06/12/2018to10/03/2019

GALERIJA KLOVIĆEVI DVORI

VLADIMIR BECIĆ
6. 12. 2018. – 10. 03. 2019.

Vladimir Becić – Retrospektiva

Autori izložbe: prof. dr. sc. Zvonko Maković i kustosica Iva Sudec Andreis ; Foto RJ

Galerija Klovićevi dvori je za adventski prosinac 2018. godine pripremila retrospektivnu izložbu slikara Vladimira Becića, jedne od najznačajnijih osoba hrvatske moderne umjetnosti.

Autori izložbene koncepcije su prof. dr. sc. Zvonko Maković i kustosica Iva Sudec Andreis. Želja nam je u atraktivnom likovnom postavu autora predstaviti Becićeve slike ponovo okupljene u Zagrebu nakon više od trideset godina, koliko je prošlo od posljednje retrospektive, i s nekim novim detaljima i tumačenjima revalorizirati Becićev iznimno plodan i bogat opus. Prema autorskoj koncepciji izvršen je odabir djela iz mnogih nacionalnih, inozemnih javnih i privatnih zbirki koja će predstavili cjelovito Becićevo slikarstvo moderne hrvatske umjetnosti.

Od prethodne Becićeve retrospektivne izložbe prošlo je 35 godina, a u posljednjih se desetak godina pojavio čitav niz njegovih nikada pokazanih remek djela koja u bitnoj mjeri, uz novu interpretaciju ovoga opusa, mijenjaju predodžbu o tome slikaru, ali i hrvatskoj modernoj umjetnosti prve polovice prošloga stoljeća.

Vladimir Becić nije nipošto nepoznat umjetnik iz prve polovice prošloga stoljeća. Uz Miroslava Kraljevića, Josipa Račića i Oskara Hermana čini skupinu koja je udarila temelje moderne hrvatske umjetnosti, a vezujući se više za München i kasnije Pariz, nego za Beč. Stoga i naziv ovih umjetnika „Münchenska četvorica“ ima u našoj povijesti umjetnosti i kulturi općenito razloga po kojima ih se obično pamti. Josip Račić i Miroslav Kraljević dobili su svojim novim retrospektivnim izložbama unazad deset godina novo značenje za našu znanost i kulturu. Herman je također donekle obrađen, a mjesto i uloga Vladimira Becića ostala je potisnuta na marginu.

Tijekom Prvoga svjetskog rata Becić je boravio kao ratni reporter na bojišnicama u Srbiji i na jugu Balkana izvještavajući o ratnim zbivanjima francuske ilustrirane magazine („L’Illustration“). Tako se tim aspektom njegova djelovanja dobiva potpuno nova slika o Beciću koji će kasnije biti cijenjeni profesor Akademije likovnih umjetnosti, akademik i respektabilan građanski slikar.

Ovom izložbom Vladimira Becića želimo prikazati, pročitati i interpretirati na potpuno nov način, pri čemu novootkrivena djela i arhivska građa imaju važnu ulogu.


UGRABLJENO IZ ŽIVOTA

S vremenskim odmakom od sto deset godina, kad nastaju prvi značajni radovi Vladimira Becića (1886. – 1954.), te trideset i četiri od posljednje njegove velike izložbe u zagrebačkome Umjetničkom paviljonu, Galerija Klovićevi dvori predstavlja jedan izvanredan slikarski opus. Naime, u nizu naših retrospekcija koje su kvalificirale i revalorizirale lik i djelo najvećih hrvatskih umjetnika, iznova te s novim tumačenjima rasvjetljujemo izniman opus i Becićev položaj u hrvatskome modernom slikarstvu – slikarstvu koje je doseglo razinu vrijednu antologiziranja.

