ZANIMLJIVA VREMENA I UVIJEK ZANIMLJIVI PIF. Uz 53. Međunarodni festival kazališta lutaka PIF 2020.
U vremenima kada kazališta rade sa smanjenim kapacitetom i kada je kazalište jedna od stvari kojih ćemo se, radi zdravstvenog rizika, prvo odreći, Kulturni centar Travno je po 53. put organizirao Međunarodni festival kazališta lutaka PIF. Dobar festivalski program nije lako napraviti ni u normalnim, a kamoli u trenutnim okolnostima, ali su organizatori PIF-a još jednom uspjeli napraviti odličan posao.
Kao i svake godine, program je bio vrlo bogat, raznolik i zanimljiv. Devet predstava bilo je u konkurenciji budući da su gostovanja iz Poljske i Bosne i Hercegovine bila otkazana zbog svima nam poznatih razloga. Bilo je tu i uličnih predstava, lutkarskih filmova, promocija knjiga, lutkarskih radionica, izložba, poseban program nazvan Oni koji dolaze koji predstavlja studente Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, te u duhu vremena jedna predstava online na You Tubeu odnosno Facebook stranici PIF-a.
Fotografiju ustupio PIF
Najviše nagrada je na ovogodišnjem PIF-u odnijela predstava Flekavac Gradskog kazališta lutaka Rijeka u režiji Renate Carole Gatice (nagradio ju je i dječji žiri) dok je Grand Prix Milan Čečuk za najbolju predstavu festivala festivala osvojio Pinokio Kazališta lutaka Maribor iz Slovenije (pojedinačno su još nagrađeni glumac Miha Bezeljak te Mateo Spiazzi za likovnost predstave). Nagradu Tibor Sekelj za predstavu s najhumanijom porukom dobio je Ariel Doron, izraelski umjetnik s njemačkom adresom za predstavu Plastični junaci, a dobio je još i nagradu za promišljenu i duhovitu animaciju. Za kolektivnu igru i animaciju nagrađen je ansambl predstave Tihi dječak Kazališta za djecu Kragujevac dok je za posebno zaigranu izvedbu u predstavi Pliva patka preko Drave Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku nagrađen Gordan Marijanović.
Ovogodišnji PIF je pružio zagrebačkoj publici priliku da vidi najbolja ostvarenja domaćih lutkarskih kazališta te izabrane predstave kazališta iz inozemstva, posebno iz država bivše Jugoslavije. U cjelini gledano, ovaj festival prati tendencije u svjetskom lutkarstvu te nastoji dati uvid u različite estetike među kojima svakako ima i onih koje propituju medij i pokušavaju promišljati lutkarstvo kao dio veće cjeline koju možemo nazvati kazalištem materijala.
Neke od predstava na ovogodišnjem PIF-u su sjajno izvedene za što treba glumcima-animatorima svakako odati priznanje, likovno su vrlo lijepe i zanimljive, no nažalost ostalo je nejasno zašto su uopće koristili lutkarstvo kao izričaj. Dama iz Porto Pima u izvedbi Kazališta Gioco Vita iz Italije je likovno i glumački izuzetno atraktivna predstava, ali joj teatar materijala zapravo ne treba jer se priča mogla sasvim dobro ispričati i bez njega. Isto vrijedi za predstavu Ručak za šestero Kazališne družine Pinklec i Umjetničke organizacije GLLUGL. Animacija, lutke i scenografija (posebno scenografija!) iznimno su efektni, ali u suštini za priču nisu ključni. Predstava Tisuću tuceta kazališta Plata Company iz Češke na vrlo zanimljiv način pristupa animaciji i čak bi se moglo reći da je korištenje materijala do neke mjere opravdano, ali poanta i poruka predstave (koja nije manje važna od formalnog dijela) u nekom dubljem smislu izostaje.
Još jednom napominjem – sve ove predstave su likovno i glumački izvrsne, ali nedostaje im promišljanje medija s kojim rade. Nije dovoljno igrati s lutkama da bi predstava bila uistinu lutkarska. Bitno je pitanje zašto uopće trebam i koristim lutku, a na to pitanje spomenute predstave nisu, po mojem sudu, adekvatno odgovorile. Čini mi se da sličan problem ima i Posvećenje proljeća, plesno-lutkarska predstava prikazana online. Iako se možda važnost lutaka može tražiti u ritualu jer se radi o ritulnom teatru, ritualna i umjetnička uporaba objekta nipošto nisu jedno te isto.
Za razliku od toga, Plastični junaci i Tihi dječak na vrlo dubok način propituju lutkarstvo te je ono u njihovim predstavama važno i upravo ključno za cjelokupni smisao i poruku predstave. Plastični junaci koriste najobičnije jeftine dječje igračke koje animira jedan lutkar, no priča koju ova predstava pripovijeda i njezina anitiratna poruka ne bi bila ni izdaleka tako snažna da je napravljena bez lutaka. Svaka pojedina scena je promišljena, efektno i duhovito koncipirana te je upravo takva kakva jest optimalno pogođena. Istaknula bih scenu u kojoj se minijaturni plastični vojnik dosađuje stražareći pred visokim zidom te pije vodu, jede čokoladicu i gleda pornografske filmove. Ili bolje reći to za njega čini glumac koji mu pritom „posuđuje“ razna stanja i emocije te animira lutku tako da je uopće ne drži u rukama čime se postiže snažna začudnost.
U Tihom dječaku glumci čine sve svojim tijelima pa stvaraju likove ljudi i životinja, služe kao dijelovi scenografije, a i sami utjelovljuju likove dječaka Vuka i članova njegove obitelji. Sve to čine na jedinstven način, sjajnom kolektivnom igrom, a posebno je upečatljivo kako ta igra u prvom dijelu predstave sa zvukovima i glazbom, a u drugom bez njih sjajno prikazuje Vukov život prije i nakon što je kobna puška opalila i učinila ga trajno i neizlječivo gluhim. Život ove obitelji i nesretan događaj koji je sve promijenio prikazan je tako da se čini da drugačije nije ni mogao biti prikazan. Kada imam takav osjećaj gledajući lutkarsku predstavu tada sam gotovo sigurna da je ona uspješna.
I na kraju, još koja riječ o onima što dolaze. Jura Ruža je u predstavi Samoizolacija odlično pokazao nemoć i probleme koje možemo imati u odnosima s drugim ljudima u ekstremnim situacijama poput pandemije te da je imao živog suigrača problem ne bi bio ni upola tako dobro prikazan kao u situaciji kada stolac i dijelovi glumčeva tijela predstavljaju životnoga druga. Toni Leaković je u Bračnim mukama iz vizure ruke pomoću svoje lijeve i desne ruke stvorio likove muža i žene koji imaju puno konflikata i poteškoća u zajedničkom životu, ali se na kraju ipak pomire shvativši da jedno bez drugoga ne mogu. Vjerujem da bi se takva predstava mogla prikazati i glumom dvoje živih glumaca, no ove ruke daju jedan poseban čar, duhovitost i moment karikaturalnosti koji se ne bi postigao živim glumcem. Ukratko, oni koji dolaze puno obećavaju.
I ovogodišnji PIF kao i svi prethodni dao je svojoj publici poseban kazališni doživljaj, a postavio je i puno pitanja o naravi lutkarske umjetnosti i kazališta materijala. Nije važno što sve predstave u davanju odgovora nisu jednako uspješne. Da nema PIF-a, zanimljiva lutkarska ostvarenja ne bismo imali šansu pogledati te stoga navijam za PIF, želim mu život vječni i jedva čekam njegovo 54. izdanje.
Ozana Iveković
