Biti selektor na festivalu čiji je glavni program vezan za prvi ili drugi dugometražni film nekog redatelja, dakle u ranoj i razvojnoj fazi njegova stvaralaštva, zahtjevna je zadaća. Jednako je zahtjevno odabrati najbolji iz tako raznovrsnog skupa filmova. Uzevši oboje u obzir, ZFF je i ove godine obavio svoj istraživački posao i prezentirao nam, u odnosu na redovni repertoar, produkciju iz svježih i ‘drugačijih’ filmskih izvora. Program je obuhvaćao nekoliko kategorija (vidi link ZFF-a), a osvrnut ću se na Glavni program igranih filmova.

Najbolji film, prema ocjeni vašeg kritičara, peruanski je ‘Retablo’, o kojem ćemo nešto reći na kraju ovog teksta.

Retablo ; Fotografiju ustupio ZFF

Službeni pobjednik je film ‘Teret’ Ognjena Glavonića s radnjom smještenom u 1999. godinu, kada su Amerikanci zračnim napadima napali Srbiju. Oni koji su gledali Glavonićev prethodni dokumentarni film ‘Dubina 2’ (2016.) prikazan svojevremeno na ZagrebDoxu, znali su o čemu se radi, a drugi nisu znali u čemu se sastoji teret. Film koji izaziva snažne emocije ima i ‘slijepih rukavaca’, kao što je, primjerice, krađa upaljača koji je draga uspomena glavnog lika (tko bi ostavio otvoren kamion bez nadzora u zabačenom mjestu?) Putovanje kroz ruralna bespuća od Kosova naglo završava u Beogradu, kao da su se autori umorili smišljanjem putnih pustolovina, pa su put i film htjeli skratiti.

I ostali filmovi imaju malih scenarističkih rupa koje utječu na filmsku cjelinu. Braziliski ‘Voljeni’ (Loveling; 2018.) Gustava Pizzija, inače film otvaranja Festivala, priča je o odlasku nadarenog rukometaša u Njemačku, što njegova siromašna okolina ne prihvaća najbolje. Odlazak je povezan s nizom administrativnih problema koji se rješavaju u stilu ‘deus ex machina’. Talijansko-hrvatska-belgijska koprodukcija ‘Kao moj sin’ (Just like my Son / Sembra mio figlio; Constanze Quatriglie govori o dvojici braće, hazarskim izbjeglicama, koji saznaju kako im je majka živa u Afganistanu. Prostor i vrijeme te kretanje likova u tim dimenzijama nije jasno određen, a odnos braće, u kojem je ispočetka dominantan mlađi brat, nije predstavljen na takav način da učini uvjerljivim obrat u kojem stariji brat preuzima vodeću ulogu. Nejasan je i slikoviti lik koji tumači Tihana Lazović.

Britanska romantična komedija ‘Stari momci’ (Old Boys; 2018.) Tobyja MacDonalda u pojedinim momentima na tragu je britanskog klasika ‘If’ (1968.) Lindsaya Andersona čija se radnja odigrava u elitnom koledžu. Glavni lik je mladić siromašnog porijekla koji trpi buliranje svojih kolega sve dok ga pod zaštitu ne uzme sportaš iz bogataške obitelji kojemu služi kao veza s intelektualno zahtjevnom djevojkom. Kao što se može ubrzo zaključiti, sam glasnik i savjetnik zaljubljen je u tu djevojku. Dobro produciran mladenački film koji se brzo zaboravlja.

Novi film Bobe Jelčića ‘Sam samcat’ (2018.) u koprodukciji Hrvatske, Nizozemske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, svojevrsna je reciklaža Jelčićevih kazališnih preokupacija i predstava. Priča o razvedenom ocu koji ne prihvaća kompromise u odnosu s bivšom suprugom, teško će izazvati empatiju s glavnim junakom. Autor se oslanja na ritmičku podlogu isprekidanih dijaloga i sporednih likova više nego razvoj priče.

U njemačkom filmu ‘Sve je dobro’ (All Good / Alles is gut; 2018.) Eve Trobisch, inače njezin diplomski rad, glavna junakinja doživi silovanje, ali ne u onom klasičnom smislu fizičkog napada agresivnog stranca, već na neki način kao rezultat nerazumijevanja u komunikaciji seksualnih želja para pod utjecajem alkohola i euforične atmosfere u kojoj sudjeluje i žrtva. Na proslavi godišnjice mature žena pozove čovjeka s kojim je provela veče kući kako bi prespavao, i ne očekuje da se stvari u tom kontekstu mogu oteti kontroli. U pozicijama likova dolazi do prevelikog broja slučajnosti.

