12/02/2019to08/03/2019

Zadovoljstvo nam je pozvati vas na otvaranje izložbe u utorak 12.2.2019. u 19 sati /
It is our pleasure to invite you to the opening of  the exhibition
on Tuesday 12 February 2019. at 7 pm
———————————————————————————–
Odsutnost Teleprisutnosti / The Absence of Telepresence
Dan Oki (Slobodan Jokić)
———————————————————————————–

Znakovit utjecaj medijske produkcije na psihološke profile ljudi razvio se pojavom i početkom upotrebe pokretne slike, te ustoličenjem filmske industrije kao relevantnog čimbenika oblikovanja očekivanja i ponašanja. Specifičnu ulogu u ovom kompleksnom procesu, imao je telefon i modaliteti njegove upotrebe. Svakidašnji protokoli telefonske komunikacije prikazivani su u prošlom stoljeću na filmu kroz različite oblike upoznavanja gledatelja s novim “poželjnim”, odnosno proizvedenim životnim stilovima. Ta proizvodnja izvođena je kroz filmski jezik i režiju, a ponajviše kroz glumačku gestikulaciju i ekspresije tijekom razgovora u scenama s telefonom.

Fotografiju ustupila Galerija VN

Redatelji su pristupali režiji scena s audioteleprisutnošću vrlo oprezno, jer je scenski pokret bio ograničen telefonskom žicom, dijalozi su bili prostorno dislocirani, a zajednička igra glumaca ograničena izvedbom reduciranom na slušalice. S tehnološkim inovacijama i širom upotrebom, telefon je bitno utjecao na oblikovanje svijesti i psihologiju karaktera, istodobno je postajao sve rasprostranjeniji i medijski virtualniji. Srž samog mehanizma doživljaja filma zasniva se na fizičkoj odsutnosti gledatelja iz prostora prikazivanja, na njegovo izmještanje u zatamnjenom prostoru kina uz istovremenu virtualnu prisutnost u zbivanjima i kretanjima na filmskom platnu. Ovu virtualnu prisutnost nazvat ćemo teleprisutnost (engl. telepresence ili virtual presence je osjećaj prisutnosti na lokaciji udaljenoj od lokacije fizičke prisutnosti; sustav za teleprisutnost ima za cilj postići iluziju prisutnosti osobe na nekoj udaljenoj lokaciji). U tom kontekstu je dispozitiv kinematografa sličan onome telefonskog razgovora. Naime, u oba slučaja imamo određenu odsutnost iz danog prostora uvjetovanu teleprisutnošću u nekom drugom prostoru. Pažnja podijeljena između ovdje i tamo predstavlja svojevrsni rascjep u odnosu na fenomenološki zamišljenu ideju prostorno-vremenskog jedinstva sebstva.

Estetika teleprisutnosti začeta je preko telefonskih razgovora. To je za generaciju današnjih pedesetogodišnjaka bio osjećaj komunikacije s osobom koja se nalazi izvan fizičkog dosega glasa i vida. Osjećaj se pojačavao kada ste znali kako je netko jako daleko ili je u nekoj drugoj vremenskoj zoni, koko je kod njega ili nje noć, a vi zovete iz danjeg svjetla. Prije nešto više od stotinu godina realiziran je prvi interkontinentalni razgovor radiotelefonom na relaciji Arlington, SAD – Pariz Francuska, što je tada bilo spektakularno. Danas je pak postojanje teleprisutnosti nešto sasvim uobičajeno.

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////

The significant influence of media production on the psychological profiles of people has evolved by the appearance and the beginning of the use of motion pictures and by the incorporation of the film industry as a relevant factor in shaping expectations and behaviors. The specific role in this complex process was given to the phone and the modalities of its use on film. Over the last century, everyday telephone communication protocols have been shown on film through various forms of familiarizing viewers with new “desirable” or performed lifestyles. This production was carried out through film language and direction, and most of all through acting gestures and expressions during conversations in scenes with a phone. Directors approached creating scenes featuring audio-telepresence very carefully because the scene movement was limited by the telephone wire, the dialogues were spatially dislocated, and the actors’ “working together” was limited by a performance reduced to headphones. With technological innovations and widespread use, the phone has had a major impact on shaping awareness and psychology of a character, at the same time it has become increasingly widespread and more virtual in the media sense. The core of the mechanism of experiencing film is based on the physical absence of the viewer from the space of action, her shifting to the darkened space of the cinema with simultaneous virtual presence in the events and movements on the film screen. This virtual presence will be referred to as telepresence (or virtual presence: the sensation being present at a location away from the physical presence location; the system of telepresence aims to attain the illusion of a person’s presence at a remote location). In this context, the cinematographer’s disposition is similar to that of a phone conversation. Namely, in both cases there is a certain absence from a given space due to the telepresence in some other space. Attention is divided between here and there and it represents a sort of a gap in relation to the phenomenologically conceived idea of space-time unity of the self. The aesthetics of telepresence was conceived through telephone conversations. For the generation of today’s fifty-year-olds, this was a sense of communication with a person outside the physical reach of voice and vision. The feeling grew stronger when you knew someone was very far away or that they were in some other time zone, that it’s nighttime over there when you are calling from the daylight. Just over a hundred years ago, the first intercontinental radio call was conducted from Arlington, USA to Paris, France by radiotelephone, which was spectacular at the time. Today, the existence of telepresence is something quite commonplace.

