Video-igra The Witcher: Wild Hunt (treći nastavak u serijalu igara) najbolja je igra koju sam ikada zaigrao. Jedinstveno, brutalno, poetično, predivno iskustvo koje igraču svojom pričom redovito ima za ponuditi malo više od očekivanog. Igra me potaknula da nedavno pročitam prvi roman u Witcher univerzumu, napisan još 1993. godine, poljskog autora Andrzeja Sapkowskog po imenu The Last Wish. Skupina je to, po vremenu i po mjestu radnje, razbacanih pričica koje prate glavnog junaka Geralta iz Rivije. Kada sam čuo da je otpočela produkcija serije, logično, bio sam uzbuđen i imao sam velika očekivanja. Kada čujete da nastaje ekranizacija nečega što ste obožavali u drugim medijskim formatima, ne možete si pomoći, a da ljestvicu očekivanja ne dignete visoko.

Gotovo pa oprečna mišljenja publike i kritike kada se radi o ovoj seriji treba uzeti s velikim oprezom. S jedne strane, mnogi tekstovi kritičara nastali su nakon odgledane dvije ili tri epizode pa su seriju opisali u poprilično negativnom kontekstu, dok s druge strane nemali broj publike ima opsežno znanje o Witcher univerzumu pa im je praćenje događaja na ekranu olakšano. Rekao bih da su mi se dva glavna problema ove serije iskristalizirala nakon odgledane zadnje epizode: neutemeljena očekivanja zbog usporedbi s Game Of Thrones serijom i tri isprepletene vremenske linije u središtu radnje The Witcher serije.

Prvi problem je donekle razumljiv. Očekivanja javnosti da ćemo svu prazninu koja je ostala nakon Game of Thronesa ispuniti sljedećom velikom fantasy serijom nastala su zato što je Game of Thrones pratila nevjerojatna količina ljudi. Fantasy je baš zbog toga postao žanr s kojim TV kuće i streaming servisi očekuju najveće zarade. Činjenica je slijedeća: osim nekoliko dodirnih točaka, od kojih je najosjetnija žanr, ove dvije serije nisu niti slične. Drugi problem je po meni značajniji i mnogo opipljiviji. Osjetio sam ga i ja tijekom gledanja. Kada se opsežan svijet rasprši na tri vremenske linije s tri glavna, odvojena lika i onda još vrijeme radnje nasumično ispremiješa u svakoj epizodi, za očekivati je da će to izazvati negodovanje kod velikog broja ljudi. Osobito je to istančano u prve dvije ili tri epizode.

Uz Geralta kao naslovnog Witchera, plaćenog lovca na svakojake nemani, mutiranog, “pojačanog” čovjeka, priča je pričana i iz perspektive čarobnjakinje po imenu Yennefer of Vengerberg te iz perspektive Cirille, djevojčice u čijim venama je kraljevska krv i nevjerojatna, nadnaravna moć. Serija nigdje ne pojašnjava kako je Cirillina priča po vremenu ispred one Geraltove i Yenneferine. Smatram to manom do određene mjere. Pojedini likovi se pojavljuju u sve tri vremenske crte i ponekad je bilo zaista frustrirajuće razbijati glavu je li određena osoba u trenutnoj priči već doživjela nešto što smo vidjeli ranije u drugoj vremenskoj crti (obratite pozornost na lika po imenu Mousesack). U pojedinim trenucima sam se zapitao i o potrebi takvog principa pričanja priče. Je li se zaista time pokušala dodati nekakva umjetničko-tehnička vrijednost priči? Jer ako jest, pokušaj je neuspio. Uspjelo se samo u zbunjivanju velikog broja gledatelja.

Odabir glumaca koji tumače najistaknutije likove smatram jednom od pozitivnijih stavaka serije. Geralta vjerno igra Henry Cavill, do sada najpoznatiji kao DCjev Superman. Geralt u seriji jako podsjeća na onoga iz igre. Cavill je naveo kako je igre prešao nekoliko puta te pročitao svih 8 knjiga mnogo prije no što je serija uopće bila u najavi. Već je naširoko poznata priča kako je Cavillov agent bio dosadan ekipi koja je najavila da započinje proces rada na The Witcher TV seriji. Od dvjestotinjak glumaca koji su se okušali na audiciji za Geralta, Cavillova želja se na kraju ipak ostvarila. I dobro da je. Cavill je odličan Witcher i utjelovljuje tu ulogu na primjeren način.

Druga najvažnija uloga ona je Yennefer of Vengerberg. Njene haljine obukla je dvadesettrogodišnja glumica po imenu Anya Chalotra koju, moram priznati, do sada nisam nigdje gledao. Britansko-indijskog porijekla Chalotra je neobičan i rizičan (s obzirom na fanove) izbor, ali izbor koji je upalio. Nerijetko bez većine odjeće s ulogom poželjne čarobnjakinje Chalotra s Cavillom ima odličnu kemiju na ekranu pa su turbulentni odnos Geralta i Yennefer njih dvoje savršeno odglumili.

