Malin Persson Giolito
Živi pijesak

Najbolji nordijski i europski triler 2018. po kojem je snimljena originalna Netflixova serija.

Jedno masovno ubojstvo u elitnoj srednjoj školi. Osumnjičena osamnaestogodišnjakinja. I previše teških pitanja. Jesmo li baš svi nevini dok se ne dokaže suprotno?

Zločin počinjen u školi u najbogatijoj stockholmskoj četvrti potresao je Švedsku, a Maju Norberg od uspješne učenice i dobre kćeri iz bogate obitelji preko noći pretvorio u najomraženiju tinejdžericu u zemlji. Što se doista dogodilo u učionici u kojoj su živote izgubili Majin dečko i njezina najbolja prijateljica? Ili bolje: što se događalo prije – u roditeljskim domovima i učionicama, na tulumima punim droge i seksa, u zabranjenim imigrantskim predgrađima i na luksuznim jahtama?

U razornom psihološkom trileru Živi pijesak, proglašenom najboljim nordijskim i najboljim europskim krimićem 2018. godine, proslavljena autorica Malin Persson Giolito ne stavlja nas samo pred fascinantan književni lik Maje Norberg već i pred dvojbu gledamo li u oči hladnokrvnoj egzekutorici ili tek izgubljenoj djevojci, koja je i sama izgubila one koje je voljela. Živi pijesak vodi nas sve do tamnog srca društva obilja, neumoljivo postavljajući pitanja o prirodi ljubavi i krivnje te o spirali njihovih razornih ili blagotvornih posljedica. I neka nitko nema iluzije: u sudnici u koju je uvode neće se suditi samo Maji Norberg.

Sa švedskog prevela Sandra Ljubas
Naslov izvornika: Storst av allt


Antonio Scurati
Nevjerni otac

Priča čovjeka koji zna da život nije reklama, ali ga pokušava tako živjeti.

Kada mu supruga Giullia, majka njihove trogodišnje kćeri, u suzama 30. rujna 2011. kaže “Možda ne volim muškarce”, glavni junak shvaća da je njihov brak, u krizi od rođenja djeteta, možda došao svome kraju. Antonio Scurati, jedan od najvažnijih suvremenih talijanskih pisaca, u romanu Nevjerni otac, furioznoj ispovijedi u ich-formi, daje nam sliku propasti ljubavi i ideala, propasti jedne generacije kojoj je bilo nuđeno sve, a koja nije dobila ništa.

Nevjerni otac priča je o krizi srednjih godina, o braku, o djeci, o ljubavi, o sebičnosti, o kraju iluzija i kraju jednoga svijeta kakav su gradile generacije stasale nakon Drugoga svjetskoga rata. Intimna je to ispovijest diplomiranog filozofa i kuhara koji vodi restoran naslijeđen od oca, sanjajući Michelinovu zvjezdicu. Priča oca koji svojem djetetu, kojeg dobiva prekasno, želi ostvariti sve želje, iako zna da mu ostavlja svijet lošiji od onoga koji je sam dobio od svojega oca. Nevjerni otac pripovijeda priču o konačnoj i neumitnoj smrti Zapada, ali i nadi, koju svaki otac ima, da će ga se voljeno dijete sjećati po onim trenucima u kojima su bili bliski.

S talijanskog prevela Ana Badurina
Naslov izvornika: Il padre infidele


Matias Faldbakken
Konobar

“Elegantna parodija prožeta bogatstvom humora i oštroumnih opservacija sa žalcem društvene kritike.”

Kad u tijesnoj prostoriji iza kuhinje zakopča svoju košulju s rožnatim gumbima, konobar je spreman za još jedan beskrajni radni dan u The Hillsu. I dok slijedi davno dobivene upute da ne bude nasmijan i da dočeka goste uslužnim licem bez emocija, u njemu se možda sprema eksplozija. Što će se dogoditi kad redoviti gost znakovita nadimka Le Gris, Svinja, zakasni, a istog popodneva u restoran uđe fascinantna mlada i vjerojatno bogata djevojka koju nitko prije nije vidio te je enigma čak i šefici bara koja poznaje cijeli Oslo? Kad se u igri nađe vrijedna umjetnina ne baš jasnog porijekla, a naš konobar mora sići u labirint podruma od kojeg osjeća zazor? Hoće li mu i tada urednost i usluga biti dobra obrana od njegove unutarnje buke.