Pozamašan je popis izložaba, a još veći tekstova koji su postavili Becićevo djelo u sam vrh naše likovne produkcije, i to u polustoljetnome kontinuitetu, te ga ustoličili „kao ogroman i nesavladljiv slikarski početak“. Jer, prema Krleži koji je o Beciću pisao s jednakim zanosom kao Rilke o Cézanneu, „Poslije njega slikali su već mnogi i fantastičnije nego on i literarnije, dinamičnije i simboličnije i dekorativnije. Ali bolje, jedva itko.“

Iako su mu i publika i kritika odavno priskrbile status barda, hvaleći njegovu dosljednost, suverenost, bodrost i racionalnu jasnoću u savršenu odnosu volumena i tona na uljima ili pak fluidnost, krepkost i jedrinu u akvarelima, a muzeji i galerije ponosno istaknule njegova djela u svojim stalnim postavima, osjetili smo nužnost okupljanja najboljega iz Becićeva stvaralaštva. I to ne samo kako bismo se prisjetili njegova znalačkoga konstruiranja, eruptivne snage, virtuoznosti i istančanih valera na slikama koje su opća mjesta, nego kako bismo izlaganjem Becićevih potpuno nepoznatih i nikada pokazanih djela koja su se pojavila u proteklih nekoliko godina i nedovoljno obrađenih aspekata (poput razdoblja Prvoga svjetskog rata), otvorili prostor za novo čitanje.

Kako to nerijetko odluči slučaj, nekim se slikama koje nisu dio fundusa naših muzeja i galerija u proteklih nekoliko desetljeća izgubio trag i žao nam je da ovom retrospektivom nisu obuhvaćene. No, Kairos u ključnom trenutku ipak okrzne i nas koji tragamo za djelima, i podastirući liniju razvitka slikarskog opusa u svim njegovim stremljenjima, nastojimo publici prenijeti naše čvrsto uvjerenje da je Becić ne samo nezaobilazan segment hrvatskoga modernog slikarstva nego da je njegovo slikarstvo moćno i neponovljivo ugrađeno u same njegove temelje, pa se zaboravu ipak otmu i izrone slike, prava remek-djela, koja su za nas dugo bila izgubljena. Ljubiteljima i poznavateljima Becićeva slikarstva dostupne su sada prvi put nakon gotovo stotinu godina od njihova nastanka. Jedno djelo u tom smislu zaslužuje osobitu pažnju – slika s naslovne stranice ovoga kataloga koja prikazuje Becićevu suprugu i dva njezina brata iz 1920. godine, a o kojoj u tekstu više govori autor izložbe Zvonko Maković. Sigurna sam da će i ona, poput oriovačkoga Hrasta što ga Becić zbog silovitosti i snage uspoređuje s Rubensovim divovskim satirima, ili pak legendarne Mrtve prirode iz zagrebačke Moderne galerije, ovim objelodanjivanjem u Galeriji Klovićevi dvori zasluženo postati antologijskom slikom našega slikarstva. S lakoćom ćemo pratiti gotovo pola stoljeća dug razvoj u kojem je umjetnik prošao mnogim slikarskim smjerovima, upijajući do željene mjere njihove inovacije u konstruiranju kompozicije, koloritu, sadržaju, ali ne ukalupljujući se ni u ijedan programatski i dogmatski kadar, već uzdajući se u vlastitu erudiciju i slikarsku intuiciju.

Nastojali smo iz toga polustoljetnoga razvoja okupiti ono najbolje, baš kao što bi to volio Becić koji je govorio: „Kad bi čovjek mogao uništiti ono loše što je stvorio, a okupiti oko sebe sve ono što je dobro, možda bi tada bila još konciznija linija razvitka.“

