Život piše predstave

Život piše predstave. Predstava koja je kao nekim nevidljivim kazališnim škarama isječena iz stvarnog života i nalijepila se takva kakva je na Daske koje život znače, i u te stvarne ljude uvukli se glumci sa svojim kreacijama, ušli im u cipele, i nastavili živjeti u njima.

Igra u igri. Kazalište u publici. Publika u kazalištu – Život. Stvarni, sivi, turobni – goli život, ogoljen do boli. Aktualna tema. Tema koja se živi. Presjek političke scene. Politika.

Govori glasnije. Govori ono što šapućeš. Govori što te strah reći. Šutnja je odobravanje trenutnoga stanja. Govori. Pusti glas. Dok ti šutiš drugi govore u tvoje ime i zato ti je – nama ovako. Govori. Poruka je ove predstave.

Dok šutiš vraćaš se u mrak. I mrak vlada. Vračaš se u to isto stanje, stanje ne činjenja, stanje mraka. Riječ oslobađa.

Govori glasnije ; Fotografiju ustupio NŠT – Foto Dejan Đurković

Za ovako aktualnu predstavu izuzetan je teret na glumcima. Sklisak teren da ne skliznu u karikaturu. U njima u njihovim glumačkim kreacijama nismo vidjeli glumce, vidjeli smo susjede, vidjeli smo sebe. Prepoznali se. Postavili si pitanje, što sami mislimo o istom. Preispitali se. Nismo vidjeli kazališnu scenu. Vidjeli smo, prepoznali život koji živimo. Ljude oko sebe. U onim riječima osude, glumi li ta koja traži pomoć, ta vječita sumnja koja razdire, sumnja na sve i svakog, osobitost ovih prostora.

Ova predstava došla nam je k’o ogledalo da se ogledamo, pogledamo u oči sami sebi, i zapitamo se nad slikom u ogledalu koju vidimo. Jesmo li to uistinu mi. Jesu li nas do ovog doveli drugi. Gdje smo u tome sami. Pođimo od sebe, iz nutrine sebe prije nego što krenemo kriviti druge. Ove koji vladaju nama birali smo sami. Imamo uistinu sliku za gađenje o njima ali od njih tražimo pomoć i opet glasamo za njih.

Scena na početku scene, sa zastorom, izuzetna dosjetka, izuzetan efekt na publiku, brisanje te podjele između publike i glumaca, dovođenje u kontekst stvarnog života. Potiranja glume.

Govori glasnije, Bobe Jelčića, Satirično kazalište Kerempuh, Zagreb RH.

Kostimografkinja: Ana Paulić
Scenograf: Miljenko Sekulić
Glazbu odabrao: Bobo Jelčić.
Pomoćnica redatelja: Nancy Abdel Sakhi
Drugi pomoćnik redatelja, volonter: Juraj Šantorić.
Igraju: Nikša Butijer, Jadranka Đokić, Vilim Matula, Nina Erak – Svrtan, Petra Svrtan, Damir Poljičak, Marko Makovičić

Bobo Jelčić zavidnu je kazališnu karijeru izgradio autorskim projektima u suradnji s Natašom Rajković. Niz komornih priča s nesvakidašnjim naslovima – Usporavanja i Nesigurna priča u Teatru &TD, Grad u gradu, S druge strane i Izlog u ZKM-u, kao i specifična Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje na Dubrovačkim ljetnim igrama, samo su dio njihove karijere. Izgrađena imena i prepoznatljivoga kazališnoga rukopisa. Ostvaren i po najvažnijim europskim kazališnim središtima jer se može pohvaliti mnogobrojnim suradnjama s internacionalnom kazališnom scenom.

Za Bobu Jelčića karakterističan je osobit način rada s glumcima, ostavljenim prostorom sukreacije glumcima, naučen i da sluša, uvaži, ukaže, prihvati ono što vodi boljitku, koji zajedničkim radom na razvijanju postavljenih tema, postaju i suautori njegovih predstava.

Improvizacijama na zadani problem traži se posredna ili neposredna veza s izvođačima, a tako i s publikom koja u njima prepoznaje ljude iz svoje svakodnevice, sebi bliske i razumljive. Dio tih iznenađenja publici dugo dovode u nedoumicu publiku da neki iz publike krenu nuditi pomoč.

Emocija i humora su sastavni dio Jelčićeva kazališta, čiji rad odlikuju fokusiranost na detalje i dramaturški krupni planovi koji grade totale predstave, uvijek odražavajući neki trenutak pojedinca, a time i društva. Pojedinac izdvojen iz društva, refleks društva, tip, predstavnik vrste istog, selektiran naizgled slučajnim odabirom.

Kada jedna žena iz BiH dolazi u jednu zagrebačku obitelj tražeći pomoć, kreće kazališna priča, i ta naizgled stvaran osoba, koja dovedena sjeda u publiku, donoseći sa sobom miris rata. Taj njezin dolazak postaje katalizator za razvoj priče, odnosno, dodatno zakomplicira već komplicirane odnose. Pokrene sve, ogoli do kraja i one kojima je došla, potakne da svi njihovi problemi i nedaće isplivaju do kraja, ukažu se na površini.

Cikličnost motiva dolazaka i odlazaka, tema stranaca i kontinuirane proizvodnje straha, hrvatsko-srpski odnosa, vječni strah od migranata, dotepeljaca, koferaša… strah – strahovi odnose se na sukus življenja na ovim prostorima.

Dramska se napetost crpi iz atmosfere postratno-predratnog stanja u kojem se kao društvo stalno nalazimo. Iz kojeg nedamo se i nečemo. Nema pomaka. Čuhurimo u svojim psihičkim čahurama. Rat je još uvijek tu – tu negdje, nije završio, u glavama je, samo je se primirio do prve prigode. I čeka.

Takav pristup (Ponašajmo se tako kao da će vječno biti mir, a u isto vrijeme kao da će sutra biti rat)  priziva Josipa Broza Tita za kojim i dalje Jugonostalgićno vape. Sve to dovodi do žestoke egzistencijalne krize, a to onda biva rasadnikom mržnje, zapitanosti, netolerancije, netrpeljivost, među blago rečeno izvrnutim likovima i za niz iskonstruiranih problema, za mržnju, nacionalizam, ksenofobiju i slično. Svaka takva ideologizacija u politici, nacionalnoj ili nekoj drugoj, zapravo je prikrivanje ekonomskih i socijalnih slabosti nekog društva, na isti način kao što je pozadina svih ratova na ovim prostorima vrlo prizemna i sirova pljačka i kao što je privatizacija državnih, narodnih dobara najveća od svih tih pljački. I kao da iz svega nismo izvukli iskustvo isto nam se ponavlja i dalje, sluti ponavljanje, jer na sve predočeno uvijek biramo i dalje iste. Gola smo glasačka mašinerija.

Ovakve predstave nam trebaju da nas bude iz te letargije. Neumorimo se nikad tim pokušajima buđenja. Poticajima na dijalog. Strah izvire iz neznanja, otuđenosti, odvojenosti u torove, koji su rasadnici sukoba. Zato govorimo jedni s drugima.

Govorimo glasnije.

Piše: Nikola Šimić Tonin
Foto: Dejan Đurković