Ostali smo bez istinskoga glumačkoga velikana, dragulja umjetničke magije. Uz Fabijana Šovagovića, Borisa Dvornika, Ivo Gregurević, sveto trojstvo hrvatskog glumišta. Kazališni, filmski i televizijski glumac, rođen u Donjoj Mahali (Orašje), 7. listopada 1952. Iza sebe Ivo Gregurević ima 95 filmova, 19 televizijskih serija i 30 – tak kazališnih predstava. Višestruko nagrađivan, pa i nagradom „Vladimir Nazor“. U Orašju je, 1995. godine, pokrenuo festival Dani hrvatskog filma kojeg nazivaju i festival Ive Gregurevića.

Ivo Gregurević u sredini – Foto NŠT

Družio sam se s Ivom prije dva mjeseca na Danima kazališta / pozorišta BiH, u Brčkom. Mali je broj uloga kojima je bio zadovoljan.

– Ja to promatram prema svjetskim glumcima i oni bi na pet prstiju jedne ruke nabrojali pet svojih uloga, tako i ja. Ostale su osrednje ili su loše.

O ulozi Netjaka u kultnoj seriji „Velo misto“ snimanoj od 1979. – 1981., u režiji Joakima Marušića, prema scenariju Miljenka Smoje, nije želio ni riječi, skoro pa ljutit tek je procijedio kroz zube kako se jedva izvukao iz te uloge, ta ga je uloga skoro pa uništila k’o glumca.

A uloga Čaruge, nisam mogao ne pitati?

– Pa ne bih to izdvajao posebno, ali hajde reći ćemo da iza sebe imam nekoliko uloga sa kojima sam baš zadovoljan. Možda će ona najbolja tek doći. Ovaj sljedeći film što ću raditi sa Ivanom Goranom Vitezom je možda baš taj.

Nije dovršio taj film.

Od 1977. prisutan na velikom platnu. Pitao sam ga kako gleda na svoj rad na filmu?

– To mi je posao ili hobi. Prije bih možda rekao hobi nego posao. Jednostavno od toga živim, to je tako.

Film je ostvarenje njegovog sna o kojem je sanjao kao mali dječak iz Donje Mahale.

– Pa da, nas sedmorica drugara smo gledali filmove u Orašju, pa dijelili uloge iz tog filma, dodavali riječi, bili smo scenaristi, to je nekada trajalo i preko četiri sata i tako je to krenulo dok se nisam počeo profesionalno baviti sa tim.

Pitao sam ga o važnosti teatra za glumca?

– Jako je važan, u teatru se mora igrati. Imate filmskih glumaca koji nikada nisu radili u teatru, ali mislim da teatar nosi drugo uzbuđenje. Kad si pred publikom, ako je dobra predstava, onda je gotovo, onda uživaš u svakom aplauzu, u svemu, a kad je loša predstava, čekaš da samo kažu posljednju riječ, da se spusti zavjesa i da ideš kući.

Publika ili kazališni kritičari – upitah, i nastavi, sud publike vam je najbitniji ili… ?

– Pa naravno, bitni su mi i kritičari, ali sud publike je apsolutno najbolji i najtočniji.

Poznat po pomoči mladim glumcima, upitah ga?

– Da, pomažem im, spremam ih za prijemni ili na snimanju filma, ako vidim da je glumac malo ukočen, ja sa njim sjednem i razgovaram.

Glumačke bravure Ive Gregurevića, dragulja umjetničke magije, savršenstvo su scenskog i dramskog umijeća, velikog glumca i čovjeka takvog.

Ivo Gregurević teško ponovljivi trag u beskraju.

Nikola Šimić Tonin