Izložba prati liniju razvitka od formativnoga razdoblja na münchenskoj akademiji, koju nakon temeljnih slikarskih poticaja u zagrebačkoj Crnčićevoj i Čikoševoj privatnoj slikarskoj školi upisuje 1906. godine. Atelijer u münchenskoj Bachrerstrasse dijelio je Becić s prijateljima Račićem i Kraljevićem. Naš je trolist u klasi Huga von Habermanna staroga pedagoga smatrao anakronim umjetnikom šablone koji boju guši u mrtav ton, i ugledao se radije na Maneta i španjolske slikare studirajući njihova djela u Staroj pinakoteci. Djela iz kratke pariške epizode nisu nam poznata, kao ni ona iz Bitolja i Beograda gdje je radio kao „učitelj vještina“, no iz fotografija atelijera vidljivo je da se u njemu duboko usadila ljubav prema Velázquezu (gdje god bi se nastanio, uvijek je sa sobom nosio reprodukcije Velázquezovih djela), a odjeci Cézannea bit će prepoznatljivi i u kasnijem razdoblju. Slijedi Becićev dosad najbolje obrađen ratni opus kad kao reporter, ilustrator i fotograf za poznati pariški časopis L´llustration izvještava o ratnim događanjima na Balkanu, blažujska faza u kojoj se po završetku vihora Prvoga svjetskog rata i povratku s fronta ponovno okreće laganim i ležernim pejzažima u svjetlijem koloritu te posljednje i najduže zagrebačko razdoblje, kada postaje omiljenim profesorom na Umjetničkoj akademiji, a ubrzo i članom Akademije znanosti i umjetnosti. Vrijeme je to (početak tridesetih godina) kad Becić s Babićem i Mišeom, iako su među njima postojale mnoge opreke i svatko je izgradio vlastitu umjetničku individualnost, zajednički izlaže u Grupi trojice koja je djelovala pod geslom da slika mora biti reprezentacija istine i prikazati samu stvarnost.

No, izložba ne daje samo jednostavno nizanje u kronološkom slijedu, nego dosljedno i logično sažima pojedine motive i glavne sižeje poput mrtvih priroda, portreta ili aktova u markantne tematske blokove i tako rasvjetljuje umjetnikov razvojni proces.

Vladimir Becić još je u Münchenu, pa zapravo i ranije – u osječkom atelijeru slikara Dimitrija Markovića – oblikovao tematski krug koji će ga zauvijek zaokupljati (portreti, aktovi, mrtve prirode) i pola stoljeća svoj je fokus konzekventno usmjeravao na slikarsku transformaciju uobičajenih, nimalo spektakularno predočenih stvari. S nekoliko svojih širokih tonskih poteza gradio je volumene i stvarao sklopove, „pjevao himnu života i radosti“. Objekti koji stimuliraju njegovu pikturalnu koncepciju i čine sjecište između unutarnjega svijeta i prostora koji ga okružuje, u neposrednoj su blizini, nadohvat ruke, primjerice lajtmotiv velikoga vrča na prvoj njegovoj poznatoj slici s poljodjelcem nastaloj još pod Markovićevim okriljem, koji će se pojavljivati i na kompozicijama u dvadesetima, tridesetima i četrdesetim godinama. I već spomenuta Mrtva priroda iz 1909. godine, naslikana u münchenskom atelijeru, slučajan je pogled na stol, u žurbi nabacan kruh, vrč s mlijekom i voće. „I gle, u trenutku kad sam pogledao na stol, ostao sam frapiran: s koliko slobode su se na okupu našli volumeni i boje vrča, kruha i voća! Umjesto da sjednem i jedem, priletio sam stalku i počeo slikati svoj doručak.“ Bilo da je slikao pod utjecajem Leibla, Maneta ili Cézannea, Goye ili Velázqueza, bilo da se nalazio u Münchenu, Parizu, Blažuju ili poslije u Zagrebu, Becić nije morao tražiti motiv – motiv je uvijek uspio „ugrabiti“ njega. On je slikar prirodnosti, „umjetnik kojem je za stvaranje nužan preduvjet da ga priroda iznenadi u trenu. Takav, prirodom naglo potresen, on ima svoj najbolji kreativni čas: u naletu tresne nekoliko boja, istrese nekoliko linija savršene točnosti i definiranosti“. Najbolji je to opis Becićeva načina slikanja koji tako slikovito prenosi njegova supruga Ljuba, prisjećajući se kako ju je u dahu naslikao jednoga jutra kada ga je nakratko posjetila u atelijeru (slika Portret moje žene). Te su slike „ugrabljene iz života!“, kako bi Becić uobičavao reći kad bi nekomu djelu želio odati najveće priznanje.