———————————————————————————–
Izložba ostaje otvorena do 8.3.2019. /
The exhibition will remain open until March 8, 2019
———————————————————————————–

Odsutnost Teleprisutnosti

Estetika teleprisutnosti začeta je preko telefonskih razgovora. To je za moju generaciju bio onaj prvi osjećaj komuniciranja s nekim tko je izvan fizičkog dosega glasa i vida. Osjećaj se pojačavao sa spoznajom da je osoba jako daleko, možda u drugoj vremenskoj zoni, ili da je kod njega/nje noć, a vi zovete iz danjeg svjetla.

Nekada su se obični pozivi obavljali uvijek s istog telefona i primali na jedan telefon u okviru cijele obitelji ili radne zajednice. Intimni su bili pozivi kada je netko bio sam u kući i zvao negdje, točno nekog u određeno vrijeme, tko nestrpljivo očekuje poziv. Kada je kuća bila puna ljudi, zvalo se grupno u drugi dom, najčešće prepun bliskih osoba. Često su, i jedni i drugi, već bili u tim drugim kućama s kojom sada telefonski razgovaraju i znali su gdje je smješten telefon na drugom kraju žice. Zbunjujući su bili pozivi tinejdžerima, kada bi se javili njihovi roditelji i dodali slušalicu, a zatim prisluškivali intimne razgovore, prostorno usidrene u žicu utaknutu u zidnu utičnicu. Uznemirujući su bili pozivi nepoznatog glasa, koji je u privatnost prodirao neugodnim sadržajima ili pak uzbuđeno disao na drugom kraju žice. Privatnost vlastitog doma nije nužno značila i intimnost telefonskog razgovora, pa je intimnost ponekad tek bila zagarantirana odlaskom u javni prostor pošte ili telefonske govornice, gdje ste u svakom slučaju mogli biti sami u telefonskoj kabini, za razliku od vlastitog doma gdje ste se morali skrivati od ukućana.

U pošti ste pored samih telefona, mogli naći i telefonske imenike, što su ljudi uvelike koristili ukoliko su željeli nazvati nekog do čijeg broja telefona nisu mogli doći. Međutim, upotpunjavanje telefonskih imenika pojedinih gradova bilo je puno sporije od samog rasta telefonskih pretplatnika. U tome su pomagali osobni pisani telefonski adresari, gdje su ljudi brižno zapisivali uz imena osoba i brojeve fiksnih telefona, također adrese, poštanske pretince, a onda postepeno brojeve mobilnih telefona i internet adrese. U pisanim adresarima, pred sam kraj njihovog rasprostranjenog postojanja, koji uzgred danas već izgledaju kao dinosauri network kulture,  mogu se naći gotovi svi oblici pisanog bilježenja podataka vezanih za teleprisutnost. Tim više, jer su adresari za razliku od rokovnika bili upotrebljavani dugi niz godina. Rokovnici su zapravo uvijek imali gabarit jedne kalendarske godine. Kao i adresari, rokovnici su najprije postali sastavni dio računala, a potom i mobilnih, tj. pametnih telefona, gdje su doživjeli spoj s fizičkom mobilnošću i konstantnom teleprisutnošću.

Izložba se bavi fenomenom telefona, prezentacijom starih telefona kao ready made objekata, usporedbom dvije serije fotografija iz 1997. i 2017. godine, komunikacijskim analogijama umjetnikovog adresara i rokovnika, te video projekcijama.

Prva serija fotografija snimljena je 1997. godine s analognim fotoaparatom u Tokiju, a druga serija fotografija 2017. godine s DSLR digitalnom kamerom u Seulu. Godine 1997. Sony je bio jedan od glavnih proizvođača mobitela na svijetu, međutim dvadeset godina kasnije, 2017. Samsung je postao jedan od vodećih proizvođača mobitela, kako na svijetu tako i na Dalekom istoku. Epicentar mobilne groznice iz Tokija je prešao u Seul. Slijedom ovih razmišljanja bilo je logično fotografirati mobilne telefoniste u Seulu, baš kao što sam ih dvadeset godina prije fotografirao u Tokiju. Serija fotografija iz 1997. godine snimljena je iz veće udaljenosti, a druga iz blizine. Prije dvadeset godina bilo je teško neopaženo prići ljudima na mobitelu, jer su gledali uokolo dok su razgovarali, za razliku od današnjice kada uglavnom gledaju u ekran telefona, pa ne primjećuju što se oko njih zbiva. Prije dvadeset godina snimao sam uglavnom totale, za razliku od prošlogodišnjih snimki u kojima sam snimao srednje i bliže planove. Analogni fotoaparat je postao digitalni, ali promjena je uslijedila kako ispred foto- kamere, tako i u samoj kameri; mobitel je iz isključivo audio naprave postao multimedijalna naprava, te tako i sam fotoaparat. Uvjerenja sam da gradovi i zemlje koji proizvode određenu tehnologiju, istodobno proizvode i specifičan dio ljudske stvarnosti, posredovane tom istom tehnologijom. To se odražava najviše kroz učestalost i nijansiranost upotrebe tehnologije u svakodnevnom životu, bilo da se radi o tehnološko-antropološkim novitetima, društvenom angažmanu ili psiho-socijalnim patologijama kojima je određeno društvo inficirano.

