Biti onako iskonski, djetinje prestrašen za većinu nas je rijedak i gotovo nepoznat osjećaj. Nekoliko trenutaka takvoga straha uglavnom je rezervirano za ekstremne i tragične događaje, a osjećaje koji iz njih proizađu najčešće s vremenom potisnemo. Horor film koji uspješno zadire u zabačene kutke psihe koje rijetko aktiviramo endemska je pojava. The Dark and the Wicked takav je film.

Ogoljen od velikog zapleta, lišen očitih specijalnih efekata, s namjerno neupadljivom i minimalističkom glazbenom podlogom The Dark and the Wicked smješten je na neimenovanu ruralnu farmu. Brat i sestra Michael i Louise ondje dolaze posjetiti svoje roditelje jer je otac na samrti. Osjećaju jeze pridonosi rustikalno uređena kuća gdje za dekoraciju vise lubanje rogatih životinja, a sama lokacija farme djeluje kao da kilometrima okolo nema ništa osim pustoši. Majka djecu upozorava da nisu trebali doći, a njeno cjelokupno ponašanje je neuobičajeno i nejasno. Michael i Louise to pripisuju tuzi i samoći koje doživljava otkako otac leži bolestan i bez svijesti.

Ovdje vidimo neidentificirane leteće objekte kako u crveno-crnom okruženju bezuspješno nastoje izbjeći upetljavanje u krošnju starog oraha.

Bryan Bertino, režiser i scenarist filma specijalizirao se za horor žanr. Povremeno sam imao osjećaj da je u ovaj film htio ubaciti maksimalan broj zastrašujućih scena koje se u drugoj polovici nizaju jedna za drugom. Većina njih je sletjela na plodno tlo, no ovakav način igranja s psihom gledatelja na trenutke je djelovao zamorno i iscrpljujuće. U samome početku gotovo ništa se i ne događa. Brat i sestra dolaze na farmu, upoznajemo se s još nekoliko likova koji će se pojavljivati u filmu. Na neki način nas radnja namjerno uspavljuje kako bismo bili šokiraniji kada se počnu događati zastrašujuće stvari.

Dolazak svećenika kojeg propisno jezivo tumači Xander Berkeley, najpoznatiji po ulozi Gregoryja iz serije The Walking Dead, jedan je od najsvjetlijih (najmračnijih?) trenutaka filma. Kasniji zaplet dovodi u pitanje je li taj lik zaista on i s kime su glavni protagonisti uopće pričali. Svaki novi bizaran događaj vodi prema jednom očitom zaključku. Alegorija ogromne tuge koja dolazi s odlaskom bliske nam osobe imala je smisla sve do samoga kraja kada, iz nekog nepoznatog razloga, ostaje osjećaj nedorečenosti i nedovoljne zaokruženosti priče i poruke koju ona sa sobom nosi.

Bertinova obiteljska farma poslužila je kao idealna lokacija za snimanje, a cjelokupna atmosfera lokacije je sirova do razine koju rijetko doživljavam na filmu. Bez previše krvi, ali svejedno brutalan, uz savršenu dozu glazbene podloge koja u ključnim trenutcima odradi svoje, The Dark and the Wicked će biti savršen film za horor sladokusce. Za one koji zaziru od iole zastrašujućih filmova ovo bi definitivno trebalo biti nešto što će preskočiti. Kao žanrovski ostvaraj ovo je odličan psihološki horor, ali kao film u širem smislu postoje određene manjkavosti u ključnim trenutcima koje su za mene značile da se ovdje radi o vrlo dobrom, ali ne i odličnom filmu.

The Dark and the Wicked – IMDb

Tekst i fotka preneseni s bloga SuvljevePreporuke

Tomislav Suvala