Cijela je izložba podcrtana osobnom notom, ne samo u smislu jednoga od mogućih izbora za retrospektivu, subjektivne premise autora i kustosa, i ne samo zbog dokumentarnoga materijala koji donosimo (fotografije iz privatnoga života ili osobni predmeti). Izloženi krajolici poput Blažuja u kojem je jedno vrijeme živio izgradivši kuću i atelijer novcem zarađenim tijekom rata, a poslije često odlazio slikati, njegove su najdraže vizure, a modeli na portretima pa i aktovima najdraže osobe – supruga, djeca, unuci, ujak, bliski prijatelji. Mnogi među njima, a ponajprije Becićeva kći Vera Velebit koju je uz suprugu Ljubu i najčešće portretirao, te unuci Vladimir i Duško Velebit i Nena Prpić, dragocjenim podatcima i zanimljivim iskazima uvelike su nam pomogli u rekonstrukciji svih važnih događaja, osoba i odnosa. Bilo je nezaboravno iskustvo u proteklih nekoliko mjeseci saznavati priče iz života koje su oblikovale Becićevu umjetničku osobnost. Na tome im neizmjerno hvala!

Iva  Sudec Andreis


VLADIMIR BECIĆ

Ime Vladimira Becića jedno je od onih imena na kojima se temelje početci modernizma u hrvatskome slikarstvu. U likovnoj kritici i povijesti umjetnosti Becića se čvršće povezuje s Josipom Račićem, Miroslavom Kraljevićem i Oskarom Hermanom, generacijom hrvatskih studenata koja je istodobno studirala na istoj umjetničkoj akademiji, onoj u Münchenu, i njegovala iste, ili barem vrlo bliske, afinitete. Konstruiran je tako pojam „Münchenski krug“  kojim se umjetnost četvorice slikara nastojala pobliže odrediti, ne samo kao generacijsko nego i kao poetičko zajedništvo.

Kao bitnu osobinu koja povezuje Račića, Kraljevića i Becića kritika je isticala kako im je umjetnost kultivirana na rasponu od Maneta do Cézannea. Točnije, kritika je smatrala da je impresionizam njihova poveznica, ali i ishodišna točka. Dakako da je impresionizam u vrijeme javljanja tih umjetnika odavno prevladana opcija, ne samo u Parizu nego i u Münchenu, gradu njihova formiranja. U hrvatskoj likovnoj kritici pojam impresionizam počeo se, s dosta proizvoljnosti, rabiti i tridesetak godina prije nego što su Račić, Kraljević i Becić stupili na scenu.

Rođen 1886. u Slavonskom Brodu kao najmlađe od petero djece u obitelji suca Kotarskoga suda Dragutina Becića i Gizele r. Predoević, budući je slikar u rodnome gradu počeo školovanje. Zbog očeva premještaja obitelj seli u Novi gdje Vladimir nastavlja školovanje, potom odlazi u internat u Peštu gdje boravi četiri godine, oduševljen velegradom i svime što on nudi, a najdraže mu je bilo hodati po muzejima u kojima otkriva novi svijet. Pamti Munkácsyja i izdvaja njegovu sliku osuđenika koji u svojoj ćeliji broji posljednje sate. Razumljivo je da se Munkácsy mogao dojmiti mladoga, osjetljivoga gimnazijalca Becića koji će 1900. napustiti Peštu i nastaviti školovanje na realnoj gimnaziji u Osijeku gdje mu je otac dobio premještaj. U petom je razredu i nova mu se sredina svidjela, a među nastavnicima jedan će ga osobito zaintrigirati. To je Dimitrije Marković, slikar koji je „bio inicijator mnogih kulturno-umjetničkih priredbi u gradu, uvažena ličnost, miljenik i štićenik bana dra Teodora Pejačevića“ komu je izveo reprezentativan portret. Mnogo godina kasnije Becić će se sjećati svojega prvog učitelja i govoriti o njemu kao o rutineru koji se povodio isključivo ukusom kupaca.

