ŠTO S IONESCOM DANAS?

U subotu, 01. prosinca 2018. godine premijerno je izvedena predstava Jacques ili pokornost Eugèna Ionesca u režiji Ane Prolić te u izvedbi Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život.  Iako je Ionesco, baš kao i Beckett, uvijek aktualan pa i u ovo naše vrijeme, ostaje činjenica da kazališni umjetnici – praktičari ne znaju uvijek što bi i kako bi s njime. Zašto? Zato što predstavu treba režirati u duhu kazališta apsurda, poštivati univerzalnost koja proizlazi iz Ionescovih tekstova te na koncu pokazati zašto je taj pisac nama danas zanimljiv i primjenjiv na naš život, doba i sredinu.

Dok je Ana Prolić kao redateljica sjajno prenijela duh apsurda, druga dva zadatka, nažalost, nije optimalno realizirala. U svojoj ulozi dramaturga predstave nije se dobro snašla te je napravila ono što je bilo najjednostavnije – „nadoštuklala“ je kraj teksta Jacques ili pokornost svojom nadopunom koja doduše stavlja Ionesca u naš kontekst, ali potpuno promašuje piščev univerzalizam i njegovo bavljenje općim problemima ljudske egzistencije. Treba dodati i to da je kao autor teksta predstave potpisan Ionesco koji takav tekst najvjerojatnije ne bi potpisao i  bilo bi poštenije na kazališnom letku napisati prema motivima drame Jacques ili pokornost Eugèna Ionesca.

Jacques ili pokornost ; Fotografiju ustupio Novi život

Ana Prolić je htjela progovoriti o odbijanju individue da se ukalupi i da živi neautentično kao konformist. To je svakako tema antikomada Jacques ili pokornost pa i nastavka koji je sama redateljica napisala. No dodani tekst iznevjerava Ionescov duh pa se postavlja pitanje zašto se redateljica i dramaturginja uopće poduhvatila Ionesca. Puno je tekstova koji govore o problemu autentičnosti življenja i odbijanju konformizma pa je Prolić mogla napisati i svoj tekst koji bi, u tom smislu, govorio o današnjoj Hrvatskoj. Njezina je nadopuna donekle banalizirala Ionesca jer je svela priču na promašaje hrvatske politike.

Kao što sam na početku istaknula, režija je pogodila duh Ionescova apsurda pa u tom smislu Anu Prolić kao redateljicu valja pohvaliti. Pohvale zaslužuje i scenski pokret Damira Klemenića koji je dobro istaknuo želju za slobodom i spontanost Jacquesa i Roberte te ukalupljenost svih ostalih likova koji se često kreću u pravocrtnim i strogim linijama poput automata. U to se savršeno uklapa i mjestimično zborno deklamiranje pojedinih likova što samo naglašava njihovu konvencionalnost. Predstava obiluje finim detaljima koji svi zajedno odlično pogađaju glavnu ideju predstave (npr. igra sa šeširima) te je u tom smislu redateljica napravila dobar posao.

Glazba Damira Šimunovića je također bila na liniji opće ideje predstave te je vrlo uspješno koristila neke od poznatih skladbi (Mendelssohnova Svadbena koračnica i Mozartova Alla Turca). Posebno treba pohvaliti likovnu komponentu predstave, svjetlo Alena Marina te scenografiju i kostimografiju Petre Dančević – Pavičić. Kostimi sjajno naglašavaju temu i problem predstave te su, u tom smislu, optimalno pogođeni, a  scenografsko rješenje svojom neutralnošću dobro slijedi Ionescovu univerzalnost.

I napokon, kao šećer na kraju, ono čime nas Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život uvijek iznova oduševljava su njegovi glumci.  Svi su sjajno odigrali svoje uloge uspijevajući utjeloviti Ionescove likove-ideje što nikako nije lako, no svaki je glumac pritom dao i svoj osobni pečat liku. Igor Kučević je svojim igrom balansirao između Jacquesove pobune i pristajanja, dok je Suzana Bliznac na optimalan način utjelovila energičnost pa i okrutnost Jacquesove sestre Jacqueline. Anita Matković i Vojin Perić, dvoje veterana ovoga kazališta, ni ovoga puta nisu razočarali, već su i individualno i zajedničkom igrom mame i tate Jacques napravili sjajan posao. Interpretacija Jacquesa djeda Zeke Milenka bila je posebno duhovita i upečatljiva jer taj lik kada šuti nitko ni ne primjećuje, a kada se umiješa ovlada cijelim prizorom. Ružica Domić i Mario Glibo kao mama i tata Roberte su dobro naglasili snobovsku superiornost i razmetljivost tih likova pogotovo u međusobnoj komunikaciji, a Dajana Biondić je uspjela odlično uspostaviti ravnotežu između Robertina konformizma s jedne, te slobode i neobuzdanosti s druge strane.

Sve u svemu, vjerujem da će ova predstava imati svoju publiku i da će ona izlaziti zadovoljna iz kazališta. I premijerna je publika vrlo usredotočeno pratila predstavu i često reagirala smijehom. Unatoč prigovorima koje kao kritičar nisam mogla ne navesti, smatram da se u cjelini gledano, radi o dosta uspjelom kazališnom djelu.

Ozana Iveković