10/01/2019

HDKKT (hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa) dodijelit će u četvrtak 10. siječnja 2019. godine Demetrovu nagradu za životno djelo Ljubomiru Stanojeviću, kazališnom publicistu iz Osijeka. Dodjela će biti u Zagrebu,  prostorima knjižare Citadela libri, Ulica Franje Račkoga 11 s početkom u 18 h. Bit će to svečani dio redovne skupštine društva koja će se nastaviti nakon dodjele nagrade.


Povjerenstvo za dodjelu nagrade  u sastavu akademik dr. sc. Boris Senker (predsjednik), dr. sc. Antonija Bogner Šaban  i dr. sc. Sanja Nikčević je na sastanku 11.10. 2018.  odlučilo Demetrovu nagradu HDKKT (Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa) za 2018. dodijeliti

LJUBOMIRU STANOJEVIĆU,

kazališnom publicistu iz Osijeka.

Nagrada se sastoji od povelje i skulpture (rad Martina Babića) te novčanog iznosa od 10.000,00 kuna.

Ljubo Stanojević foto u svojoj radnoj sobi u kazalištu ; Fotografiju ustupio HDKKT

OBRAZLOŽENJE

Tihi čovjek koji rado dijeli svoje veliko znanje o osječkom kazalištu

Udruga HDKKT, Hrvatskih kazališnih kritičara i teatrologa okuplja profesionalce koji pišu o kazalištu i to u širokom spektru od  znanstvenih i stručnih do publicističkih knjiga, od kritika ili kolumni do informativnih tekstova koji prate kazalište. Naravno da tako široki spektar sadržava i različite aspekte odnosa prema kazalištu: teoriju, povijest, kritiku, vrednovanje, informaciju. Sve su to jednakovrijedni aspekti, bez kojih naš poziv ne može, i svi su ti aspekti jednako važni za povijest, sadašnjost i budućnost kazališta. Međutim, nisu svi jednako vidljivi,   pa su tako i neki naši članovi medijski eksponiraniji a neki žive gotovo u sjeni. No, ni naša struka, niti kazalište može bez onih koji upravo u toj sjeni predano i samozatajno pišu o kazalištu, stvarajući temelj na kojem izrastaju sve one medijski vidljive pojave.

Zato nam je posebno drago da se Demetrova nagrada za životno djelo za 2018. dodjeljuje Ljubomiru Stanojeviću, jednom takvom tihom čovjeku iz Osijeka (kako ga je nazvao kolega  Igor Mrduljaš), kazališnom publicistu koji je gotovo punih šezdeset godina pratio svoje, osječko, kazalište na različite načine ali ponajviše pišući o njemu.     Uvijek predano, profesionalno, vrijedno, s velikom ljubavlju za kazalište. doslovno živeći u kazalištu (provodeći dane i noći u svom uredu u kazalištu). Ali, nekako iz – sjene. Nešto zbog vlastite skromnosti i samozatajnosti, nešto zbog Osijeka koji se, kao i svako drugo kazalište izvan Zagreba, teško  probija pod reflektore koji su uglavnom okrenuti prema centru.

Od eksperimentalnog teatra do važnog kazališnog časopisa

Ljubomir Stanojević je  rođen 29. V. 1943., osnovnu školu i gimnaziju je završio u Osijeku a studirao  Kazališnu organizaciju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Jedan od utemeljitelja Matice hrvatske u Osijeku (1960.) i član prvog uredništva časopisa „Revija“ (1961.), utemeljitelj Eksperimentalne scene Tribine mladih u Osijeku (1962.) gdje je i režirao (između ostalog Svršetak igre S. Becketa 1962.). No vrlo se brzo u potpunosti  okreće pisanju o kazalištu i to osječkom kazalištu koje mu je osnovna tema cijeli  život. Član  je Hrvatskog novinarskog društva  od 1975., a član našeg društva (HDKKT) od 1980. godine, dakle primljen je nepunih pet godina nakon osnivanja.

Od 1960. i prvih članka u zagrebačkom „Poletu“ objavio je do danas više stotina članka, prikaza, kritika, feljtona, portreta itd. na kulturnim stranicama gotovo svih hrvatskih  dnevnih novina (od „Vjesnika“ do „Slobodne Dalmacije“), tjednika („Hrvatsko Slovo“, „Vijenac“), strukovnih časopisa (osječka „Revija“, sarajevski „Odjek“, tuzlansko i novosadsko „Pozorište“). Kontinuirano je objavljivao u  osječkom „Glasu Slavonije“ (1962.-2002.) gdje je dugo vremena pisao i kolumne (“Kazališne iskrice”, “Kazališna očuđenja”).