Drama ‘Dragi sine’ Dear Son / Weldi; 2018.) Mohameda Ben Attiae koprodukcija je Tunisa, Belgije, Francuske i Quatara, s radnjom u Tunisu, govori o mladiću koji napušta roditelje i pridružuje se nekoj od terorističkoj skupina u Afganistanu. Aktualna i vruća tema obrađena je prilično blijedo. Uz bolji scenaristički tretman mogla je to biti punokrvna drama.

Film koji je nagradila publika je islandski ‘Halla ide u rat’ (Woman at War / Kona fer í stríð; 2018.) Benedikta Erlingssona priča o ekoteroristkinji, inače učiteljici zbornog pjevanja, koja se bori protiv aluminijske industrije. I dok aluminijska industrija šteti islandskom okolišu, svijetu prijete daleko veće ekološke katastrofe, a i što sam autor, prikazuje u filmu, kada glavna junakinja doputuje u Ukrajinu, a u kadru se vide tri dimnjaka nukelarne elektrane. ‘Halla ide u rat’ (koprodukcija Islanda, Francuske i Ukrajine) tipičan je festivalski film koji će se svidjeti i publici i žirijima. Leitmotiv su glazbeni i vokalni trio koji iz scene u scenu glazbom komentiraju događanja.

I tajlandski film (u koprodukciji s Francuskom i Kinom) ‘Manta Ray’ (Kraben Rahu; 2018.) Phuttiphonga Aroonphenga također je film koji će se rado gledati na festivalima, a atraktivan je zbog vizualnog ugođaja i usporeni tempo. Priča o čovjeku koji preuzima mjesto čovjeka koji ga je spasio, a onda nestao, poznata je, ali u ovom filmu dobiva jednu novu dimenziju sporosti i neodređenosti. Film je ZFF-u dobio specijlano priznanje.

Američka drama ‘Divljina’ (Wildlife; 2018.) Paula Danoa film je o odrastanju i sazrijevanju u ruralnoj Montani šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Glavni lik je tinejdžer u disfunkcionalnoj siromašnoj obitelji koji proživljava bračnu krizu svojih roditelja. Otac mijenja poslove, da bi na kraju radio kao vatrogasac, iako se njegova supruga tome protivi. Odlazak na teren i financijski problemi natjerat će i majku da potraži posao, što će opet dovesti do novog preokreta u obitelji…

Najbolji film Festivala je, po mišljenu vašeg kritičara, je peruanski (u koprodukciji s Njemačkom i Norveškom) ‘Retablo’ (2017.) Alvaroa Delgao-Aparicioa, također film o odrastanju i sazrijevanju u zatvorenoj ruralnoj sredini u kojoj je nemoguće biti drugačiji. Ako to netko i jeste, snosit će teške posljedice. kao i njegova obitelj. Film je vizualno atraktivan i beskompromisan prema likovima. U prvoj trećini filma gotovo da vlada idilična atmosfera, iako se radi o oskudnim i teškim uvjetima života, ali kada se otkrije da netko ne živi u skladu sa zadanim pravilima, sredina to neće tolerirati. Glavni lik je tinejdžer koji uči od svojeg oca zanatlije i naivnog umjetnika. Pomaže mu u izradi retabla (okvir u obliku kutije za oltarne slike ispunjen figurama ljudi i svetaca), a sprema se preuzeti i njegov posao. A onda će se sve iz temelja promijeniti. Bolno svjestan da mu nema opstanka u netolerantnoj sredini, odlučit će se na odlazak… Dirljiv film o sazrijevanju i toleranciji, kada se očekuje da će se pridružiti isključivosti i osudi.

Film zatvaranja Festivala, poslije dodjele nagrada pobjednicima, bila je romantična komedija ‘Sidro i nada’ (Anchor and Hope; 2017.) Carlosa Marques-Marceta, kao posveta Geraldini Chaplin koja je bila gošća ZFF-a, prikazana izvan konkurencije. To je film o lezbijskom paru koji želi imati dijete, pa pronađu prikladnog kandidata. Kao filmska i prava majka svoje filmske i prave kćeri Oone Chaplin u filmu se nakratko pojavljuje i Geraldina Chaplin. Poznata glumica do sada je ostvarila uloge u 157 filmova, a o svojoj karijeri i obitelji (kći Charliea Chaplina) govorila je na tiskovnoj konferenciji završnog dana Festivala. Ove godine su i nagrade objavljene na novinarskoj konferenciji prije večeri na kojoj je bila dodjela, što se pokazalo kao dobra praksa, jer omogućuje više vremena i prigoda za komunikaciju s dobitnicima, članovima žirija i organizatorima koja će se prenijeti javnosti.

Robert Jukić
U Zagrebu, 18.11.2018. godine