Život je more, pučina crna… Parti Panonski mornar, parti s one strane ruba noći, preruši se u svoje balade i sada nam nema druge već tražiti ga u njima.

Govorim sam sebi: Hej, budi jak, najlakše je plakati, to nam samo Gospod svira Jesenju sonatu. Ili se zaželio takvoga pjesnika imati kraj sebe.

Fotografija preuzeta s portala Wikipedia.org

Bio je najveći pjesnik na našim prostorima… dotaknuo dušu svakog tko ga ikad slušao i razumio. Nikada više ovakve čarolije stiha. Ko vojnik graničar slušao sam ga u Somboru. Častio pićem. Obišao njegovom pjesmom opjevane: Bezdan, Kolut, Riđan, Santos, Bački breg, Sombor… Neka ti je vječna slava Panonski mornaru. Tko uz tvoje pjesme nije plakao, taj nikad nije niti ljubio. Otišao je naš Panoski mornar ploviti nekim ljepšim vodama:

„Još sam bio sasvim mlad, neke barske ptice sam lovio tad, kad je došla da se kupa lepa protina kći. Nije znala gde sam ja…

Svirajte mi jesen stiže…: Toga jutra sam stigao putničkom klasom, pa kući sa stanice časom, kroz bašte i prečice znane. A u vojsci sam stekao druga do groba i hroničnu upalu zgloba…“

Znam taj osjećaj kad se majka obraduje kad te vidi kad se vratiš….a i onaj najgori, kad se udaje ona koju voliš i ona koja tebe voli…kad drugome rađa djecu a ti ostaneš sam bez ikoga…mator, bez djece….bježiš od majke da je ne povrijediš…ni ona ne pita ništa, zna da je njenom sinu teško, da pati…napravi ti omiljeni ručak, skuva onu kafu kakvu samo mati umije…i…  – Ovim riječima objašnjavao mi rođak, prvo koljeno, zašto voli Đorđa Balaševića.

Đorđe Balašević, čovjek sa širokom emotivnom dušom, upijao je svačiju tugu kao spužva.

Kad su mi dušu derale oluje njenog imena. Duša pila vlastite suze. Zapisao sam, ne pretvorivši zapis u pjesmu: Bog ubija svoje miljenike ljubavlju! – slušajući Đoleta.

„Moj deda već dugo ore nebeske njive. Ali baka još čuva sve stvari i sliku našeg sveca. Na dan kad sam rođen…“ – U njegovim pjesmama opisana je sva suština života.

Rijedak umjetnik (uz Arsena i Olivera) na ovim tužnim prostorima. Vanvremenski talenat.

„Dal je sve bilo samo fol….dal je sve samo jeftin trik… I ja se pitam sad…. I sve te maske kriju bol… Odlazi cirkus iz našeg malog grada širokim drumom što izlazi na most, odlazi cirkus i ja se pitam sada ko je domaćin, a ko je bio gost.“

Život je more, pučina crna… parti panonski mornar, parti s one strane ruba noći, preruši se u svoje balade i sada nam nema druge već tražiti ga u njima.

Nikola Šimić Tonin