Pokretač je i glavni i odgovorni urednik časopisa „Kazališta“ koji je izlazio  od 1965.- 1981., a tiskana su 154 broja s nakladom od dvije tisuće primjeraka što je najbolji pokazatelj interesa čitatelja. U časopisu je okupio vrsnu ekipu suradnika (i uglednih i mladih kritičara i teatrologa), te osmislio  sadržaj od razgovora s umjetnicima, zapisa, rekonstrukcija sjećanja umjetnika, preko kritika i prikaza suvremenih kazališnih zbivanja (u Osijeku ali i izvan Osijeka i izvan Hrvatske) do hrvatskih i teorijskih tekstova i prijevoda recentne teatrološke literature. Zato je od ideje glasila o HNK u Osijeku, „Kazalište“  vrlo brzo preraslo u jedan od najvažniji (a u jednom trenutku i jedini) hrvatski kazališni časopis, postavši kako kaže Antonija Bogner Šaban, kazališna riznica i kulturološka panorama interesnih kretanja. Časopis su prepoznali i suvremenici pa su o njemu pohvalno pisali i Jozo Puljizević (izrazita briga za sudbinu teatra i najbolji put do publike), Slavko Batušić (idealna simbioza između aktualnosti i poštivanja kazališne tradicije), Nedjeljko Fabrio (vrijedan prilog dokumentaciji osječkog i jugoslavenskog kazališta), Nikola Batušić (uzorno uređena publikacija), i drugi. Prepoznao ga je čak i vlastiti grad dodijelivši mu nagradu 1970. što nije uobičajeno za kazališne časopise.

Čovjek koji ima  povijest osječkog kazališta u glavi i srcu

Ljubomir Stanojević je od 1967. do umirovljenja 2010. bio  zaposlen u HNK u Osijeku, to je bilo njegovo mjesto života i profesionalno je bio angažiran na različitim funkcijama. Tako je bio i ravnatelj Drame (1978-1984.) i pomoćnik intendanta Zvonimira Ivkovića (1984.-1990.),  i baš je to vrijeme, zahvaljujući njihovoj zajedničkoj snazi ideala i potpunoj posvećenosti kazalištu, HNK u Osijeku postao svojevrsni centar hrvatskih kazališnih zbivanja. Međutim najviše je radio kao  urednik kazališnih izdanja (i to u svojoj poznatoj osvijetljenoj sobi na katu kazališta do dugo u noć) uredivši nebrojene publikacije od najavnih do obljetničkih, od informativnih do teatroloških.

Između ostalog, uredio je  gotovo dvije stotine kazališnih knjižica za predstave (ponajviše HNK u Osijeku, ali i za   Dječje kazalište u Osijeku i osječki lutkarski festival SLUK), a radio je to vrhunskii profesionalno, skladno i jasno prezentirajući ideju predstave, njezin povijesni, društveni i umjetnički kontekst. Njegove knjižice publici su doista   potrebne prijateljice predstave (B. Stanić  u Glasu Slavonije) jer joj  pomažu u razumijevanju predstave ili joj daju dodatnu dimenziju užitka, a kritičarima, povjesničarima  i teatrolozima su nezamjenjive kao izvor informacija i poticaj radu.

Ljubomir Stanojević se, pišući o kazalištu,  uvijek se zalagao za glumce, za umjetnike, otimao je od zaborava ono što je lijepo i vrijedno.  Zapisivao sjećanja, pisao prigodne tekstove, pokušavao svojim pisanjem, uređivanjem i radom predstaviti osječko kazalište u najboljem svjetlu i publici i stručnoj javnosti.  Zbog publike je pokrenuo i Dane otvorenog kazališta u HNK u Osijeku, dane u kojima je kazalište bilo ne samo besplatno nego i otvoreno za razgovor s publikom, a pokrenuo ih je 1975. kada je kazalište krenulo  u rekonstrukciju i zatvorilo vrata zgrade.

Osim publicističkih pisao je  povijesne i stručne radove Također se uvijek zalagao za razinu profesionalizma, provjere podataka, točnosti onoga što se objavljuje tako da su njegovi tekstovi nebrojena puta navođeni kao izvor  drugim kolegama. Ne samo kao profesionalac nego i kao svjedok ratnog vremena uredio je iznimno važnu publikaciju o, kako je sam rekao, najtužnijem i najdramatičnijem trenutku kazališta: Ratni repertoar Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku 1991.–1994.  a 2002. priredio je  zbornik 95. rođendan HNK u Osijeku. Kao važan i pouzdan suradnik redovito je sudjelovao tekstovima  u monografskim knjigama posvećenih HNK u Osijeku (Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, 2007.), drugim monografskim izdanjima (Hrvatsko lutkarstvo, 2000;  125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj, 2002.;  Hrvoje Ivanković Marin Carić, 2011.) ili zborničkim izdanjima kao što su Portret umjetnika  u drami (o Anđelku Štimcu, 1996. te Franu Krtiću i Giti Šerman Kopljar   1998.) te Krležini dani (1992., 1995.)

