Prošli smo kraj začaranog Francuskog paviljona u urbanoj kompoziciji SC-a do ulaza u prostor Studentskog eksperimentalnog kazališta s komornim kapacitetima ‘smještaja’ i neograničenim kapacitetima izvedbe. Smjestili smo se u tipičan (studentski?) stan.

Redovi gledatelja čine zidove stana u kojem dvoje mladih proživljava svoju ljubavnu (djelomice i bračnu) priču. Iako se ne traži aktivno sudjelovanje, gledalište je  integrirano s ‘igralištem’, to jest pozornicom. Glumci ulaze i izlaze iz prostornih (stambenih) jedinica, pa u nekim pozicijama ne vidimo sve što se događa u silhuetama djelomice prekrivenom prostoru, ali dinamika kretanja glumaca, zn,ačenjem ispunjena repetitivnost njihovih radnji te akustička dominanta (šumova i tišine, slušaj ‘šutnje’) čine tu privremenu nepreglednost elementom ‘osobnosti’ i dokumentarnosti. Kao da gledamo što se događa kod susjeda.

Zašto šutiš – Foto RJ

A događa se ono što i svima, a to je gubljenje iluzija, nagrizanje ljudske sreće vremenom, pa pomirenje s tim gubicima, nakon pobune, bijesa ili pokušaja promjene. I iako predstava govori o toj ponovljivoj priči, ostvaruje jedinstvenu egzistenciju. Počinje idilom mladog para. Sve što čine, a doslovce ‘čine male stvari’, čini ih sretnim. Njihove radosne rutine prati glazbeni Leitmotiv koji poslije prepoznajemo, u doba pomirenja nakon razmirica ili rastanaka. Kao što se očekuje, idile postupno nestaje, a sudionici ne govore o tome što ih muči.  Pa kao što je u naslovu pitanje, ostaje i drugo pitanje, a to je da li bi probleme riješili da su govorili o njima? Čini se ipak ne. Jer nezadovoljstvo izlazi iz iznutra, ne stvaraju ga samo opravdani uzroci, već čak i trajanje zadovoljstva, pa zaključak predstave nije didaktički naputak o potrebi komuniciranja, već složenija spoznaja.

Glumci Katarina Strahinić i Robert Španić, ujedno i članovi autorskog tima Predstave, svojom mladenačkom osjetljivošću, okretnošću, pa i fizičkom kondicijom (nisam izbrojila koliko je Robert napravio ‘trbušnjaka’  ☺ u nastupu opravdane ljutnje) doslovce ‘igraju’ svoje uloge.

Scena i kostimi ostvaruju kreativne preobrazbe na koje se uz skromna sredstva autori mogu osloniti. Jedinstveni prostor SEK-a (prostor približne veličine prosječnog stana), podijeljen je naznakama (i gledateljima ☺) na sobe, od kojih su neke (s razlogom ☺) izostavljene, a druge su, dosjetljivim elipsama, dobile dodatne namjene. Primjerice, intimne scene mladog para nisu ograničene na krevet, već možemo nagađati što se događa iza zatvorenih vrata starinskog ormara iz kojeg izlaze ‘ozareni’ protagonisti.

Značajnu ulogu u predstavi ostvaruje glazba. Ritmična, melodiozna, ‘up-to-datirana’, samostalna, a u isto vrijeme ‘instrumentalna’, ‘predana’ predstavi. Dovoljno glasna da ne ostane ‘pozadinska glazba’, glazba Milorada Stranića najavljuje i opisuje likove i događaje kao glazbena pratnja u nijemom filmu, iako se u predstavi ‘Zašto šutiš’ ne šuti. Govori se toliko da se ‘čuje’ kad se šuti.

Zapravo, čula sam za jednu opciju završetka predstave u kojoj bi, za razliku od realiziranog, bilo puno govora, kao neke vrste reakcije na dotadašnju šutnju. I to bi moglo biti zanimljivo. Rado bih vidjela i tu varijantu, u nekoj vrsti ‘Director’s Cut’  Predstave ili kazališnoj paraleli DJ obrada pjesama. Time bi se umanjila težina izbora opcija, odluka koje se medjusobno isključuju, izbora koji pritišće sve autore, i pružila mogućnost ‘drugog izdanja’ same predstave.

Još jedna opcija za istraživanje alternativnih efekata Predstave bio bi izostanak tragičkog motiva koji se dogodi, a koji također nije bez utemeljenja (poruka u smislu ‘unatoč gubitku, život teče dalje). Bez tog ‘šiljka boli’ uopćio bi se problem trošenja resursa zadovoljstva u odnosu ljudi (ljubavi, braku, partnerstvu)  na koji i sama predstava ukazuje. I ‘mali životi’ preživljavaju gubitke ‘životnih iluzija’.

A predstave koje postavljaju životna pitanja ili potiču na razmišljanje o njima, žive.

Do sljedeće predstave.

Ada Jukić
Zagreb, 21. prosinca 2018.

Informacije o predstavi:

L. A. Fleger: ZAŠTO ŠUTIŠ?
Autorski tim: Lea Anastazija Fleger, Katarina Strahinić, Robert Španić
Režija: Lea Anastazija Fleger
Igraju: Katarina Strahinić i Robert Španić
Scena i kostimi: Ana Sarić
Glazba: Milorad Stranić
Premijera: 19. prosinca, 20 h.