Kao gimnazijalac Becić si je uredio vlastiti atelijer i tu se posvetio slikanju, mahom po predlošcima koje je dobio od svojega učitelja. Atelijer je uređen vrlo profesionalno, što govori da je mladiću bio važan kako bi se u njemu mogao posvetiti djelatnosti koju osjeća kao svoj životni poziv. No ipak, kada je 1904. maturirao, upisao je, vjerojatno na očev poticaj, pravni fakultet u Zagrebu. Pravo mu nikada nije bila stvarna želja, nego samo slikarstvo, što će kompenzirati pohađanjem privatnoga tečaja koji su vodili Crnčić i Čikoš na Obrtnoj školi. Takva podvojenost nije bila laka i Becić je jasno pokazivao da se želi opredijeliti za ono čemu je oduvijek težio, umjetnosti.

Upornost se Beciću isplatila i otac pristaje da mu sin upiše akademiju u Münchenu. Važan poticaj takvoj odluci davao mu je osobito ujak dr. Albert Predoević, brat Becićeve majke Gizele, a koji će, oženivši najstariju Vladimirovu sestru Boženu, još više učvrstiti svoj status u ovoj obitelji i ostati veoma blizak sa slikarom koji mu je mnogo godina kasnije naslikao vrlo dobar portret. Došavši u München i upisavši se na akademiju, Becić upoznaje brojne studente, a s nekolicinom njih intenzivno prijateljuje. Tu su od ranije Oskar Herman i Josip Račić, a s Račićem će biti u istoj klasi kod profesora Habermanna. Sljedeće godine u München će doći i Miroslav Kraljević i nešto kasnije im se pridružiti na akademiji, čime će se definirati budući pojam o  Münchenskome krugu. Uz intenzivan rad Becić pohađa muzeje i galerije, provodi bogat društveni život krećući se mahom u krugu studenata s akademije, ali i hrvatskih književnika koji u to vrijeme ovdje borave, primjerice Josip Kosor i Božo Lovrić.

Školovanje na akademiji usadilo im je disciplinu, ali i volju i znatiželju te stvorilo kriterije kojima su mogli odmjeravati vlastiti rad. Mislim da se nije osobito nužno referirati na sasvim početničke, mladenačke radove Vladimira Becića kako bismo mogli razumjeti njegovu posebnost. Dovoljno je započeti s djelima koja su nastajala tijekom školovanja, dakle pod nadzorom profesora, pa i kolega iz klase koji su također komentirali jedni drugima svoj i tuđi rad. To su prije svega aktovi i portreti nastali između 1906. i 1909. godine kada u proljeće odlazi u Pariz. Od impostacije figura do oblikovanja volumena, rasporeda svjetla i sjene te načina nanošenja boje na podlogu, jasno odzvanjaju upute nastavnika, ali i vlastitih nazora i pokušaja da se izmakne od onoga što učitelj traži. Tim više što je Becić bio duboko svjestan  Habermannovih dosega. Sačuvana djela pokazuju kako se iz godine u godinu usvajaju kvalitetniji standardi i pokazuju Becićevo sazrijevanje. Ženski poluakt (1906.), Akt djevojke kod stola (Akt djevojčice, 1907.), Ženski akt s novinama (U atelieru, 1907.), Autoportret (1907.) te Glava djevojke (1907.) odlični su primjeri kojima je osobita vrijednost u postojanju visokoga standarda, ali i jasnim znakovima da se u njima krije i nešto više od pokazanoga, nešto što će se do kraja otkriti za godinu ili dvije.