U vremenskom rasponu od dvadeset godina, došlo je do promjene upotrebe mobilnog telefona u tehnološkom i antropološkom smislu. Slična stvar se dogodila s umjetničkim aspektom snimateljskog dispozitiva, ponaosob kroz otjelovljenu viralnost fotografije i pokretne slike, uz telematičnu diseminaciju dispozitiva s papira, ekrana ili projekcije u društvene mreže i direktnu vizualnu komunikaciju teleprisutnosti preko mobilnih uređaja. Slijedila je i nova kontekstualizacija fotografije i video umjetnosti kao umjetničkog izraza.

Dan Oki


Dan Oki       

Dan Oki (Slobodan Jokić, Zadar, 1965.) je likovni umjetnik i filmski autor. U svome radu koristi se medijskom instalacijom, računalnom umjetnošću, filmom i fotografijom. Radovi se temelje na procesima i istraživanjima osobnih, društvenih, vizualnih i literarnih sadržaja, koji uvjetuju različite medijske forme i načine njihove prezentacije. U središtu njegovoga interesa je istraživanje osobnih arhiva i vizualne naracije u galerijski artikuliranim kontekstima, novim medijima i filmu.

Pripada generaciji umjetnika, koji su u devedesetim godinama prošloga, te u prvom desetljeću novoga stoljeća istraživali likovnost u novim medijima, kinematografske baze podataka, računalnu animaciju te video umjetnost, web i pokretnu sliku. Kroz procese istraživanja, pokretne slike i tehnologije, dolazi do nezavisnog igranog filma. Od 2004. do 2017. kao producent, scenarist i redatelj realizira pet dugometražnih filmova: Oxygen 4 (2004.), The Performance (2010.), Mrak (2011.), Oproštaj (2013.) i Posljednji Super 8 film (2017.).

Filmovi su prikazivani na festivalima kao Motovun Film Festival, Motovun, Hrvatska; Brooklyn Film Festival, New York, SAD; International Film Festival Rotterdam, Nizozemska; Image Forum Film Festival, Tokio, Japan; Pula Film Festival, Pula, Hrvatska; Transmediale, Berlin, Njemačka; SEE Film Festival, Los Angeles, USA; European Media Art Festival, Osnabruck, Njemačka; World Wide Video Festival, Den Haag; Split Film Festival, Split, Hrvatska; Vidonale, Bonn, Njemačka itd.

Dan Oki je radove iz područja suvremene umjetnosti izlagao na mjestima kao Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, Hrvatska;  Mejan Labs – Royal Academy of Fine Arts, Stockholm, Švedska; Museo Nacional Centro De Arte Reina Sofia, Madrid, Španjolska; Palazzo Pubblico, Siena, Italija; The 5th International Biennale ARTEC’97, Nagoya, Japan; Museum voor Moderne Kunst, Arnhem, Nizozemska; Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, Hrvatska; Muzej moderne i savremene umetnosti, Novi Sad, Srbija; Doulon Museum of Modern Art, Shangai, Kina; Kibla, Maribor, Slovenija; Smart Project Space, Amsterdam, Nizozemska; Andiamo Gallery, Marseille, Francuska; ARCO Blackbox, Madrid, Španjolska; Argos, Bruxelles, Belgija; Red Brick House, Yokohama, Japan itd.

Radovi Dana Okija nalaze se u kolekcijama istaknutih domaćih i inozemnih institucija na području suvremene umjetnosti: Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb; Argos, Bruxelles; Videopool, Manitoba; Galerija umjetnina, Split; Li-ma, Amsterdam; Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; International Institute of Social History, Amsterdam itd.

Osnivač je i programski autor studija filma i medijskih umjetnosti na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu (UMAS) i redoviti profesor na UMAS-u u Splitu i ADU u Zagrebu. Kao gostujući profesor predavao je na mnogim sveučilištima u Europi, te i nekoliko puta u Aziji i Americi.

Kontakt: danoki@xs4all.nl

[izvor informacije Galerija VN]