Ana Čagalj: Četiri priče (Knjiga pjesama), Hrvatsko književno društvo Ogranak Zadar, Biblioteka Donat, Zadar 2020.

Pjesnici svijet vide bolje, vide ga drugačije, malo tko s toliko duše kao Ana. „Ispjevala nam je priče. Ispričala pjesme“. Bjelinom papira zatočila probuđene snove. Djevojačke snove. Pustila srce da govori, tuguje, voli. Odala se pjesmom. Ispovjedila stihom. U velikoj želji za ljubavlju i velikom strahu od nje.

Znano nam je: Narativna poezija pripovijeda priču u obliku stiha. To je relativno dugački oblik poezije koji sadrži sve potrebne elemente za priču, uključujući zemljište, likove, postavljanje, temu i dijalog. Poput priča, narativne pjesme predstavljaju sukob, grade se do vrhunca i završavaju s rezolucijom. Istodobno, narativne pjesme sadrže i poetske elemente koji ih razlikuju od pripovijedaka proze. Narativne pjesme općenito sadrže neki oblik zvukova ili ritmičkih uzoraka. Mogu se sakupljati, koristiti redovitim mjeračem ili igrati sa zvukom kroz ponavljanje, asoniranje i aliteraciju. Usmene infleksije pripovjedne pjesme stoga se vidno razlikuju od laskatih ritmova proze. Poput drugih oblika poezije, narativne pjesme također zapošljavaju figurativni jezik, senzorske slike i pažljivo odabranu dikciju. Kod Ane nadopuna rečenom, atmosfera, krajolik, detalj, nutrina… iskrenost ogoljena do boli.

Fotografiju ustupio NŠT

Mislimo da smo apsolvirali ljubav te da je to više tema ženskih spomenara i lakih stihova. Ana nam ovom knjigom kazuje da je to tema teška kao smrt, i o tom čvorištu najdubljih stvari u životu, kao što su ljubav, smrt i život, između ostaloga govori ova knjiga pjesmo-priča. Nisam pobornik u prikazima prepričavanjima, to je za mene krađa doživljaja, doživljajnosti knjige. Razotkrivanje iznenađenja. A u ovoj knjizi ih je toliko i treba ih ne govoriti, treba pustiti onoga tko se upusti u avanturu čitanja da ih otkrije i spozna sam, prepozna u njima dio svojih tuga, tuguje s njima, svoje ljubavi, zaljubi se u njih, ili podijeli ljubav s riječima pjesme koje ga zovu voljeti.

„U sebi nosim raj“. Ovo je prvi izjavio mudri perzijski pjesnik Omar Khayyam. Njegova izjava zapravo glasi ovako: “Ja sam raj i pakao.” Njemački pjesnik Johan Christoph von Schiller veli: “U tvojim su grudima zvijezde tvoje sudbine.” To bi se drukčije reklo: u sebi nosim sreću. Dr. Henry Dantzig, koji, također, citira tu rečenicu, napominje da je ta izreka u današnje doba postmoderne još ozbiljnija nego u srednjem vijeku, kad su je doživljavali i zapisivali islamski i kršćanski mudraci. Po njegovu mišljenju, ljudska je narav, još uvijek, ostala ista. Upravo iz čovjekove sklonosti za dobro i zlo i osjetljivosti koja izvire iz toga, javljaju se usrećujući ili uništavajući osjećaji. Zato i možemo u svojim osjećanjima, s kojima se odazivamo na pojave života nositi u sebi život ili smrt, ‘raj ili pakao’.

Čovjek je biće srca, a Ana srce bića. U svakom njenom stihu zadrhti joj srce. Kao da nam govori povrijeđena: uvijek  ja ću stranac biti, svijet patnje, tamo gdje sunce ne grije, gdje za ljubav nema mjesta, neki strah, riječi bole, rijetki trenuci sreće, željna toplote zagrljaja, nemir njome vlada čak i u snu, u srcu čežnja i strah, previše je rana, plaši se te tame, srušili su se svi njeni dugo snivani snovi, u srcu tuga, samoća i strah, u dimu i magli nestaju polako, i njih boli neizmjerno i njih boli jako, plaši se onih besanih noći, ne, izlaza nema – i još mnogo sličnih sintagmatskih jedinica koje doprinose oblikovanju mračne atmosfere. Nesigurnost, neodređenost, sumnja u mogućnost saznanja karakteristike su ove zbirke. Za lirskog subjekta smrt je samo privid, u njoj je sakupljena sva bol, sve žeđi i žudnje ona nemilosrdno nosi. I daje srcem. Daje srce sebe. Duša se njena slovi slovima.

Ne znam kada sam zadnji put pročitao neku knjigu s toliko duše u sebi, ponio iz nje toliko srca, ukoričena ljubav u koricama knjige zove vas njoj. Novoj knjizi Anini pjesama. Knjizi koja će nesumnjivo podcrtavati Anino stvaralaštvo.

Nikola Šimić Tonin

Facebook