Možemo li (si) oprostiti osrednjost?

U godini gdje se većina filmskih debata vodi oko prijelaza s kino distribucije na streaming servise, na Amazonovom Prime Videu možete pogledati novi uradak Blumhouse produkcije, u režiji mlade Britanke Zu Quirke.

Nocturne (2020.) ne skriva inspiracije uspješnicama: Crni labud (2010.), Deveta vrata (1999.), Sirovo (2016.), Ritam ludila (2014.), čak i Formanov Amadeus (1984.).  Naravno, u komercijalnijem formatu namijenjenom mlađoj publici, bez zvjezdanih imena s A liste iako će ljubitelji televizijskih serija prepoznati Julie Benz (Dexter, Buffy, Očajne kućanice) i talentiranu Sydney Sweeney (Euforija, Sluškinjina priča, Oštri predmeti).

Sweeney gledamo u ulozi mlade pijanistice Juliet a u fokusu priče njeno je rivalstvo s nešto nadarenijom starijom sestrom Vivian (Madison Iseman). Juliet i Vivian djeca su bogatih, hedonističkih roditelja koji ohrabruju njihovu ljubav prema klasičnoj glazbi iako misle da će u eri instant zvijezda i društvenih mreža njihove staromodne kćeri teško steći popularnost. Sestre su primljene na prestižnu glazbenu akademiju (sugerira se da će Vivian kasnije nastaviti školovanje na uglednom konzervatoriju Juilliard dok mlađa Juliet „ima još mnogo toga za naučiti“). Škola je zavijena u crno zbog suicida jedne od štićenica a misterij se polako odmotava kad Juliet  pronalazi neobičnu bilježnicu s ilustracijama u maniri ‘Devetih vrata’ i sklapa faustovsku pogodbu za svojih pet minuta slave i važnije, nadmoći nad sestrom.

Da ne otkrivam previše o zapletu, vratimo se na uzore. Sestrinska podbadanja podsjećaju na izvrsni francuski horor ‘Sirovo’; natjecateljski duh među mladim glazbenim talentima i oštrim profesorskim palicama  srodan je atmosferi u ‘Ritmu ludila’ a glavna (anti)junakinja opterećena je svojim glazbenim usavršavanjem i anksioznošću na istoj strani vage kao Natalie Portman u ‘Crnom labudu’. Sweeney je odlično dočarala anksioznost staromodne mladeži: njena pijanistica ne koristi nijednu društvenu mrežu, krvoločno vježba klavirske sonate od treće godine, nema dečka ni širok krug prijatelja a nema ni priznanja da je dobra u svojoj glazbenoj strasti, dapače, sugerira joj se da je osrednja. Neizbježna asocijacija je kultna rečenica filmskog Salierija, F. Murray Abarahama; „Mediokriteti svijeta, otpuštam vam grijehe!“.  Ako umjetnici na putu afirmacije žele dotaknuti savršenstvo, onda je etiketa osrednjosti gora od svake varijacije ‘samo lošeg’ – jednaka je smrtnoj presudi.

Da ne bi bilo zabune, ne stavljam’ Nocturne’ u istu kategoriju s ‘Amadeusom’ no cijenim što je u neambicioznom formatu otvorio staru filozofsku raspravu: možemo li prihvatiti da smo samo (ili ne daj Bože, donekle) dobri u nečemu, moramo li biti savršeni? Kako oprostiti taj „grijeh“ osrednjosti?

‘Nocturne’ je naišao na solidan prijem kritičara (npr. portal Rogera Eberta dao je skoro četiri zvjezdice) dok su gledatelji nešto suzdržaniji, mnogi zamjeraju dvosmislenu (preciznije, nedorađenu) završnicu. Film je svakako izvanserijsko ostvarenje i vjerojatno najbolja produkcija Blumhousea nakon dugo godina no sukladno filozofskoj okosnici radnje – namijenjen je manjoj, žanrovski otvorenijoj publici.

Nocturne – IMDb

Iva Esterajher