 do 50.000 ljubitelja dobrog filma u kina, glede na smanjenost kapacitete kinodvorana za 50% je broj preko 26.000 gledatelja zadovoljavajući. Nadamo se da će ove epidemiološke mjere za sve vrste festivala i drugih javnih priredbi bilo gdje na svijetu slijedeće godine nestati i preseliti se na filmove i u knjige.
Neda Galijaš