Osječko kazalište od osnutka 1907. do suvremenosti trajna je preokupacija Ljubomira Stanojevića pa je tako povijest osječkog kazališta prošla  kroz njegove ruke, a on je uvijek nastojao sačuvati sve što ostaje iza predstave za povijest, osvijestiti i kod drugih važnost tog posla. Osim što je puno pisao (i piše) o  osječkom kazalištu, Ljubomir Stanojević o njemu još puno više – zna. To svoje znanje nije nikada čuvao samo za sebe nego bi rado pomogao svakom kolegi koji se bavio osječkim kazalištem. Dovoljno je bilo samo napomenuti temu, a on bi prijegorno tražio,  našao, kopirao i poslao traženo. Rado bi redaktorski pročitao tuđe tekstove prije objave i pomogao s provjerom podataka, pronalaženjem ilustracija, savjetom za poboljšanje… U vremenu koje veliča sebičnost i kompetitivnost ovakvo nesebično dijeljenje informacija unutar struke je vrlo važna vrlina, vrlina bez koje nema niti jedne struke ma kako genijalni bili pojedinci. Pri tome je Ljubomir Stanojević to radio (i radi) doista bezinteresno, izbjegavajući bilo kakve zahvale. Njemu  je najveća nagrada da će tuđi tekst ili tuđa knjiga izaći sa što manje grešaka, da će profesija dobiti vrijedna rad, da će se kazalište predstaviti na pravi način. To što je ostajao u sjeni, to ga nije smetalo, to mu je ponekad davalo slobodu samozatajnog i mirnog promatranja događaja.

Možda je i ta sjena razlog da je – iako  je kao mlad dobio dvije nagrade (Majska nagrada mladih 1969. i Nagrada HNK u Osijeku 7 prosinca 1970. a te je godine nagrađen i časopis koji je uređivao)    – tek nakon umirovljenja ponovno dobiva javno priznanje: Pečat Grada Osijeka za osobit doprinos kulturnom životu grada Osijeka i očuvanju kazališne baštine (2015.). Prilikom  svečanog obilježavanja 40 godišnjice rada 2007. dobio je medijsku pozornost pa se mogu citirati i njegove izjave. Na pitanje Zašto voli kazalište odgovorio  je citirajući Albert Camusa: Zato je jer je to  jedino mjesto gdje sam bio sretan.  Ne čudi da su mu je i obitelj vezana uz kazalište  pa je supruga glumica, kćer operna pjevačica a sin glumac. Zbog te ljubavi prema kazalištu nije ga ni mirovina  spriječila da radi i dalje. Kako je sam rekao 2007.: Kada odem u mirovinu zasigurno ću ostati vjeran HNK sve dok me ono bude trebalo. Zadovoljan sam svojim kazališnim življenjem  i nadam se da sam svoj posao radio dobro i profesionalno.

Doista, osim što je to jedna dobra definicija kako treba raditi svoj posao (dobro i profesionalno iz ljubavi) njegov prozor u kazalištu svijetli i dalje jer u sobi na katu kazališta i dalje  do kasnih sati, razgovara o kazalištu, čita, piše… Kako je rekla Antonija Bogner Šaban: Ta oaza kazališnog spokoja u kojoj uredno složena godišta časopisa, knjiga i novina bolje nego išta drugo svjedoče nesvakidašnji standard njegove pripadnosti kazalištu. Ljubomir Stanojević očito osječko  kazalište i dalje voli, a lijepo je da je i dalje tu:  zbog osječkog kazališta ali i svih nas koji se bavimo (ili ćemo se baviti) osječkim kazalištem. Lijepo je znati da netko, tiho i u sjeni,  marno piše, prati i pamti, brine i čuva ali i nesebično i radosno dijeli na dobrobit kazališta i vlastite profesije.

Sanja Nikčević


Stanojević, Ljubomir kazališni publicist rođen je  29. V. 1943., gimnaziju je završio u Osijeku a studirao  Kazališnu organizaciju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.

