KRAJOBRAZI DUŠE

Pete večeri 35. Susreta pozorišta / kazališta BiH u Brčkom, u takmičarskom dijelu prikazana je  predstava “Ničiji sin”, rađena po tekstu Mate Matišića i pod rediteljskom palicom Marka Misirače, a koju je izveo glumački ansambl Beogradskog dramskog pozorišta.

Prvi puta u svom prikazu ne navodim, ne imenuje glumce, ne navodim ne imenujem nikoga, jednostavno treba kapu do poda, nakloniti se svima za ovu nevjerojatnu izvedbu. Čestitati redatelju Marku Misirači na ovom iznimnom kazališnom projektu, i osobnoj hrabrosti iznjeti ovaj tekst na daske koje život znače. S pravom glumci a nadasve redatelj biti će bilježeni ovom predstavom neupitnom uspješnicom u svakom kazališnom pogledu.

Ničiji sin ; Fotografiju ustupio NŠT

Crnohumorni psihološki triler “Ničiji sin” treći je dio “Posmrtne trilogije” darovitog hrvatskog dramatičara i kompozitora mlađe generacije, Mate Matišića. U osnovi, to je porodična drama u kojoj se polako otkrivaju sablasti iz nedavne prošlosti, perioda Domovinskog rata devedesetih godina. Srpsko – Hrvatski odnosi.

Ne bi me čudilo da netko već sad ne doktorira na toj temi: SrpskoHrvatski odnosi u književnosti, kazalištu, filmu… koji kao tema postaje umjetnički pravac, toliko smo umjetničkim izričajem zaokupljeni njome.

Središnji lik predstave je veteran Ivan, (maestralna glumačka izvedba) a u život čovjeka za kog vjeruje da mu je otac – univerzitetskog profesora, bivšeg političkog zatvorenika i novokomponovanog političara, džonobrazli spodoba, Izidora Barića, naprasno i ujcenjivački upada njegov nekadašnji zatvorski čuvar, Srbin Simo.

Film “Ničiji sin” u režiji Antona Ostojića u Hrvatskoj je izazvao kontroverzne komentare zbog teme kojom se bavi. Tema koja guši i ostavlja bez daha. Ipak, bio je apsolutni pobjednik 55. Filmskog festivala u Puli 2008. godine kada je osvojio čak šest Zlatnih arena, uključujući i Veliku zlatnu Arenu za najbolji film. Osim te, filmu su pripale i nagrade za najbolju režiju, specijalne efekte, ton, muziku i najbolju mušku glavnu ulogu.

Riječ dramaturga

Jedna građanska porodica je u svojoj kući, a jedan leš je u podrumu.

Treba imati na umu tu dramsku situaciju u Ničijem sinu Mate Matišića prije nego što se ode u političko tumačenje komada – zbog toga što je Matišićev komad od površinskog političkog sloja dosta univerzalnija i jezivija priča o sistemu porodičnih laži.

Glava jedne građanske porodice pokušava da sačuva svoj mali građanski mir, svoje dobre odnose sa susjedima, svoj integritet akademika, dobrog supruga i oca, i da na tome izgradi političku karijeru. U tome mu pomaže supruga koja vlastitu tragediju i poziciju istinske žrtve,  koju je godinama tajila, pretvara u osvetoljubivu volju za moć. Između njih je sin, ratni veteran u invalidskim kolicima, koga su do očaja i traume dovele upravo ljubav prema otadžbini i zapaljive reči očeva osnivača, i ljubav prema domovini i majci koja je ćutala i sanjala osvetu. U tu idilu dolazi nekadašnji dželat, dogogodišnji mučitelj porodice, koji takođe, gle čuda!, o sebi misli kao o žrtvi. I uskoro se u podrumu te ugledne građanske kuće nađe leš, a sistem porodičnih laži između oca, majke i ničijeg sina u stvari se uspostavlja da bi sačuvao tajnu o zločinu.

Na što je sve spreman prof. Izidor, politički unovčiti sina, sva događanja pretvoriti u osobni dobitak, i ona nepovoljna okrenuti u povoljnost sebe.

Upravo taj jezivi sistem dovodi do tragedije ničijih sinova i zato je potresno gledati ga u pozorištu, a mučno vidjeti kakve posljedica nam još uvijek ostavlja u stvarnosti. Gorki smijeh. Ironija. Ironijski krajobrazi duše, sa silnim modricama na duši Ivana.

Kada bi sve trebalo sabiti u jednu jedinu riječ, rekao bih bol i dodao – razarajuča. Predstava je ovo koja stiska u grudima. Razboljeva nas i zdravi u isti mah. Ne znam kada sam zadnji put imao tu potrebu sačekati protagoniste kazališne predstave i stisnuti im ruku. To sam i učinio. Posebno i nadasve režiseru Marku Misiraći.

Nikola Šimić Tonin