U proljeće 1909. Becić je završio studij na Akademiji i uputio se u Pariz. I dok je boravio u Parizu, imao je početkom ljeta 1910. prvu samostalnu izložbu u Salonu Ulrich, salonu koji je počeo djelovati pola godine ranije, a sljedećih će dvadesetak godina imati iznimno važnu ulogu u hrvatskoj umjetnosti, pa će i Beciću biti važan. U Parizu Becić, kao i mnogi drugi, posjećuje atelijer Ivana Meštrovića, atelijer koji je generaciji umjetnika koji ovdje borave bio važnim sastajalištem, a prije svega mjestom povezivanja i stvaranja važnih strateških ciljeva. Među umjetnicima koji ovamo dolaze je i srpska slikarica Nadežda Petrović, čija je uloga u organizaciji Prve jugoslavenske umjetničke izložbe bila iznimno važna, a sjetimo se da je ta izložba bila odskočnom daskom potpuno anonimnomu i mladomu Vladimiru Beciću, njegovo prvo pojavljivanje u javnosti kao slikara.

U jesen 1910. Becić napušta Pariz i tada počinju ozbiljni, štoviše, odlučujući događaji koji će mu, slobodno se može reći, odrediti život. Odlazi u Osijek gdje mu žive roditelji, a upravo su u tome gradu i njegovi slikarski početci.

U Osijeku Becić živi u Strossmayerovoj ulici, u gradskoj kući, a otvorio je atelijer u fotografskoj radnji Schrecker u Kolodvorskoj ulici. Nastali su tada neki iznimno važni Becićevi radovi. Naslikao je nekoliko portreta lokalnih uglednika, što govori o njegovoj društvenoj afirmaciji. Sve su to reprezentativna djela rađena vješto i sigurno u dobroj realističkoj maniri, ali ono što iskače iz svega što je nastalo u Osijeku tih godina, niz je pejzaža kao što su Klasija, Jablani (Klasija), zatim Autoportret te mrtva priroda naslovljena  Lubenice, a sve je iz 1911. godine.

Godine 1913. Becić napušta Osijek i odlazi u Beograd, a boravak u novoj sredini potpuno će usmjeriti njegov život, pa i djelo, u drugome smjeru. Dobiva profesorsko mjesto na Umetničko-zanatskoj školi u Beogradu gdje predaje akvarel. Ostat će ovdje kratko vrijeme, jer je postavljen za „privremenog učitelja veština“ na školi u Bitolju, gradu u Makedoniji koji je odnedavno postao dijelom Srbije.

Kada je u ljeto 1914. izbio Prvi svjetski rat, Vladimir Becić se kao dobrovoljac javio u srpsku vojsku i tu će ostati do kraja rata te proći najteže okršaje i bojišnice. Becić se obraća ministru vojske s molbom da ga se postavi na dužnost ratnoga slikara u Štabu šumadijske divizije I. U kasnu jesen 1915. Becić je stigao u Rim gdje je upoznao dopisnika francuskog ilustriranog magazina L’Illustration Roberta Vauchera. Na njegov je  nagovor otputovao u Pariz i postao dopisnikom toga visokotiražnoga polumjesečnika. Među prvim prilozima Vladimira Becića u magazinu L’illustration je reportaža „La maleureuse Serbie“ s brojnim ilustracijama, od kojih je osobito zanimljiva ona iznad naslova na kojoj je prikazan kralj Petar I. kako napušta Staru Srbiju na dvokolici s volovskom zapregom i na putu prema Prištini susreće njemačke zarobljenike. Taj motiv Becić će raditi u nekoliko verzija i steći će iznimnu popularnost.

