Uz jubilej Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život

U subotu, 01. prosinca u zagrebačkoj Vidri Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život svečanom  je akademijom proslavilo 70. obljetnicu svoga osnutka. O povijesti, postignućima, ali i problemima toga kazališta govorio je njegov ravnatelj i dugogodišnji glumac Vojin Perić. Akademiju je glazbom obogatila Maja Posavec, a publici su se, uz predstavnike gradskih i državnih institucija, obratili i prijatelji i dugogodišnji suradnici toga kazališta.

Ne bih sada navodila povijesne činjenice o Kazalištu Novi život jer ih možete pronaći na njihovoj web stranici, no smatram da je bitno naglasiti da je Kazalište Novi život najstarije kazalište slijepih i slabovidnih na svijetu, da radi predstave koje su po kvaliteti ravne profesionalnim predstavama, da s  glumcima rade profesionalni redatelji i drugi profesionalni kazalištarci, da gostuju u inozemstvu i dobivaju nagrade za svoj rad. Pokrenuli su 1999. godine i BIT, jedini festival kazališta slijepih na svijetu.

Ipak, kao da sve to nije dovoljno da  dobiju status kazališta te da im se na taj način osiguraju redovite dotacije za program, plaće i hladni pogon. Formalno Novi život nema status kazališta, već udruge, a njegovi glumci rade druge poslove kako bi zaradili za život što znači da se, strogo uzevši, kazalištem bave amaterski.

Žalosno je i to što osobe s invaliditetom u nas nemaju pristup školovanju za profesionalne glumce ili plesače te se u umjetničko stvaralaštvo mogu uključiti samo amaterski odnosno u okviru nezavisne, neinstitucionalne kulture. Naravno da je takav pristup rigidan i diskriminirajući, no čini mi se da su slabe šanse da se on u neko dogledno vrijeme promijeni.

Nažalost, osobama s invaliditetom nije samo bavljenje umjetnošću i umjetničko stvaralaštvo najčešće slabo dostupno, nego one uglavnom nemaju niti mogućnost da budu publika izvedbenih umjetnosti. Većina kazališta nema pristup za invalidska kolica, a o stvaranju mogućnosti da slijepe osobe ili osobe oštećena sluha prate predstavu da i ne govorimo.

Ljudi koji su na vodećim položajima nažalost za ove probleme ne mare i za njih nemaju sluha i očito nisu svjesni da se kvaliteta života u jednom društvu i mjeri po tome koliko su pojedine usluge i društveni servisi dostupni svim građanima, a posebice i njihovim društveno najranjivijim segmentima/skupinama.

Upravo zbog svih ovih problema o kojima sam progovorila, 70. obljetnica Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život bi trebala biti posebno medijski popraćena i isticana (koliko sam informirana to baš i nije slučaj). Dakle, ne samo zato da bi se ukazalo na nezadovoljavajući status toga kazališta, već i zato da se ukaže na čitav spektar problema u mogućnostima stvaranja i konzumiranja kulture na koje nailaze slijepe osobe i druge osobe s invaliditetom. Obaveza svakoga društva jest osigurati svakome čovjeku pravo na stvaralaštvo jer je to mjera njegove razvijenosti i demokratičnosti.

Ozana Iveković