Roman ‘Konobar’ fascinantna je kronologija nekoliko dana u monotonom životu malog čovjeka u kojem se počnu odvijati naizgled nebitne promjene. Njegov pisac Matias Faldbakken svestrani je norveški likovni umjetnik svjetskoga glasa koji je ovim djelom iskoračio iz svoje zone komfora – ako takvo što u umjetnosti uopće postoji – te nas briljantnim opisom karaktera i atmosfere uvukao u priču koja će nas na prepad osvojiti.

S norveškog preveo Munib Delalić
Naslov izvornika: The Hills


Nedžad Ibrahimović
Kuća Teodore K.

Nedžad Ibrahimović ispisao je nadrealnu sliku koja je savršen odraz stvarnoga svijeta.

Nakon što osoblje napusti bolnicu za mentalno oboljele smještenu u idiličnoj prirodi, bolesnici i izbjeglice koji su se u njoj našli moraju nekako organizirati svoj život. U prividnome miru na mjestu gdje su oboljeli zdraviji od onih izvan bolničkoga kruga događaju se ljubavi i smrti, bolesti i životne radosti, sve ono što život čini svakodnevnim, dok vani u neposrednoj okolici bjesni posljednji europski rat. Sve njihove aktivnosti, barem on tako misli, nadzire Mirko Ristić, pjesnik i pisac primijenjene književnosti koji je odavno prestao pisati. U osvit rata, dok su se uokolo nosile mošti Lazarove i podgrijavale nacionalističke strasti, on s jedne strane traži istinu o masovnoj grobnici iz Drugoga rata, a s druge želi ispuniti posljednju majčinu želju, no to će ga dovesti do niza problema, a njegovu dragu Enidu smjestit će u umobolnicu.

Ludilo koje se ciklički ponavlja, nikada razjašnjeni masovni zločini, kosti koje se prenose, duše koje ne mogu pronaći mir, knjige koje ne mogu biti ispisane, sasvim zamršeni obiteljski odnosi, sav ljudski jad i tuga i svi oni odbačeni od društva završavaju u staroj austrougarskoj zgradi daleko izvan svih putova. Kuća Teodore K. briljantan je roman o uzrocima zla, o dubini problema, o ljudskim sudbinama koje se isprepleću u najčudnovatijim okolnostima, koje poput riba čekaju kamo će ih struja odnijeti.


Suzana Matić
Usnena predaja

Razlika između onog što sanjam i stvarnosti postoji samo u knjigama koje držim u kupaonici. Sve drugo je neodvojivo. Da nisam to što jesam bila bih isto to.

“Što se zbiva s pjesnikinjama i pjesnicima emocije kad prestanu cijelim bićem voljeti tog važnog ‘Drugog’, tu svoju, uvjetno rečeno, polovicu? Kamo odlaze stihovi koji više nisu upućeni idealnoj ljubavi, kome se pišu i kako svjedoče kraj ljubavi i unutarnju promjenu, koju svaka velika ljubav donese sa sobom? Kako u zbiljskom svijetu preživljavaju romantici i pjesnici koji se boje da će biti patetični ako su emotivni? Na tih nekoliko međusobno bliskih pitanja odgovara nam nova zbirka pjesama Usnena predaja Suzane Matić, koja je arhitektica poezije jer u svakoj njezinoj pjesmi osjećamo kako se pjesma ‘gradi’, a u ovoj zbirci usto osjećamo kako se i ličnost doslovno ‘izgrađuje’, kako njeguje svoju autonomiju i neovisnost.

Snaga poezije Suzane Matić je u tome što emocija nije prezrena, što subjekt može bježati od nje, i govoriti da je očvrsnuo ili ‘odrvenio’, i mi mu donekle vjerujemo, ali u presudnim trenucima, kad je zaista apsolutno iskren, on nam i dalje pjeva istu, jednu jedinu pjesmu, a to je pjesma ljubavi.”

Irena Matijašević

[izvor informacije Fraktura]