Obitelj Becićeve supruge Ljube Jokanović je iz Sarajeva. Imali su imanje u obližnjem Blažuju gdje slikar novcem koji je zaradio kao ratni reporter kupuje zemljište i odlučuje sagraditi kuću i atelijer. Angažirao je arhitekta Hugu Erlicha da mu projektira kuću koja je trebala imati osobine lokalne arhitekture.

Boravak u Blažuju predstavljao je Beciću potpuno predavanje radu, maksimalnu zaokupljenost slikanjem. Kada je 1923. dobio mjesto profesora na Likovnoj akademiji u Zagrebu, ni tada neće ostaviti to mirno mjesto u središnjoj Bosni. U blažujski je atelijer dolazio redovito i boravio u njemu po četiri mjeseca svake godine, obitelj ponekad i dulje, a mjesto su posjećivali mnogi prijatelji. Nije to bila izolacija, nego mogućnost da se što više koncentrira na sam rad. Mijene su se na slikama počele uočavati 1923. godine kada se  krajnje zgušnjava tekstura, volumen, prostor. Zapravo, Becić je ulazio u aktualne jezične inovacije europskoga slikarstva, onoga što se prepoznavalo u francuskome kao novi klasicizam, u njemačkome kao magični realizam, baš kao i u talijanskome, gdje se definira pokretom Novecento koji je započeo u Milanu krajem 1922. godine. Glavna osobina svih tih tendencija je realizam, hladno opisivanje vizualnih činjenica i izražavanje naglašenim volumenima. Inventar je u Becićevim slikama isti kao i ranije, čak su to i likovi, predmeti, ambijenti, vrt u Blažuju, no sada je sve postalo tvrdim i neprobojnim.

Dvadesete su godine definitivna potvrda Becićeva statusa velikoga slikara. Sigurno da je dolazak 1923. godine iz Blažuja u Zagreb i profesorsko mjesto na Likovnoj akademiji pomoglo njegovu pozicioniranju u krug živih klasika, njegov društveni status učinio nedodirljivim.

Godine 1930. javlja se i djeluje i Grupa trojice (1930.-1935.) koju čine Ljubo Babić, Vladimir Becić i Jerolim Miše. Nastaje niz pejzaža koje Becić slika u Blažuju i okolici, pa uz Neretvu prema jugu. Spušta se na Mediteran i slika motive koje ondje zatječe, zatim pejzaže iz okolice Zagreba. Slika brojne mrtve prirode i portrete, a modeli su mu ponovno kćeri Mira i Vera, sin Branko i supruga, baš kao i rođaci i prijatelji. Promjene u načinu slikanja su evidentne, štoviše, suprotne od svega onoga „euklidovskog slikarstva“ iz prethodnoga desetljeća. Slikama dominira spontanost koju nikada dotad nismo nalazili u Becića, štoviše, neka vrst ekspresivnosti. I sada je moguće kontekstualizirati ovo slikarstvo, naći u njemu tragove „drugog ekspresionizma“, pojave karakteristične  za međuratno slikarstvo u kojoj se osjećaji tragičnoga i dramatičnoga smekšavaju na intimnu razinu.

Tijekom rata, a osobito nakon 1945. Becićevo zdravlje nije najbolje,  slabi mu i vid, pa se obilje boje, koja je tridesetih upravo prštala, s njegovih slika postupno gasi i pretvara se u tonsko slikanje svedeno na gradacije okera i smeđih boja. Mrtve prirode i portreti postaju glavnim motivom. Portretira mahom svoje najbliže, kćeri, sina, suprugu, nakon 1945. unuke i druge bliske članove obitelji. U tom sužavanju kruga portretiranih koncentrirat će se u više navrata na vlastito lice i izvesti u sepiji nekoliko autoportreta.

Iz teksta predgovora Zvonka Makovića

[izvor informacije Galerija Klovićevi dvori]