Cirillu glumi engleska osamnaestogodišnjakinja Freya Allan. Svoj je posao odradila solidno, a s obzirom na godine potencijal za napredak u budućim sezonama je velik. Allanin najveći plus je to što je fizički djelovala najsličnije liku Ciri iz igre i knjiga.

Osobno mi se najviše svidio lik kraljice Cintre Calanthe. Žena je to na čijim leđima je Cintra uspješno opstajala desetljećima. Na momente lijepa, a na momente stravična Calanthe je beskompromisna, tvrdoglava i brutalna vladarica koja zajedno sa svojom vojskom ide u žestoke bitke. Savršeno ju je odglumila te ukrala svaku scenu u kojoj se nalazi Jodhy May koja se ranije čak pojavljivala u Game of Thrones seriji.

Prisutan je još čitav niz likova koji su imali pamtljive trenutke u seriji, a vjerujem da će ih biti još u nadolazećim sezonama. Jaskier (poznatiji kao Dandelion u knjigama i igri) je zabavan kao neozbiljni bard koji se nerijetko dovodi u probleme iz kojih ga Geralt izvlači. Joey Batey koji ga igra zaista je otpjevao sve pjesme koje se mogu čuti u seriji, a na audiciju je navodno došao s lutnjom koju zna svirati. Vjerujem da će Toss a Coin to Your Witcher, Jaskierova najprominentnija pjesma, mnogima ostati u uhu nakon gledanja. Valja spomenuti da Triss Merigold glumi Anna Shaffer te njena uloga zasada nije toliko velika. Rektoricu čarobnjačke škole Tissaiu De Vries odlično glumi MyAnna Buring. Zlog čarobnjaka Stregobora tumači odlični danski glumac Lars Mikkelsen (brat mnogo popularnijeg Madsa).

Slavenska mitologija podloga je za nastajanje ljudskih i neljudskih likova u ovoj seriji. Shodno tome često puta ćete moći čuti izraze poput vokodlak, striga, jaruga itd. Scene s čudovištima odrađene su vrhunski i ona djeluju uvjerljivo i zastrašujuće. Jedna od prvih borbi sa Strigom je odrađena impozantno. Svaki pokret je jasan, a težina mača i oklopa komplementirana je zvučnim efektima. Borbene koreografije melem su za oči cijele sezone. Uz borbe, valja spomenuti pomno odabrane lokacije koje pospješuju željenu atmosferu.

Kako se sezona kretala prema svojoj kulminaciji i zaključku tako sam sve više uživao u njoj. Povremene frustracije bile su u potpunosti zaboravljene kada je posljednja bitka poprimila epske proporcije. Kombinacija šarolikih magičnih eksplozija i kreacija te borbe prsa o prsa isprepletena je na najbolji mogući način. Zaključak je pri raspletu naravno, samo djelomičan, a svjesno je ostavljen prostor za nove avanture koje nas iščekuju – za sada u već potvrđenoj drugoj sezoni, a vjerujem i dugo godina kasnije. Dobili smo ekranizaciju voljenog lika i svijeta na jedan dobar način, ali je prostora za napredak mnogo. Do 2021. kada slijedi nastavak skratit ću si vrijeme čitanjem još koje knjige u serijalu pa možda i ponovnim prelaženjem video-igre.

Usputne opaske:

  • Najupečatljivija od cijele sezone je odlična i uzbudljiva 3. epizoda koja mnogo toga otkriva o smjerovima u kojima će se serija kretati.
  • Rekreiranje poznate “scene u kadi” izgledalo je gotovo identično kao u igri i izmamilo mi je osmijeh na lice.
  • Geraltov grubi, upitni, zabrinuti i zamišljeni “Hmmm” Cavill je vjerno preslikao iz igre. Uostalom, kao i cjelokupnu Geraltovu vokalnu izvedbu.
  • Uz nekoliko eksplicitnih scena ljudskih iznutrica, serija ne štedi pri pokazivanju golotinje. Osobito one ženske. I osobito one Yenneferine.
  • Lauren Schmidt Hissrich vodeća je glava pri stvaranju ove serije, a ranije je radila kao spisateljica i producentica na uspješnim serijama kao što su: Daredevil, The West Wing, Private Practice itd.
  • Cavill je snimio sve svoje scene bez kaskadera

Tge Witcher – IMDb

Tekst i fotka preneseni s bloga SuvljevePreporuke

Netflix – Watch TV Shows Online, Watch Movies Online

Tomislav Suvala