Naravno da su pljeskali. Ali kad se radi o velikoj temi ili velikoj osobi koja je tema predstave, postavljam pitanje je li to pljesak temi ili predstavi? Jesu li jučer u ZKM-u na glazbenoj izvedbi kultnog njujorškog La MaMa Teatra Cafea pljeskali u počast osnivačici tog kazališta, hrabroj, poduzetnoj, progresivnoj i danas legendarnoj Ellen Stewart ili njenim kazališnim potomcima, njenoj kazališnoj ‘djeci’ kako ih je zvala i koju je voljela, štitila, hrabrila (ali i upravljala njima, kao dominantna i umjetnički hirovita majka, kao što sugeriraju kratke dionice teksta).
Predstava je zapravo musical uz minimum (ili bez) scenskog pokreta. Na pozornici su dva instrumenta (klavir i bubnjevi) te desetak mikrofona i stolica za desetak vokalnih izvođača koji formiraju komorni zbor ili naizmjence pjevaju solo. Pa iako gestikuliraju i glume, ipak je njihova dominantna uloga pjevanje i oni tako dobro pjevaju, da ostavljaju dojam da su pjevači koji glume, a ne glumci koji znaju pjevati. Glazba je komponirana od niza songova raznolikih ritmova koji se vežu na izjave i izreke Ellen Stewart kojoj je predstava i posvećena, bez literarne intervencije koja bi od tih rečenica (koje nisu ni aforistične ni ritmične) uobličila stihove koje bi bilo ‘pjevnije’ pjevati. Primjerice, izjava Stewartove da je La MaMa kazalište ‘posvećeno dramskim piscima i svim aspektima kazališta’ (dedicated to the playwrite and all aspects of the theatre), doista ne zvuči izravno melodiozno, a ipak se pojavljuje kao Leit motiv u tijeku cijele predstave.
- U očekivanju predstave ‘La MaMa Cantata’
Predstava pod naslovom sa zgodnom igrom riječi (…cantata) mogla bi se u ozbiljnoglazbenom žanrovskom kontekstu ‘okvalificirati’ kao osuvremenjeni oratorij življih pokreta ilustriran videoprojekcijama (pretežito crno-bijelih fotografija) u pozadini scene. U njoj saznajemo kako su teški bili počeci života i karijere Ellen Stewart, Crnkinje s američkog Juga koja ni u demokratskom New Yorku nije ostala bez prepreka svojem nekonvencionalnom pozivu i ponašanju. Priča o uspjehu počinje pričom o početnim teškoćama vezanim za njen projekt školovanja za modnu kreatoricu i tu priču pratimo do jedne faze u New Yorku u kojem, uz podršku progresivne šefice, dospije do visokog statusa, ali ne i rezultata u toj ulozi. Nismo vidjeli njenu kolekciju, a ne vidimo je ni na modnoj pisti, iako se spominje njena manekenska figura i image u modnoj kući u kojoj je radila.
Priča se prebacuje na kazališne početke Ellen Stewart, odnosno, njen avangardni i nekonvencionalni odnos prema kazališnoj umjetnosti. Ona ne želi verbalno kazalište, dosadan joj je Tramvaj zvan čežnja’ ( i u postavi s Marlonom Brandoom prije nego je udebljao 🙂 ). Ona ne želi stereotipne ‘životne drame’ koje se diskutiraju ‘oko stola’ i u kojoj Crnci imaju svoju zajamčenu podređenu ulogu. Ona želi živost na sceni, raznolikost, otkrića, cirkusku vještinu, spektakl, uzbuđenje i spremna je na potpuni angažman sa suradnicima u kazalištiu u kojem se predstavlja i živi. Hrabra MaMa daje potporu neafirmiranim mladim dramskim piscima i uvjerava ih da se i kod ‘playwrite’-a radi o umjetnosti i da se i kazalištarci izjednačuju s ‘klasičnim’ umjetničkim zanimanjima kao što pjesnici i slikari. Možda taj nemjerljivi entuzijazam, taj optimizam kojim se dobronamjernim projektima i hvalevrijednim inicijativama, toj artističkoj hiperaktivnosti pridaje automatska artistička kvalifikacija, možda on razvodnjava kritičke i samokritičke kriterije kojima se podvrgavaju umjetnici samotnjaci, oni koji sami procjenjuju svoje mogućnosti i i koji žive bez zaštitničke majčinske ruke koja ih upućuje na to da ‘Ne sumnjaju u sebe’, da ‘Rade svoj posao’ i slobodno ‘Vode ljubav’. Ovi apeli za mir, zajedništvo, razumijevanje i ljubav u svijetu (koje danas čujemo i s pozornica na kojima kandidatkinje za titule Miss pokazuju kako znaju misliti i govoriti) sadrže određenu dozu hipijevske naivnosti i djetinje površnosti u percepciji prepreka da se to u ovom svijetu i ‘na ovom svijetu’ ostvari. Stoga se na to nadovezuju apeli za vjeru, upute koje, osobito pred kraj predstave, asociraju na atmosferu evangelističkih kongregacija koje smo vidjeli u američkim filmovima. U entuzijastičkom raspoloženju glazbene emocionalnosti, upućuje se slušače na to da vjeruju i vole, a onda će sve biti u redu. U jednom primjeru koji ilustrira jedinstvenost, otvorenost i dobrotvornost Ellen Stewart spominje se da je nekom prigodom u vrijeme raspada Jugoslavije rekla umjetnicima okupljenim oko sebe, predstavnicima sukobljenih strana: Bili ste jedno, a u svakom trenutku možete se ponovo voljeti… Zar nije bila u pravu?
Ta poruka da se sve može, da ne treba odustati, da se upornost isplati, da će se ostvariti san, određuje dimenzije ove predstave koja velikim kazališnim imenom osigurava egzistenciju skupini mladih izvođača, novoj La MaMinoj generaciji, koji su ostali bez MaMe. Možda najbolje namjere nisu dovoljne za izvrstan rezultat. Naime, da se uobličila samostalna predstava o Ellen (a ne njen uglazbljeni CV), da se više uložilo u off scenski pokret i efekt, umjesto samo na dirljivu priču i pripadajuću glazbu, možda bi ovaj Hommage bio više karakterističan za La MaMa stil. Ovako, pljesak je mogao biti zbog nje. Ili stoga što u Zagrebu imamo predstavu iz New Yorka. Ipak je to ultimativna svjetska metropola i ima osigurano mjesto kao izvidnica Festivala svjetskog kazališta. Ili stoga što je predstava o ženi koja je živjela za predstave, bila dobra predstava.
Tekst i foto Ada Jukić, 11. 09. 2012.