Jedan od utemeljitelja Matice hrvatske u Osijeku (1960.) i član prvog uredništva časopisa Revija (1961.), utemeljitelj Eksperimentalne scene Tribine mladih u Osijeku (1962.) gdje je i režirao (između ostalog Svršetak igre S. Becketa 1962.).  Pokretač i glavni i odgovorni urednik lista (a kasnije  časopisa) Kazalište  koji je od 1965.- 1981.  imao 154 broja, a od 1967. do umirovljenja 2010. bio je zaposlen  u HNK u Osijeku gdje je obnašao više funkcija: urednik kazališnih izdanja, urednik biltena Anale komorne opere i baleta, ravnatelj   Drame (1978-1984.) i pomoćnik intendanta Zvonimira Ivkovića (1984.-1990.).

Od 1960. i prvih članka u zagrebačkom Poletu objavilo je do danas nekoliko stotina članka, prikaza, kritika, feljtona, portreta itd. na kulturnim stranicama gotovo svih hrvatskih  dnevnih novina (od Vjesnika do Slobodne Dalmacije), tjednika (Hrvatsko Slovo, Vijenac), strukovnih mjesečnika iz područja drame i glazbe, revija i časopisa (osječka Revija, sarajevski Odjek, tuzlansko Pozorište i istoimeni novosadski list). Kontinuirano je objavljivao u  osječkom Glasu Slavonije (1962.-2002.) gdje je dugo vremena pisao i kolumne (“Kazališne iskrice”, “Kazališna očuđenja”).

Uredio je na stotine kazališne knjižice za predstave: dvjestotinjak za  HNK u Osijeku (sve premijere od 1993. do 2010, a kasnije povremeno), te za  Dječje kazalište u Osijeku, SLUK itd.

Njegova je trajna preokupacija osječko kazalište od početaka do danas o čemu je osim publicističkih pisao i povijesne i stručne radove. Ne samo kao profesionalac nego i kao svjedok ratnog vremena uredio je iznimno važnu publikaciju: Ratni repertoar Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku 1991.–1994.  a 2002. priredio je  zbornik 95. rođendan HNK u Osijeku. Redovito je sudjelovao tekstovima  u monografskim knjigama posvećenih HNK u Osijeku (Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, 2007.), drugim monografskim izdanjima (Hrvatsko lutkarstvo, 2000;  125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj, 2002.;  Hrvoje Ivanković Marin Carić, 2011.) ili zborničkim izdanjima kao što su Portret umjetnika  u drami (o Anđelku Štimcu, 1996. te Franu Krtiću i Giti Šerman Kopljar   1998.) te Krležini dani (1992., 1995.)

Dobitnik nagrada:  Majska nagrada mladih (1969.) Nagrada HNK u Osijeku 7 prosinca (1970.), Nagrada Oslobođenja Osijeka za časopis Kazalište (1970.), Pečat Grada Osijeka za osobit doprinos kulturnom životu grada Osijeka i očuvanju kazališne baštine (2015).  Dugogodišnji je član Hrvatskog novinarskog društva (od 1975.) i HDKKT (1980.).

Izbor iz literature o Ljubomiru Stanojeviću:

  • Narcisa Bošnjak „Veliki jubilej tihog slavljenika“, 40 godina profesionalnoga angažmana Ljubomira Stanojevića u Hrvatskome narodnome kazalištu u Osijeku“, Hrvatsko glumište, 32-34/2007, str.  115-117.
  • Narcisa Bošnjak „Život trajno posvećen kazališnoj umjetnosti!“ Glas Slavonije, 17.02.2007.
  • Igor Mrduljaš „O tihom čovjeku iz Osijeka“ Hrvatsko slovo, 16.02.2007.
  • Davor Špišić „Skladište pamćenja i zagubljenih standarda“ Književna revija 1-2/2003, str. 205-206.
  • B. Stanić „Tako potrebne ‘pratiteljice’ predstave“, Glas Slavonije 28.04.1999.
  • Antonija Bogner Šaban Kazališni Osijek, AGM, Zagreb, 1997.
  • Igor Mrduljaš „Između htijenja i mogućnosti“ u  Suvremena drama i kazalište u Hrvatskoj (priredio Branko Hećimović), Sterijino pozorje – Izdavački centar Rijeka, Novi Sad, 1987., str. 464.
  • Dragan Mucić „Tradicija koja traje“ Revija, 12/1987. str. 984.
  • Nedjeljko Fabrio „Programnost poslijeratnih hrvatskih kazališnih časopisa“ u Kazalištarije,  HDKKT, Zagreb, 1987., str. 205.
  • Jozo Puljizević „Osječani znaju kako se to radi“ Oko, 13.02.1974.
  • Nikola Batušić „Hrvatski poratni kazališni časopisi“, Scena, 2-3/1974.

[izvor informacije Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa]