MOZAK U BUBNJU VEŠ MAŠINE

Predstava “Jedvanosimsoboakalomistobo” Sarajevskog ratnog teatra u okviru 35. Susreta kazališta/pozorišta Brčko distrikta BiH odigrana u Domu kulture u Brčkom. Autor predstave je Nejra Babić i Aleš Kurt koji je ujedno i režiser.

“Radi se o socijalnoj komediji, a ona je po svojoj suštini crna, s tim što ova nije baš crna, nego više tamno siva. Smatram da teatar treba da bude socijalno angažiran i da se zaista bavi problemima društva koji nam najviše smetaju da živimo. Pa eto, ova predstava se upravo bavi takvom tematikom. Pored toga ona je u potpunosti uronjena u teatarske kodove od antičkog doba do danas. Nije nam namjera bila da bilo kome ugađamo. Više smo tu da potaknemo na dobro. Da poučimo. I zabavimo. Ako se to još može”, rekao je Aleš Kurt.

Jedvanosimsoboakalomistobo ; Ustupio NŠT

Kolektivna je ovo predstava. Udrobljena od svega i svačega. Kao da je slagana od isječaka iz novina. Bolje reći od isječaka života. Toliko je u njoj folklornih elemenata. Elemenata ulice. Urbane kuture. Tradicijskih elemenata. Tradicijske kulture. Kola. Narodnog plesa. Narodnih napjeva. Suvremenih glazbenih elemenata. Suvremenog plesa i scenskog nastupa. Bombardiranje porukama sa svih strana u svakome mogućem obliku. Toliko je emocije. Bunta. Prosvjeda. Krika. Govora o Zemlji BiH, „koja je Zemlja, al’ država nije“. Plaćaju se škole, uče jezici sve u svrhu što bržega odlaska iz nje. Razmišljanje i uredba birokracije da se ubire porez na poslani novac odseljenih iz BiH koji oni šalju za preživjeti rodbini. Naime prema nekim podatcima iz BiH je iselilo oko 2 milijuna stanovnika. Do karikature doveden lik Zlatan (Zlatan Ibrahimović – koji nikada nije zaigrao za BiH).

Zorno su prikazane sve nedaće kroz koje prolazi mladi čovjek u potrazi za poslom za egzistencijom. Plizanje po šalterima – na rubu egzistencije, na rubu samoubojstva. Uspio prikaz Europe pod maskama koje jasno govore i upozoravaju.

Mlade žene.

„Rađa koja može, a rade koje moraju.“

Pisati tekst o stanju u državi u kojoj  već svi o tome pričaju, čitaju, pišu kolumne, raspravljaju, polemišu, svađaju se, šute, vrište, protestuju, odustaju od protesta je, po riječima koautorice teksta Nejre Babić, ubacivanje mozga u bubanj veš mašine.

Predstave ovih Susreta bave se sve i jedna ovom temom ili je se dotiču. Tolike je razmjere uzela. Toliki je to epidemijalnih razmjera problem, problem cijeloga regijona, odlazak mladih sa željom da se nikada više ne vrate.

“Tema, o kojima bi se moglo pisati, je milon, apsurdnih situacija još više. Najzanimljiviji dio čitavog procesa prije pisanja je samo istraživanje, jer je to dovelo do nekih scena koje moja mašta nikada ne bi mogla ni izmisliti. Od izvještaja Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice „o odlivanju pameti i ogromnom finansijskom resursu koje iseljeništvo predstavlja za razvoj domovine“ do ispovijesti žene koja je nakon poroda iz bolnice otpuštena kao muško, pa sve do spiska zvaničnih zanimanja u Bosni i Hercegovini na kojoj se nalazi i Direktor službe drugdje nerazvrstan. Moja sreća u svemu tome je što tekst nisam pisala sama nego zajedno sa rediteljem Alešom Kurtom koji je davao ideje i smjernice snalaženja u ludilu tema kojima bi se mogli baviti. Krenuli smo od pokušaja definisanja toga ko smo zapravo, da bi prešli na postratni period i beskonačnu tranziciju i došli u sadašnjost u kojoj dosta vremena provodimo na šalterima, nezaposleni i umorni čekajući da nam padnu avioni sa neba kako bi pobjegli iz domovine. Jer istina je da je vrlo često jedva nosimo sebe a kamo li situaciju u kojoj se nalazimo.  Ali ne možemo svi ni otići. Onima koji ostaju, čestitamo na postojanju”, kazala je autorica Babić.

Bezizlaz. Apatija. Osječaj da je kasno da se išta promjeni. Do izjava aktera za okruglim stolom nakon predstave da se u škole kao zvanični jezik uvede njemački tako da mladi što prije i što lakše odlaze iz BiH. Kada se posije nove godine omoguči nesmetan dolazak radnicima iz BiH na rad u Njemačku s pravom se postavlja pitanje hoče li u njoj ostati itko?

Poruka, ukazivanje na problem, na krajni čas, po nekima već istekao, jedna je od glavnih odlika ove predstave, ali ne i jedina, toliko je toga u njoj, ne za analizu već za pozamašnu studiju. Zato hvala protagonistima na ovoj predstavi. Nije ovo samo KazališnoPozorišna Predstava ovo je ujedno i dijagnoza naših dana, jedne Zemlje koja nikako da postane funkcijonalna država, jednoga naroda koji bježi glavom bezobzira iz tog  i takvog društva, mahom mladi bez nade u bolje sutra i razmišljaju što iz nje da ponesu, po ćemu lijepom da je se sjećaju.

U predstavi igraju: Maja Salkić, Mirela Lambić, Ana Mia Milić, Alban Ukaj, Sead Pandur, Jasenko Pašić, Adnan Kreso, Saša Krmpotić i Lejla Čaušević.

Nikola Šimić Tonin