„Pjevaj iz duše“ kaže Toma Zdravković. Tako ću ja početi svoja razmišljanja o filmu ‘Toma’, redatelja Dragana Bjelogrlića. Budući da među prijateljima slovim kao veliki filmofil i strastveni ljubitelj sedme umjetnosti, jedan moj dragi kolega upitao me je tko je Toma. Iskreno, nisam imao pojma, i morao sam istražiti da bih shvatio koja je on zvijezda bio. Naravno, ja sam film pogledao u kinu s mišlju da je bio samo pjevač. Oni koji su poznavali Tomu osobno možda bi u filmu našli neke nedostataka. Mene je, koji ne volim previše taj tip glazbe, film oduševio režijom, a i glumom, toliko da i običan čovjek (kao ja) za vrijeme ili nakon filma pusti suzu.

Fotografiju ustupio Cineplexx

Kako sam rođen 1979. godine, drago mi je da sam pogledao jedan takav autobiografski film, koji se kao muzička slikovnica zasniva na životu zvijezde narodnjačke estrade Tome Zdravkovića (1938. – 1991.). Tomu je utjelovio sjajan mladi glumac Milan Marić. Jedan kritičar iz Srbije rekao je kako ‘ne može da stane u filmsku priču od dva i pol sata sve što je jedan umjetnik prošao kroz cijeli život’. Ako film i ima manu, to me ne zanima, jer ovaj film me je očarao time što je prikazano kako je čovjek živio svoj san, bio strastveni pisac svojih tekstova, i pjevač koji je svoje tekstove pjevao iz duše, čime je prožet cijeli film.

Dragan Bjelogrlić kao redatelj vješto balansira scene iz djetinjstva, patnje kroz koje prolazi Toma do uspjeha, i sve do njegove smrti. I sam Bjelogrlić je bio emotivan dok je snimao film. Mene se osobito dojmilo to što je ‘Toma’ slika, ne tek onoga o kome ili o čemu govori, nego i duha vremena u kojem je nastao. Ili da to kažem malo drugačije, to je portret jedne velike duše, strasne i prepune osjećaja, ali i usamljene i tužne. U ‘Tomi’ je ključni motiv simboliziran bijelim ružama mlade Ciganke i istican više i od kafane, ili koncertnog podija, ili bilo kojeg drugog mjesta za kojim glavni lik traga za izgubljenim vremenom.

Posebno me oduševila i velika Tomina ljubav, Silvana Armenulić koju odlično glumi Tamara Dragičević. Legendarna scena je kada njih dvoje pričaju i kad mu ona kaže: „Ti znaš da umiješ i pisati i pjevati, a ja samo znam pjevati. Za mene drugi pišu.“ Za njega to nije bilo znanje, njemu je to samo teklo iz duše. Film je pun emocija, tako da kad se sprijatelji s liječnikom i njegovom ženom, a koja također umire od karcinoma, Toma svojom glazbom promjeni liječnikov stav, i pomogne mu da se s realnošću nosi s boli, jer ni liječnici nisu svemogući, samo su obični ljudi koji žive stvarnom životom.

U ‘Tomi’ se ne govori puno bivšoj državi, samo se naznačuje kroz mnoge poznate likove, govori se o nečem puno važnijem i neuhvatljivijem, govori se o duhu i duši, pjesmi i filmu, kulturi i umjetnosti, životu samom. Možda bi bilo dobro da i naši (hrvatski) redatelji pogledaju filmove poput ‘Tome’ i naprave konačno dobar film, npr. o Ivi Robiću ili nekom drugom glazbeniku našeg vremena i prostora. Živi bili pa vidjeli, jer kako naš Toma kaže ‘Kafana je moja sudbina’.

Marko Kuzmić

Toma – F.I.L.M.
Toma – IMDb